FK Budućnost kao identitetska konstanta grada i klub koji ne smije da ostane samo ornament prošlosti
Na Sajmu knjiga u Podgorici održana promocija monografije "Ponosna prošlost - jedna je Budućnost", posvećena stogodišnjici podgoričkog kluba
FK Budućnost je identitetska konstanta grada i kao takav zaslužuje ozbiljniji odnos zajednice, da ne završi kao neki ornament prošlosti, kazao je pisac, književni i pozorišni kritičar i veliki navijač podgoričkog kluba Balša Brković, govoreći večeras na Sajmu knjiga u Podgorici.
Na Sajmu je održana promocija monografije "Ponosna prošlost - jedna je Budućnost", posvećena stogodišnjici podgoričkog kluba, a osim Brkovića govorili su legenda kluba Rajko Folić i urednik monofrafije Miloš Antić.
Moderator večeri bio je urednik Televizije Vijesti Aleksandar Radović.
Bile su prisutne i brojne klupske legende, ali niko iz aktuelne uprave...
Folić, akter oba finala Kupa velike Jugoslavije koja je Budućnost igrala 1965. i 1977. zahvalio se na ovom "podsjećanju na neka prošla vremena" i prisjetio se kako je bilo u vrijeme njegovih igračkih dana.
"Čestitam na monografiji kompletnoj uredničkoj ekipi sa Milošem na čelu i ostatku ekipe. Jedinstven podvig, obuhvata vijek. Budućnost kao klub je u Crnoj Gori bez konkurencije. Fudbalski klub je osim bokserskog bio jedino zadovoljstvo ljudima kada je u pitanju sport. FK Budućnost je dugi niz godina bio bez pomoćnog terena, obavljali smo se treninge na Bećirovom polju, Ćemovskom polju, pa smo išli kod Dečića, Crvene stijene, nevjerovatno. Tek prije 10 godina je izgrađen Kamp, ali što su bolji uslovi to su gori rezultati. Ljudi su tada dolazili - 1000 samo na treninge, a na utakmicama je bilo uvijek puno. Bili smo omiljeni u gradu, imali smo sitne privilegije. Družili smo se i bili jedna normalna generacija. Svi problemi su se u hodu prevazilazili", prisjetila se legenda podgoričkog kluba.
Antić, koji je jedan od ljudi koji su radili na ovom zahtjevnom projektu, ponosan je na postignuto.
"Ideja je počela krenula prije pet godina, a sve se ubrzalo u posljednjih godinu i po. Deset vrijednih ljudi - Aleksandar Radović, Branko Krivokapić koji nam je pomogao u opisu predratnog perioda i poslijeratnog perioda. Tu su još Bojan Topalović, Uroš Radulović, Kosta Bošković, Danilo Mitrović, Leka Dedivanović, Stojan Stamenić i ja. Posebna zahvalnost Adiju Keroviću koji je uradio interesantan dizajn kao i Filipu Jovoviću koji je radio lekturu", započeo je Antić.
Nije bilo lako pronaći sve podatke.
"Vrlo teško posebno dio nakon osnovanja kluba. Malo dokumenata, arhive i zapisa. Nažalost, 1953. smo ostali u požaru bez dokumentacije pa smo se dobrim dijelom oslanjali na knjigu 75 godina Budućnosti uvaženog Huseina Cena Tuzovića. Razgovarali smo sa nekadašnjim igračima, njihovim porodicama.. Izdvojio bih kolegu Krivokapića koji je putovao u Split i Beograd. Mislim da je taj dio i najinteresantniji i najizazovniji. Direktni razgovori sa bivšim igračima uticali su na nas. Posebno iz generacije koje su igrale dva finala Kupa. Davali su nam nešto što nismo znali i to je dodatno bogatstvo ove knjige".
Samu knjigu na sebi svojstven način pohvalio je i Brković.
