Rob Garza za "Vijesti": Živimo u distopiji kojom vladaju pohlepa i bolesno bogatstvo

Koncert kultnog vašingtonskog sastava “Thievery Corporation” u Nikšiću održan početkom ljeta mogao bi se nazvati istorijskim, a ako ne, onda je definitivno obilježio ljetnju muzičku sezonu, kako u gradu, tako i u državi, bez obzira na niz žanrovski i stilski različitih manifestacija koje su realizovane širom Crne Gore.

Ekipa Thievery Corporationa ne samo da je priredila vrhunski cjelovečernji koncert na velikom prostoru iza nekadašnjeg Instituta crne metalurgije, već je i svoju veliku evropsku turneju, kojom proslavljaju impresivnih 30 godina rada, započela upravo sa adrese ispod Trebjese.

Za grad koji grabi ka tituli Evropske prijestonice kulture 2030. godine, ali i za državu u kojoj ovaj kultni sastav nikada ranije nije nastupao, njihov koncert je zaista bio senzacija sam po sebi, a Nikšić je tog osmog jula zaista bio centar svijeta. Tom prilikom suosnivač benda i njegov aktivni član Rob Garza govorio je za “Vijesti” u ekskluzivnom intervjuu povodom samog koncerta i jubileja koji proslavljaju.

Razgovor na terasi hotela “Onogošt” otišao je dalje od muzike, pokrenule su se priče o nikšićkoj tvrđavi Bedem, kiši, šarmu grada i njegovih pabova, a onda se još dalje razgranale. Sa nevjerovatnom oštrinom i bez dlake na jeziku, muzičar je povukao paralelu između industrijske transformacije Nikšića i svjetskih centara poput Detroita i Mančestera, ali i poslao brutalno iskrenu poruku o stanju u kojem se čovječanstvo nalazi...

Od kultne i vizionarske pjesme “The Richest Man in Babylon” koja danas zvuči bolnije nego ikad, preko oštre kritike upućene Sjedinjenim Američkim Državama i tehnokratskoj eliti iz San Franciska, pa sve do njihove sprege sa režimom Donalda Trampa, Garza secira distopijsku stvarnost i otkriva da li umjetnost i dalje ima snagu da probudi globalnu empatiju. Pored toga, on se dotakao i brojnih drugih tema koje već tri decenije čine srž njihove muzike, a o kojima, priznaje, ne govori svuda jednako otvoreno. I ne krije - utisci su sjajni, a naredni put kada dođe u Crnu Goru želi da posjeti primorje.

Vaša evropska turneja kojom ste, između ostalog, obilježili 30 godina benda Thievery Corporation krenula je iz Nikšića. Važno je pomenuti i da prethodno nijeste imali koncerte u Crnoj Gori, iako ste više puta nastupali u regionu... Koliko Vam je interesantno bilo započeti putešestvije sa mjesta na kojem ranije nijeste ni bili, niti nastupali?

Sjajno je bilo biti u Crnoj Gori. Oduvijek smo željeli da sviramo ovdje i baš zato što nam je to bio prvi put bilo je i tako posebno, a uz to i odlično mjesto za početak turneje. Nijesam bio upoznat sa istorijom mjesta, kao ni sa tim da će upravo Nikšić 2030. godine biti Evropska prijestonica kulture, a to dodatno čini naš dolazak zanimljivim i lijepim. Sve u svemu, bilo je sjajno, svi smo se odlično proveli, ljudi su predivni, hrana je odlična. Sljedeći put kada dođemo, želimo da posjetimo i primorje, ljudi nam uglavnom preporučuju Bokokotorski zaliv...

Kratko ste bili, ali jeste li imali vremena da prošetate Nikšićem? Iako manji grad, ima snažan i izražen duh...

Da, malo smo prošetali gradom, popeli smo se do tvrđave Bedem, a onda je počela kiša pa smo završili u nekim malim pabovima i kafićima. Bilo je zabavno, lijepo smo se proveli.

Koncert ste održali na nekada industrijskom prostoru, Instituta za crnu metalurgiju... Prateći Vas, znam da ste imali priliku da nastupate na sličnim lokacijama širom svijeta...

Tako je, nastupali smo na nekim takvim mjestima. Bili smo u Pitsburgu, u Pensilvaniji... Sjajno je kada ljudi uzmu takve prostore i prenamijene ih za umjetničke i kulturne događaje. Nastupali smo prije nekog vremena u Hrvatskoj, u sklopu Terraneo festivala, koji se održavao u nekom starom vojnom kompleksu ili tako nešto, a onda su taj prostor počeli da koriste za koncerte. Zaista je sjajno kada prostori mogu da dobiju novu svrhu i da se koriste za umjetničke i kreativne sadržaje.

