Milo i Rajo, retorika umjesto reformi

"Najmanje je za evropske zakone glasao DPS, ali oni imaju najglasniju evropsku priču. Glasali su za 26 odsto evropskih zakona, ali drže predavanje kao da su glavni evropejci u parlamentu”, naveo je Mandić na nedavnoj sjednici Skupštine. Uz slikovit zaključak: “Izgubili su vlast zato što su imali retoriku umjesto reformi”.

I Rajo je absoljutno prav! Što na ruskom, koji je do 2020. bio službeni jezik u spoljnjoj politici njegove stranke, znači da je potpuno u pravu. Sada, odnosno od 2024, kada je zalegao na čelo Skupštine, neki novi, reformisani AM, sa Moskve se prebacio na Vašington, a sa ruskog na engleski, tako da ispada - Rajo is absolutely right! Kada kaže da je DPS pao jer je umjesto reformi dvije decenije isporučivao retoriku.

Bilo je to vrijeme, ne tako davno, i toliko strašno, da ga je teško zaboraviti. I pored najbolje volje. Kada je od Podgorice do Brisela, a ponekad i Vašingtona, Crna Gora prozivana zbog endemske korupcije, njen decenijski lider MÐ je uzvraćao da je “korupcija problem regiona i Evrope a ne samo Crne Gore”. A da ćutanje pravosuđa po tom pitanju “nije dokaz zarobljene države”. Čak i kada je uhapšena Vesna Medenica, nije se predavao. “Ne može se na osnovu jednog slučaja tvrditi da je država zarobljena”, rekao je u ljeto 2022, pozivajući se na prezumpciju nevinosti. Vesninu a ne njegovu. “Prvo treba da dovedu do optužnice, a onda eventualno i do presude.”

Evropska retorika DPS-a i Počasnog nije posustajala ni kada su prije desetak godina, po ulicama crnogorskih gradova i sela počele da padaju mlade glave, u sukobima narko klanova. Premijer, a potom predsjednik MÐ prijetio je kako će država izaći na kraj sa njima jer, pobogu, “niko ne bi trebao da se zanosi kako je jači od države”. Potreba da se evropskom retorikom zakamufliraju reforme, splasnula je nakon gubitka vlasti. Transkripti o komunikaciji između čelnika pravosuđa ili prvaka kriminalnih klanova, ućutkali su DPS, tako da Đukanoviću, kad su ga pitali na tu temu, nije preostalo ništa već da lakonski odgovori: “Ne bih nipošto sebi davao za pravo da politički komentarišem te transkripte”.

Možda je najveća diskrepanca između retorike i reformi u zlo vrijeme DPS-a bila po pitanju tretmana civilnog sektora. Najžešći branitelji evropskih vrijednosti, Vijesti i Mans, postali su najveći neprijatelji za retorički proevropsku vlast. “Priča o sanaderizaciji je izraz političke gluposti ljudi koji su očigledno inferiorni… Riječ je o nedoraslim osobama, političkim miševima, kojima je potrebna prije svega deratizacija umjesto sanaderizacije”, govorio je Milo daleke 2011, u prisustvu Tome i Aleka, budućih političkih partnera. Sa kojima će, godinama kasnije, graditi najbolje odnose CG i SRB ever.

I tako smo došli do 2020. I Mandića u vladajućoj većini. A onda i na njenom čelu.

I već je lako zamisliti 2032, Milo slavi 70. rođendan povratkom na vlast. I to možda baš na Rajovo mjesto. Kako bi nas i on te 2032, kao danas Mandić, mirio i učio evropskim vrijednostima. Pozivajući se na godine, iskustvo i mudrost. I tada Đukanović kaže: “Najmanje o Evropi i vrijednostima može da priča Mandić i njegova stranka, iako imaju najglasniju evropsku priču. Drže nam predavanje kao da su glavni evropejci u parlamentu, nakon što su izgubili vlast jer su imali retoriku umjesto reformi”.

I Milo će, te 2032. biti absolutely right. Ne zbog onoga što ćemo još gledati u narednih šest godina, već na osnovu svega što smo vidjeli od 2020. Poslije tzv. “oslobođenja”.

Kada je Mandić sinovac, po saopštenju Bogdanovićeve policije, uhapšen kao učesnik vatrenog obračuna na ulicama Podgorice, striko Rajo je potrčao da pokaže solidarnost. Sa bratancem, ne sa pravnom državom: “Ja se ne odričem onih koji su mi najbliži. Za razliku od onih koji su bili spremni da izdaju rođaka 1941. do 1945. godine. Moramo da se držimo jedni drugih a moj sinovac je častan čovjek, ne odvajam ga od moje djece.” Poruka je bila dovoljno jasna za senzitivne uši istražnih i sudskih organa, naštimovane u vrijeme zloglasnog DPS-a. Postupili su po naređenju tako da smo umjesto istinske istrage i suđenja gledali farsu sa svjedocima i presudama. Da bi na kraju sinovac bio oslobođen teških kvalifikacija i dugog zatvora. Kao u najbolja vremena DPS hobotnice, kada je “duga dlakava ruka” pucala u nevinog, ranjenog mladića, ispred KBC-a.