"Nema ozbiljnog grada ako nema svoj fudbal klub i pisca i ako ne možete popiti dobar espreso, a u Podgorici je to moguće odavno. Šalu na stranu, odlična knjiga. U Crnoj Gori olako zaboravljamo i ova knjiga je moćan podsjetnik na vijek i to ne bilo kakav vijek. To je vijek koji je nevjerovatno vremenit i pun. To je paralelna istorija Podgorice kroz tih 100 godina. Često u pričama nije bilo lako odgonetnuti gdje je istina, a gdje urbana legenda koja samo po sebi nije loša. Međutim, ova knjiga je dostojan spomenik vijeku Budućnosti".
A zatim se prisjetio i šta je njegovoj generaciji značio fudbal i kako su na njega gledali.
"Mi smo kao dječaci smatrali da je selektor Jugoslavije Miljan Miljanić najvažnija osoba poslije Tita. Toliko je fudbal bio važan, neopisivo šta nam je značilo kad je Budućnost konačno ušla u Prvu ligu. Tek tada smo mogli ravnopravno da pričamo sa društvom iz Sarajeva, Beograda i slično. Igrači su tada nosili duge kose, ličili na Holanđane, a Vojo Vukčević je izgledao kao Krojfov rođak. Jedan paket svjetskosti je išao uz fudbal", istakao je Balša Brković.
Rajko Folić se takođe prisjetio i određenih privilegija koje su on i saigrači imali u tom vremenu.
"Korzo nam je poslije pobjeda bio glavno šetalište, a poslije toga bašte hotela "Crna Gora" ili "Podgorica". To su mjesta gdje smo izlazili. Bilo je privilegija da vas doktor uvede preko reda ili slično, ali svako je želio da pokaže privrženost klubu. A i šepurili smo se kad se pobijedi Crvena zvezda, Dinamo ili neko iz velike četvorke", rekao je Folić.
Dva puta je Budućnost igrala finale Kupa Jugoslavije - 1965. i 1977. godine. Oba puta Rajko je bio član tima i to je rana koja posebno boli.
"Ta dva finala su najveći dometi Budućnosti. Protiv Dinama smo izgubili 2:1. Iskoristiću jedan žargon, nerado, tu smo pokradeni. Drugo finale protiv Hajduka bili smo ravnopravan protivnik, ali je došla do izražaja bolja fizička sprema i kvalitet. Po meni je veći uspjeh prvo finale protiv Dinama jer smo tada bili drugoligaši. Isto tako ne treba zaboraviti pet uzastopnih kvalifikacija za ulazak u Prvu ligu koliko je to ostavilo negativnog traga na sve igrače Budućnosti. Tri puta smo na penale ispadali, to su bila velika opterećenja i teško smo se oporavljali", priznao je Folić.
Zanimljiv osvrt na četiri najvažnija trenutka kluba dao je Miloš Antić.
"Krenuo bih hronološki. Prije svega zabrana postojanja, pa zatim formiranje i iskustva koja su tadašnji funkcioneri i igrači preživljavali. Dva finala Kupa i rekao bih 12 godina patnje i pet baraž mečeva. Zatim, zlatna generacija koju smo posebno opisali - Savićević, Mijatović i ostali. Gdje smo bili lideri u jednom momentu, a na kraju završili bez Evrope. Negdje bih tu završio uz uvažavanje novih generacija. Svakako značajni su dvomeči, ali na kraju ispadanje protiv Deportiva, te herojski meč protiv Genka i opet ti nesrećni penali", podvukao je urednik monografije.
Zanimljivo poređenje Budućnosti u odnosu na ostale klubove dao je Balša Brković.
"Budućnost u crnogorskom kontekstu dođe kao neki Tomas Man. Na drugoj strani imate neke Den Braune koji za dvije godine prodaju više knjiga u karijeri nego Man za cijelu karijeru, ali Tomas Man je Tomas Man", kazao je crnogorski pisac i na kraju poentirao.
"Ne smijemo se igrati sa Budućnošću. Ovaj klub zaslužuje ozbiljniji odnos zajednice. Ne smije Budućnost da završi kao neki ornament prošlosti. Inače, bojim se da će se završiti na ovako jednoj pametno i dobro napisanoj knjizi", zaključio je Balša Brković.
( Andrej Žepačkić )