Jedan u Rusiji, drugi u Ukrajini: Braća koju je podijelio rat

Stariji brat živi u Moskvi, mlađi u Kijevu. Obojica su biznismeni, ali na suprotnim stranama granice i fronta. Gzavije Moro, 54, vodi IT kompaniju LinKit Vostok i svakog petka na Russia Today (RT) vodi emisiju na francuskom jeziku Ici Moscou, šireći propagandu Vladimira Putina. Njegov dvije godine mlađi brat Toma Moro vodi Lafayette Risk Intelligence, kompaniju za bezbjednosne i poslovne obavještajne usluge. Francuska vlada ga je 2024. izabrala da u Ukrajini predstavlja francuske kompanije iz sektora kopnene i vazdušno-kopnene odbrane i bezbjednosti.

Ove jeseni, rekao je Toma uz uzdah, „napadi pljušte ujutro, u podne i uveče“: „Juče je na Kijev palo još 20 raketa i 400 dronova, sve do samog prilaza glavnoj željezničkoj stanici.“

Na drugoj strani fronta, ukrajinski napadi zapalili su ruske rafinerije nafte, uključujući i jednu u moskovskoj četvrti Kapotnja.

„Manja šteta“, hvalio se Gzavije telefonom. Tvrdio je da nema nikakvih problema sa nabavkom goriva: „Vozim dizel. Osamdeset eurocenti po litru.“

Gzavije, koji je rusko državljanstvo dobio 2013. godine, u Francuskoj je opisan kao „portparol proruske i prokremljske propagande“, a od decembra 2025. nalazi se pod sankcijama Evropske unije.

Ipak, na izborima za francuski Senat 27. septembra kandidovao se za mjesto senatora koji predstavlja francuske državljane koji žive u inostranstvu.

Iako je izgubio, uživao je u tom iskustvu. „Moram da kažem da ni sam nijesam mogao da vjerujem“, rekao je tri dana prije glasanja, u telefonskom razgovoru iz Moskve. Pošto nije imao presude koje bi ga spriječile da obavlja javnu funkciju, mogao je da preda listu kandidata pod nazivom „Suverena Francuska“.

Osam kandidata sa liste - među njima i njegova supruga Julija Moro, Ruskinja koja je tokom 19 godina braka stekla francusko državljanstvo - vodili su kampanju za „obnovu vladavine prava u Francuskoj, gdje ponovo bjesni Teror iz 1793. godine“, tvrdeći da je Gzavije „kažnjen bez suđenja“.

„Nadam se da će ruska pobjeda osloboditi Francusku od Evropske unije i NATO-a. Ukrajina mora da se preda; nema izbora“, rekao je Gzavije.

Povratak Hladnog rata

Kako je do svega toga došlo? Porodica Moro potiče iz Troe, grada na istoku Francuske poznatog po kućama sa drvenom konstrukcijom. Njihova majka predavala je njemački, a otac francuski i latinski u privatnoj srednjoj školi, prije nego što je promijenio profesiju i prešao u novinarstvo. Nakon perioda provedenog u agenciji Sygma, Žan-Pjer Moro je od 1985. do 1991. pisao i izvještavao za Le Figaro Magazine, često pod pseudonimom Gijom Mori.

Gzavije i Toma, drugo i treće dijete u porodici sa petoro djece, odrasli su u katoličkom domu koji je, kako se Toma našalio kada se Le Monde ljetos sastao s njim u boemskoj kijevskoj četvrti Podil, bio „čvrsto, gotovo refleksno antikomunistički“.

Gzavije, sa kojim je prvi kontakt ostvaren dok je sa suprugom bio na odmoru u ruskoj enklavi Kalinjingrad, radije je porodicu opisao kao „veoma patriotsku“, i kao porodicu „duboko pogođenu nezavisnošću Alžira [od Francuske]“. Za sebe je rekao i da je „fanatični golista“.

Na snimku objavljenom 18. juna na jednom od njegovih brojnih naloga na društvenim mrežama vidi se kako, sa crvenom padobranskom beretkom na glavi, stoji pred grupom učenika francuske škole u ruskoj prijestonici i vojnim atašeom ambasade.

„Prije osamdeset šest godina“, objasnio je, „Pokret otpora bio je u Londonu; danas je u Moskvi.“

Gzavije je pohađao prestižnu vojnu akademiju Sen-Sir i služio kao oficir u 1. padobranskom lovačkom puku. Međutim, njegova vojna karijera nije napredovala onako kako se nadao. Jedan podizvođač kompanije Reno ponudio mu je priliku da radi u Moskvi, gdje bi bio zadužen za bezbjednost francuskog proizvođača automobila, pa je 2000. odlučio da prihvati ponudu.

