Običaj za generala, tišina za predsjednicu

Kada je umro Ratko Mladić, Andrija Mandić nije imao dilemu. Telegram je otišao odmah. Saučešće sinu. U svoje ime i u ime partije. Obavezno - “general Ratko Mladić”. Otvorilo se pitanje njegove odgovornosti kao predsjednika Skupštine Crne Gore, Mandić nam je objasnio da je postupio u skladu sa običajima. Običaj je, izgleda, ozbiljna politička kategorija.

Mjesec kasnije umrla je Biljana Plavšić. Bivša članica Predsjedništva Bosne i Hercegovine. Jedna od ključnih političkih figura Republike Srpske tokom rata. Kasnije i njena predsjednica. TIŠINA.

Dok pišem ovaj tekst nema Mandićevog telegrama. Nema ni Kneževićevog. Nema one hitrine i hitnosti koju je proizvela smrt Ratka Mladića. Zadržimo se na običaju. Ne iz razloga što Biljana Plavšić zaslužuje našu pažnju i rehabilitaciju. Naprotiv. Bila je dio političkog rukovodstva koje je proizvodilo i podržavalo politike devedesetih, progona i etničkog razdvajanja. Pred Haškim tribunalom priznala je krivicu za progon kao zločin protiv čovječnosti. Osuđena je na jedanaest godina zatvora. Uradila je nešto što Ratko Mladić nikada nije. Priznala je odgovornost.

Ova činjenica postaje zanimljiva.

Jedan - general. Druga - predsjednica. Jedan - muškarac sa uniformom i vojskom iza sebe. Druga - žena na vrhu političke vlasti. Jedan - simbol poricanja. Druga - neko ko je pred sudom rekao da su zločini počinjeni i prihvatio dio odgovornosti.

Ko onda više služi nacionalizmu i nacionalističkom pamćenju? Odgovor je jednostavan. Nacionalizam ne voli prošlost toliko koliko mit. Za mit je korisniji general nego predsjednica. General ima uniformu. Ima čin. Ima vojsku. Ima mapu. Ima neprijatelja. Ima onu dobro poznatu priču o odbrani naroda. Ima mogućnost da poslije svega ostane “naš general”. Presuda može da stoji.

Genocid može da bude pravosnažno utvrđen. Masovne grobnice mogu da postoje. Žrtve mogu da imaju imena. Ali mit ima i obavlja svoj posao. Da od toga sačuva generala. Biljana Plavšić je za taj posao mnogo nezgodnija. Ne zato što je manje važna. Bila je predsjednica Republike Srpske. Nego zato što je priznala nešto što nacionalizam teško podnosi: da zločin nije počinio neko drugi. Da odgovornost može biti i naša. Da pripadnost naciji ne ukida ličnu odgovornost.

Da žrtva drugoga postoji i onda kada se ne uklapa u našu priču o nama samima. Možda nije slučajno što nacionalističko sjećanje ima mnogo više nježnosti prema onome ko poriče nego prema onome ko priznaje. A onda dolazi i ono što se uvijek nekako pokušava ostaviti po strani - rod. Nacionalizam i patrijarhat se odlično razumiju. Čine jednu sretnu zajednicu. Njihov centralni junak nije predsjednica. On je ratnik. Muškarac sa oružjem. “Zaštitnik” teritorije, granice, naroda, žena i djece. Žena na tom platnu može biti majka nacije, udovica, ona koja čeka, rađa, oplakuje i pamti. Može se naći i dobiti visoku političku funkciju. Panteon je druga stvar. To je nedjeljivo mjesto.

Biljana Plavšić nije čekala ratnike. Ona je bila dio političke strukture koja je rat vodila.

Imala je moć. Imala je odgovornost. Imala je i predsjedničku funkciju. Ali sve to skupa još uvijek nema simboličku snagu jednog generala. Predsjednik Skupštine Mandić ne ćuti samo zato što je Plavšić bila žena. Stvar je ozbiljnija. Primjer Biljane Plavšić je za današnji nacionalistički narativ nepodesna baš zato što nosi tri problema odjednom. Žena je, političarka je, a ne ratnik. Priznala je odgovornost.

Ratko Mladić je u tom smislu mnogo jednostavniji simbol. Od njega se može napraviti mit. Pravi! Od priznanja krivice mnogo teže. Pitanje odista nije da li je Mandić trebalo da pošalje telegram za Biljanu Plavšić. Mene zanima nešto drugo.

Šta je to u Ratku Mladiću zbog čega se “običaj” aktivira istog trenutka? A šta je to u Biljani Plavšić zbog čega običaj zaćuti? Politika sjećanja nije ono čega se sjećamo, ona je ono što odlučimo da zaboravimo. Ona bira imena. Čuva titule. Proizvodi heroje. Prećutkuje žrtve.

I vrlo pažljivo odlučuje ko će među mrtvima još jednom biti politički oživljen.

Zato pitanje nije gdje je Mandićev telegram za Biljanu Plavšić. Pitanje je što nam telegram za Ratka Mladića, a tišina poslije smrti Biljane Plavšić, govori o politici koju danas živimo.

Ako običaj prepoznaje generala, a ne predsjednicu, onda nije problem u običaju. Problem je u svijetu vrijednosti koji taj običaj čuva.

Autorka je psihološkinja

( Ervina Dabižinović )