Nikšić je oduvijek bio grad kulture, ali prvenstveno prepoznat kao industrijski, a onda i godinama zaglavljen u tranziciji. Njegova transformacija i budućnost ponovo gledaju ka kulturi i umjetnosti. Kako, po Vašem mišljenju, sarađuju ta dva svijeta - industrija i umjetnost?

Mislim da to možete vidjeti širom svijeta i da te stvari idu jedna uz drugu. Pogledajte, recimo, Mančester u Engleskoj, koji je bio industrijski centar Engleske, ili Detroit, koji je takođe izgrađen oko automobilske industrije i industrije uopšte. Mislim da se ljudi često okupljaju oko industrijskih centara, a onda i njihova djeca u nekom trenutku postaju umjetnici, jer dolazi do velikog priliva različitih ljudi. Svijet se mijenja i ljudi počinju da pronalaze nove načine da koriste te prostore. Zaista je sjajno kada industrijske prostore koji su nekada služili, recimo, za proizvodnju vojne opreme, možete transformisati i dati im neku pozitivniju svrhu.

Pomenuli ste da se svijet promijenio. Thievery Corporation je nastao prije otprilike 30 godina i sada ste i sami prepoznati širom planete. Govorili ste i ranije o samom nazivu benda (korporacija krađe ili lopovluka)... Kako Vaše ime korespondira sa današnjom atmosferom u svijetu?

Imam osjećaj da je svijet u ovom trenutku zapravo upravo to - Thievery Corporation. I tako je svuda. Korporacije samo nastavljaju da rastu i da se šire, da upijaju i usisavaju sve oko sebe. I tako, samo uzimaju i uzimaju, a ne fokusiraju se dovoljno na to da nešto vrate društvu. A i kada nešto daju zauzvrat, to je najčešće urađeno zbog publiciteta. Nije istinski učinjeno iz nekih pravih, vrjednosnih razloga i poriva. Dovoljno je podsjetiti da živimo u svijetu u kojem odnedavno imamo i bilionera (Ilon Mask). Zato neke od pjesama i ideja Thievery Corporationa danas zvuče još relevantnije.

Upravo tako i Vaša pjesma “The Richest Man in Babylon” iz 2002. godine danas zaista zvuči relevantnije, proročanskije, ali i bolnije nego ikada prije. Koristeći Vavilon kao metaforu za moderni, korumpirani kapitalizam, pohlepu i moralni slom, laganim rege i dab ritmovima pjesma upozorava da je kompletan sistem izgrađen na eksploataciji i pohlepi... Ali, sve dok sam sebe ne uruši...

Da, upravo tako. Mislim, imate čovjeka koji je bukvalno najbogatiji čovjek na svijetu..., praktično, samo njega. I čini se da mu je jedini cilj da ima sve više novca, bez obzira na sve. Sa druge strane, upravo bi neko poput njega mogao lako da postane najpopularnija osoba na svijetu kada bi taj novac davala u dobre svrhe ispunjavajući plemenite ciljeve. Ljudi bi ga slavili zbog toga. Ali, čini se da taj čovjek, Ilon Mask, samo očajnički želi da bude kul ili nešto slično, i misli da se to postiže zarađivanjem novca. A zapravo je suprotno - trebalo bi dijeliti taj novac sa ljudima. Potreban nam je primjer čovjeka koji je zaista podijelio svo svoje bogatstvo ili njegov veći dio...

Zašto je to tako? Govorimo o demokratiji, socijalnim pravima, jednakosti na različitim nivoima. Ali kada ekonomija postane fokus, onda je to uvijek nešto što nije prihvatljivo za te “krupne ribe”.

Da, veoma je zanimljivo. Jedan od koncepata jeste da što više bogatstva akumulirate, to se više odvajate od stvarnosti. Počnete da mislite da su svi oko vas ljubazni prema vama zato što vas zaista vole i poštuju, a ne zato što od vas nešto imaju, a kad kažem nešto mislim na određenu korist. Ako živite u takvom svijetu, nikada više niste zaista povezani sa ljudima i stvarnošću. Zato mislim da svojevrsna bolest možda dolazi i sa posjedovanjem ogromnog bogatstva. I to je tužno.