Devet godina nakon raspada Sovjetskog Saveza, Rusija je strancima nudila privlačne poslovne mogućnosti. Njegov brat Toma, koji je takođe kratko služio vojsku, pridružio mu se 2004. godine. Najprije je radio u Moskvi, gdje je rukovodio bezbjednošću francuskog trgovinskog lanca Leroy-Merlin, prije nego što se četiri godine kasnije preselio u Kijev i osnovao bezbjednosnu kompaniju Sokol-Ukrajina.

Od 2010. do 2017. Toma je bio predsjednik Francusko-ukrajinske privredne i industrijske komore, čiji je danas počasni predsjednik.

Kada je 2014. izbila demokratska revolucija na Majdanu, Gzavije ju je nazvao „državnim udarom“ i pokrenuo geopolitički sajt Stratpol, koji je i danas aktivan.

„Tražio sam od njega da napusti Sokol-Rusija“, rekao je Toma kratko.

Između braće je potom zavladao hladni rat. Njihovi telefonski razgovori sveli su se gotovo isključivo na razmjenu fotografija Gzavijeovog najstarijeg sina, kojem je Toma kum.

Kada je Rusija 2022. pokrenula invaziju na Ukrajinu, Toma je bio u Kijevu. Iz svoje kancelarije u Moskvi, Gzavije se snimao ispred šolje sa slovom „Z“ - simbolom ispisanim sprejom na tenkovima koji su pokušavali da zauzmu ukrajinsku prijestonicu.

„Mnogo je porodica poput vaše“

Nekoliko mjeseci kasnije, u septembru 2022, Gzavije se pojavio kao „posmatrač“ na referendumu u Donbasu, glasanju koje su kontrolisali i manipulisali proruski separatisti samoproglašenih republika Donjeck i Lugansk. Ponosno se fotografisao pored ruskog ministra spoljnih poslova Sergeja Lavrova.

Krajem 2025. dobio je pozivnicu za Boljšoj teatar u Moskvi povodom 20. godišnjice RT-a, događaja kojem je prisustvovao i Putin. „Regrutovala me Margarita Simonjan, šefica, ali poznajem i Kseniju Fedorovu (bivšu šeficu RT France, protiv koje je trenutno na snazi nalog za protjerivanje). Sretao sam je u ruskoj ambasadi dok sam još mogao da putujem u Francusku“, objasnio je.

Njegova emisija Ici Moscou jedna je od najpoznatijih emisija RT-a u Africi. Gzavije se pojavljivao i u jednoj od najgledanijih emisija na ruskoj televiziji, koju vodi poznati propagandista Vladimir Solovjov, gdje sa zadovoljstvom napada francuske političare. U studiju je bio i nedavno, 22. septembra.

Kada su mu u decembru 2025. uvedene sankcije, zamrznuta imovina i zabranjen ulazak u zemlje Evropske unije, Gzavije je odlučio da uđe u politiku: „Prljavi potez francuskog ministra spoljnih poslova Žan-Noela Baroa naveo me je da se kandidujem na konzularnim izborima u maju.“

Njegova lista osvojila je najviše glasova i dva od tri mandata. Izabran je za predstavnika francuskih državljana u inostranstvu za područje Rusije i Bjelorusije.

Nekoliko dana kasnije, na novogodišnjoj proslavi Francusko-ruske privredne komore, čiji je član, snimao se za svoj Telegram kanal iz moskovskog jaht-kluba.

„Ovdje u Moskvi, u poslovnim krugovima, već razmišljamo o periodu poslije ‘specijalne vojne operacije’ i već smo spremni za francusko-rusko pomirenje.“

Kao dosljedni propagandista Kremlja, 2024. objavio je knjigu pod naslovom Pourquoi la Russie a gagné („Zašto je Rusija pobijedila“).

Situacija je, međutim, za Tomu bila sve samo ne obična. On je 2024. izabran da u Ukrajini predstavlja francuske kompanije iz sektora kopnene i vazdušno-kopnene odbrane i bezbjednosti.

„Srećom“, rekao je mirno, „Ukrajinci me poznaju već 16 godina. Razumiju. Rekli su mi: Ovdje ima mnogo porodica poput vaše“.

Prevod: N.B.

( Mond )