Polemična i nemirna poezija, poezija trke, ulične fantazije i imaginacije

Andrija Radulović je pjesnik koji od svoje prve zbirke poezije pa do danas nije odustajao ili zanimarivao važan dio svoje poetike, a to je pjesnički aktivizam. On ima izraziti odnos prema kulturološkim fenomenima svijeta i nalazi se među vodećim pjesnicima ovog tla, a čiji se obim i refleksija uticaja širi i po regionu, Evropi i svijetu.bib

To je istakao Duško Novaković na promociji najnovije knjige pjesnika i kulturnog poslenika Andrije Radulovića “Noje je negdje tu”, koja je upriličena posljednjeg dana Međunarodnog festivala književnosti Podgorica 2026. Predstavljanje Radulovićeve najnovije zbirke okupilo je veliki broj ljubitelja književnosti koji su, na samom kraju, imali priliku i da uživaju u odabranim pjesmama koje je autor čitao.

Moderator večeri Aleksandar Ćuković, prisutne je uputio u bogatu Radulovićevu biografiju i bibliografiju, kao i u brojne nagrade, ističući da je riječ o našem najprevođenijem savremenom autoru. On je podsjetio i da je Radulović trenutno direktor Umjetničke kolonije u Danilovgradu, institucije koja, istakao je, ostvaruje velike i zapažene rezultate, što dokazuje i skorašnji, najuži izbor za prestižnu nagradu Živa.

“Ono što je važno istaći jeste da je riječ o pjesniku koji, ako sagledamo njegovo cjelokupno stvaralaštvo, nema padova. Ovo imam na umu i kao priređivač njegovog izbora iz poezije ‘Starac i Argentina’ i ako uzmemo njegovu prvu knjigu ‘Pogled s mosta’, pa do ‘Noje je negdje tu’, definitivno možemo govoriti o jednom autoru koji ima takvu energiju i dah koji ni na jednom mjestu nema padova, nema zastajkivanja i nema manjkavosti”, naveo je on.

Novaković je dodao da je Radulović decenijama prisutan na književnoj sceni, ostajući beskompromisan u svojoj poeziji i principima kojima se vodi.

“On je, takoreći, nezaobilazan učesnik u modernoj poeziji još od debitanske zbirke ‘Pogled s mosta’ 1994. godine, pa sve do danas i njegove nove zbirke pjesama ‘Noje je negdje tu’. Pjesnik Andrija Radulović nikada nije odustajao ili zanemarivao važan princip svoje poetike, njen pjesnički aktivizam, a to u njegovom slučaju znači: višedecenijska umiješanost u poslove stvarnosti, u većem ili manjem opsegu impulsa koji zrači iz tematskih referenci njegovih pjesama, pa i onih koje zahvataju, tj. relaciraju, i sa duhovnim područjem čiji se atributi nalaze u rječniku i realnih pojava i promišljanja. Riječ je, na oba plana, transponovanje istine kao pjesničke energije, energije samih riječi, rečenica, odnosno stihovanih sklopova koji, oslobođeni stereotipnih značenja, šire područje spoznaje u koncentričnim krugovima onako kao što se šire krugovi prilikom bacanja kamena u vodu”, istakao je Novaković.

Takvim odnosom u stvaralačkom postupku Radulović prkosi brojnim misliocima ničeanskog tipa i njihovim stavovima da mnoga umjetnička uvjerenja, pa i ona pjesnička, mogu biti opaki neprijatelji, stalno prisutni naspram onog koji se hvata pera, dodao je Novaković.

“Međutim, iskustvo poezije Andrije Radulovića njih demantuje, ne samo zbog upečatljivosti iskaza i pomjeranja tačke gledišta šta može da bude poezija, koliko je njena prijemčivost za čitaoca, već i zbog nove objektivizacije svijeta, onog njemu bližeg ili daljeg, bez tragova zamora kada je u pitanju njegov okršaj sa mnogim nepočinstvima i opskurnim pojavama u tom istom svijetu”, ispričao je Novaković.

Ćuković je podsjetio na tvrdnju da je “poezija najveća filozofija” i u tom kontekstu iznio interesantan podatak da je, od 70 ili 80 autora koji su pisali o Radulovićevoj poeziji, veliki dio upravo filozofa. Govoreći dalje o pjesnikovom stvaralaštvu, Ćuković je podsjetio da je u svim njegovim knjigama posebno važno to što Radulović vodi permanentan dijalog sa suštinski najboljim stvaraocima, najboljim misliocima, najboljim filozofima, ali i mogućnosti da sam proizvede uslove za nastanak i nastavak nekog novog dijaloga.

“Ono što je takođe značajno primijetiti u kontekstu poezije Andrija Radulovića jeste što ona, a književna kritika naročito skreće pažnju na taj segment, pravi dosta tih ‘iščašenja’, dosta zaokreta koji čitaoca prosto tjeraju da se zamisli nad onim što ima pred sobom”, istakao je.

Svojom poezijom, a posebno zbirkom “Noje je negdje tu”, naveo je Ćuković, Radulović pokazuje koliko smo mi danas spremni da napravimo kopču sa istinskim vrijednostima iz prošlog vremena.

“Njegova poezija, između ostalog, govori i o tome koliko smo danas spremni, da, ukoliko se osvrnemo na prošlost, vratimo i napravimo kopču sa pravim vrijednostima. On pruža uvid u stvarnost koja nije nimalo ružičasta, plaši se za budućnost teksta, preispituje kako prevazići otuđenje i izaći iz mjehurova, te naivno vjeruje da je spas u poeziji”, istakao je moderator.

Komentarišući i sami naslov zbirke, ističe Ćuković, čitamo da je Noje negdje tu, odnosno da je i to spasonosno rješenje blizu nas, da se ono nalazi na dohvat ruke, ali da, iako ga ne budemo mogli spoznati, moramo raditi na sebi, prevazilaziti barijere koje nam nudi savremeni dah kako bismo doprli do suštine, pronašli smisao i došli do nečega što nam omogućava punoću u životnom smislu.

Pogovor za knjigu “Noje je negdje tu” napisao je Pero Zubac koji je, primjećuje Novaković, Radulovićevu poeziju, u mnogo većoj formi nego što ona to jeste, digao na nivo refleksivne lirike - “iako ona u toj svojoj refleksivnosti veoma izričito, veoma akribično, postaje zapravo polemična zbog tih odgovora na postavljena pitanja”.

“Prije bih ustvrdio u svom razmatrenju da je riječ o polemičnoj poeziji, nemirnoj poeziji, poeziji jedne trke, kako kažu grčki pjesnici, ulične fantazije i imaginacije, koja u krajnjem rezultatu Andrijinih pjesama, kao poentiranje, uvijek dograbi iskustvo jednog stvarnog događaja”, ispričao je Novaković.

On je, na samom kraju predstavljanja poezije i knjige “Noje je negdje tu” Andrije Radulovića, istakao da “možda i nije neskromno što za Andriju Radulovića mogu da kažem da je među vodećim pjesnicima ovog tla, ali čije se refleksije i obim uticaja takve poezije širi i u regionu, pa po biografiji, kao što je već rečeno, i u Evropi, ali i u svijetu”.

( Jelena Kontić )