Ja živim u San Francisku, u Kaliforniji, i mnogi ljudi su tamo počeli svoje karijere tokom tehnološkog buma krajem devedesetih i početkom 2000-ih. Sve što su tada te kompanije govorile bilo je: “Želimo da promijenimo svijet nabolje” i slično... Sada su mnogi od tih istih ljudi u centru procesa koji ovaj svijet čini sve više distopijskim. Slušate o ljudima poput Pitera Tila, Ilona Maska i drugih koji stvaraju data centre, baze podataka koje će, između ostalog, uništavati životnu sredinu, koristiti se za praćenje svih nas, za prikupljanje biometrijskih podataka, nadzor... I tužno je gledati kako su neki od tih ljudi prešli sa jedne strane na potpuno drugu. Sada sarađuju sa Trampovim režimom, sa tom Epstin klasom, jer shvataju da će imati manje regulacija za svoje kompanije ako se pokore i ako se, da tako kažem, poklone Trampu. Tako će dobiti više slobode da rade šta god žele.

Zaista je veoma tužno vrijeme u kojem živimo.

Pitanje sam postavila jer imate mnogo pjesama koje nose aktivistički odjek, a mogla bih čak reći i da su dio zajedničke borbe za bolji svijet. Na koji način muzika ili umjetnost uopšte mogu učiniti svijet ili makar pojedinca boljim? Jer, muzika je i dalje nešto što povezuje ljude...

Jeste, muzika i umjetnost uvijek povezuju ljude i kulture. Zapravo, ne postoje granice, ni političke, ni bilo kakve druge. Muzika prevazilazi granice i može da podstakne ljude da se upoznaju sa problemima i patnjama sa kojima se suočavaju drugi ljudi u različitim djelovima svijeta i učini da razviju empatiju prema ljudima širom planete.

Dok sam odrastao osamdesetih i gledao bendove poput Public Enemy-ja ili The Clash-a, pa kasnije Rage Against the Machine i druge, gledao sam ljude koji su otvoreno govorili i pričali o tome šta se događa u svijetu. Mislim da je i to važan dio čitavog spektra muzike. Naravno, ne mora sva muzika da bude takva. Postoji muzika za slavlje, postoji muzika za tugu i sve između toga. Ali treba da postoji i muzika koja govori o onome što se događa u našem svijetu, ona muzika koja dijeli iskustva drugih ljudi na ovoj planeti.

Svakako, mislim da danas morate biti oprezni, jer ljudi pokušavaju da ućutkaju pravo drugih na protest. Znam za veliki broj bendova kojima nije dozvoljeno da putuju u Ameriku zato što su dali određene izjave o Palestini i sličnim temama. Tako sada postaje sve strašnije biti umjetnik, jer život mnogih umjetnika zavisi od putovanja, turneja i odlazaka u različite zemlje. Ako vas neko odjednom spriječi da putujete u određene zemlje, to zaista može uticati na čitavu vašu karijeru.

Govorimo o uvriježenom pojmu “cancel culture”, odnosno kulturi otkazivanja, što je jedan veliki paradoks, ali i oksimoron. Ta sintagma je danas prije cenzura nego bilo kakav vid kulture... Ipak, sa time živimo i to prihvatamo, zašto?

Znate, postoji koncept Overtonovog prozora i način na koji se ono što se smatra normalnim, zapravo pomjera sve više prema ekstremu. U Americi se ljudi hapse sa ulica, porodice se razdvajaju zbog boje kože, mjesta iz kojeg dolaze, političkih uvjerenja i slično. Svijet postaje sve ekstremniji i ljudi gledaju genocid uživo na televiziji, a tako istovremeno postaju tolerantniji prema stvarima koje su ranije bile potpuno izvan granica mogućeg.

Vi i dalje govorite o svemu tome i Vaš je izbor da sada sa mnom otvoreno razgovarate o svim tim temama.

Pa, osjećam da ovdje postoji više prostora za slobodu govora nego u Americi.

Jeste li tamo imali neke posljedice zbog svojih stavova?

Davno smo organizovali protest protiv rata u Iraku. Nedjelju dana nakon toga došli su da nas kontrolišu iz IRS-a, američke poreske službe. Oni mogu praktično da prečešljaju sve što radite, mogu da prođu kroz čitav vaš posao i pronađu nešto čime mogu da vam zagorčaju život. Zato je naš pristup ili svojevrsna metodologija da pravimo političke pjesme, ali da one ne budu eksplicitne i u potpunosti direktne. Naše pjesme su poput slojeva luka koje postepeno gulite.