Da su Mandić, njegova stranka i parlamentarna većina retoričari a ne reformatori, pokazuje i odnos prema partitokratiji. Njihove supruge, ćerke, sinovi, braća, zaposjeli su državne firme, od Cedisa, preko EPCG-a i CGES-a, do Aerodorma, sve uz obrazloženje da boljih i pametnijih ova zemlja nema. A partijski drugovi koje su čak i njihova policija ili neko osnovno tužilaštvo uhvatili u prekršaju, mogućoj korupciji, govoru mržnje, lopovluku - mjesecima ostaju nedodirljivi jer im skupštinska većina drži imunitet. Dok spiker sa vrha zakonodavne vlasti ljeporeči: “Ako je neko prekršio zakon nema različitih aršina, ni za mog sinovca, ni za mog sina, ni za mene”. A kamoli partijskog druga. Svi smo dakle jednaki pred zakonom, samo su prvaci NSD, DCG, PES, BS malo jednakiji.

Kao i kod DPS, dok je žario i palio državom, najveća provalija između retorike i reformi aktuelne vlasti zjapi kod njihovog odnosa prema medijima i NVO. Mjesecima već Mandićevi i Spajićevi botovi u raznim skupštinskom odborima, ismijavaju predloge i kandidate istinskih NVO, protežirajući za savjetodavna i upravljačka tijela partijske vojnike. Skoro smo čuli nekog od Bogdanovićevih bakareca iz tih odbora kako prvake NVO sektora naziva mangupima. Što traže da se umjesto advokata Alekse Žunića u Savjet RTCG izglasa kandidat ili kandidatkinja struke i profesije.

Kao što je nekad Beba iz kafane ili kancelarije uređivao RTCG, Pink i Prvu, davao najave i naručivao odstrjele, isto sad ponavlja Rajo sa mjesta spikera parlamenta. Mlati sa takozvanim javnim servisima, od nacionalnog do lokalnih, sanjajući ono što smo prije neku noć vidjeli u Srbiji - da 46 televizija uživo prenosi jedan stranački skup. Naravno onaj glavnog vezira. Vučiću ni to nije dovoljno pa je krenuo da porobi N1 i Novu, kako bi svih 48 televizija u zemlji morale da lažu za njegov lični račun. Dajući građanima retoriku umjesto reformi.

Po ugledu na današnjeg AV ili nekadašnjeg MÐ, Mandić je proglasio bojkot jedinog nezavisnog medija u državi, najavljujući povratak u program “kada se uskoro promijeni uređivačka politika”. Pošto Ðekna još ne stiže, Rajo strpljivo čeka već godinu, ide na RTCG, da bi u tragikomičnim, naručenim razgovorima uživao u “ugodnim pitanjima”. Kako se pohvali brat Spajki.

Još samo fali, da u kampanji za naredne izbore, kojima prijeti već u martu naredne godine, Mandić izađe na binu naše Arene i citira Đukanovića iz najboljih dana. Kada je na zahtjeve EU da se hapse “krupne ribe” nudio glave nekih iz opozicije i jednog iz jedinog nezavisnog medija: “Posebno to (hapšenje, prim. aut.) zaslužuje jedan među njima koji je vlasnik svega i svačega u Crnoj Gori i jedne medijske imperije, a izgore od želje da postane predsjednik Crne Gore. Njega u najboljem slučaju možemo smatrati liderom neorganizovanog kriminala…” Kasnije čak ni Milo nije bio spreman da krene na tog jednog, profesora matematike. Zato je na optužnici umjesto Miška završila Milka. Kao ‘48. rekao bi Rajo, jer Milu i DPS-u se tada moglo - Brisel i Vašington su se topili na evropsku retoriku DPS-a i Đukanovića više nego sada Marta Kos na ovu Mandića i Spajića.

Toliko je nekadašnja vlast ismijavala zahtjeve Brisela za istinskim reformama da je na kraju, i poslije više decenija samovolje, izgubila presto. Aktuelni moćnici, nakon “oslobođenja”, sve to kopiraju. I nude retoriku umjesto reformi. Jedina razlika i srećna okolnost nije u tome što je Rajo plemenitiji od Mila, ili blaže naravi, što je “sablja” Vulinova a ne “britva” Radmilina, pa zato nema mrtvih i prebijenih među kritičarima. Bar ne još uvijek. To je zato što Mandić i njegovi nemaju silu i moć koju je imao Počasni. Stiče se ponekad utisak, kada bi Mandić, Spajić, nejaki Jakov, imali toliko vlasti koliko je nekad držao Đukanović, zaboravilo bi se vrijema zla. Bogdanovića i Demokrate namjerno ne pominjem. Da je njima sva vlast u rukama, kao Vučiću na primjer, onda bi ćacilend koji gledamo u Srbiji kod nas već bio nadmašen. Valentina Minić bi ostavila u male Anu Brnabić, dok bi Bakarec ispao pristojan čovek u odnosu na PES-ovog Veska Pejaka.

Reforme, braćo i sestre. A ne retorika. Reče Rajo, prekrsti se i drmnu jedan viski na eks. A ne votku kao nekad. Još jedan primjer kako su promjene retoričke a ne suštinske.

( Željko Ivanović )