Dakle, vrlo ste svjesni da ono što govorite može imati posljedice po Vas?

Da, apsolutno.

Ako se vratimo samom bendu, šta biste rekli da Vas nakon svih ovih godina i dalje motiviše i podstiče na rad? Postoji li neka vrsta inspiracije ili jednostavno poriv, želja, okolnosti na koje nijeste imuni?

Mislim da, sve dok ste živi, postoji nešto što vas inspiriše, nešto što privlači vašu pažnju. Onda možda počnete da povlačite samo jedan konac iz tok velikog klupka i on će vas povesti na neko veliko putovanje. Misteriozno je odakle sve to dolazi. Ne postoji jedan način na koji se takve stvari događaju, već jednostavno samo to nešto počne da se dešava i odjednom imate dovoljno toga o čemu možete da govorite, pišete i čime možete da se inspirišete. Dug je period za nama i ne znam tačno odakle crpimo inspiraciju, ali ona i dalje postoji i još dolazi, samo navire i ja uživam u tome.

Kako biste opisali taj trodecenijski period na sceni, odnosno na scenama širom svijeta, sa različitim pjevačima/cama, različitim spektrom pjesama, velikim brojem albuma i ogromnom popularnošću, ali i ljubavlju koju dobijate?

Iskreno, mislim da je za mene sve to i dalje pomalo nevjerovatno. Kada pogledate muziku uopšte, nevjerovatno je da nešto što smo napravili prije 30 godina ljudi danas i dalje pjevaju. I to sve generacije i u različitim djelovima svijeta. To je zaista jedan veoma magičan osjećaj. Mislim da je to jedno od rijetkih iskustava koje čovjek može da doživi, jedno od najrjeđih iskustava koje možete imati kao ljudsko biće... I mislim da je predivno. Zaista sam zahvalan na tome i osjećam se privilegovanim.

Magiju, ali i privilegiju, osjeća i publika koja ima priliku da Vas sluša, a posebno uživo.

Nadam se. Takođe, nevjerovatno je putovati na sva ta mjesta i imati takvu povezanost sa publikom. I to vas nekako vraća na zemlju - prizemljujuće je, jer su te naše pjesme dobile sopstveni život koji žive... One su otišle među ljude i proživjele sopstvena iskustva sa njima, u njihovim prostorima i u različitim periodima njihovih života, bilo da su ljudi bili tužni ili srećni, slavili nešto, oplakivali ili šta god... Praktično je nadrealno... Ja imam osjećaj da sam bio tamo kada smo te pjesme stvarali, ali one su sada postale zasebna bića. Šire se dalje i imaju sopstvene živote bez mene. Zato je zaista lijepo kada možete biti među publikom i među svim tim ljudima koji su sa vašom muzikom izgradili neke svoje veze.

Vjerujem da možete osjetiti tu energiju i da Vas i ona, pored svega, pokreće.

Da, naročito sada, jer mislim da život može biti veoma mračan i depresivan kada pogledate šta se događa širom svijeta. Kako starimo, troškovi života postaju sve veći, ljudi se suočavaju sa ekonomskim problemima i svime ostalim što ide s godinama... Zato mislim da je veoma posebno i veliko iskustvo biti dva sata među ljudima koji su dobro raspoloženi, koji slave život i raduju mu se. Mislim da je to rijetka stvar u ovom svijetu danas.

S obzirom na to da ste na turneju krenuli baš iz Nikšića, jeste li imali neka očekivanja od nastupa kod nas ili generalno od Vaše turneje? Da li ikada zapravo odlazite na koncerte sa nekim očekivanjima ili jednostavno želite da budete prisutni, da sve doživite, a onda i sami date nešto zauzvrat?

Na koncertima samo želim da budem prisutan i da sve upijem. Poslije 30 godina, činjenica da i dalje možemo da se vratimo u Evropu, da sviramo i da nas ljudi žele je fascinantna. Kako budemo stariji, jedan od tih puta će biti i naš posljednji da dolazimo u Evropu, znate... Ne kažem da će se to desiti za pet ili deset godina, ali moguće je. Kada smo bili mlađi, jednostavno smo podrazumijevali da ćemo svake godine dolaziti u Evropu, a kako starite i gledate šta se događa u svijetu, kako ljudi imaju svoje živote, svoje probleme i obaveze, shvatite koliko je velika stvar održati nešto zajedno 30 godina. Zbog toga ništa ne uzimam zdravo za gotovo, samo želim da budem prisutan i da uživam u svemu tome.

( Jelena Kontić )