Mala vrata mesarskih nježnosti

Umjetnost nema luksuz da bude nevina, pogotovo u 21. vijeku. Pjesnik mora da bude i generalni umjetnik, mora da bude uronjen u stvarnost, mora da reaguje na nju, jer on obitava u tom svijetu, ne možemo da dekontekstualizujemo sve.

To je poručio mladi crnogorski pjesnik i novinar Andrija Radović na promociji svoje nove zbirke poezije “Mesarske nježnosti” koja je upriličena u ponedjeljak veče u Kulturno-informativnom centru “Budo Tomović” u Podgorici.

O knjizi je sa autorom razgovarala spisateljica Barbara Delać koja je istakla da je sami naslov zanimljiv, jer već odmah u dva sloja spaja nešto izrazito sirovo i intimno, pa je Radovića pitala šta on znači i koliko je ključan za razumijevanje cijele zbirke.

“Sami naziv je jedan oksimoran koji je poprilično nejasan ali opet i jasan u samom svom značenju - ‘Mesarske nježnosti’. On povezuje ta dva nespojiva semantična polja. Mesarstvo se vezuje za grubost, kasapljenje, dok s druge strane nježnost pripada semantičkom polju ljubavi. Da budem iskren, ja u samom startu nisam imao ideju gdje će ta knjiga da vodi, već me je taj naziv nekako ponukao da ga istražujem i da vidim dokle to može da ode. Taj inicijalni oksimoran mesara i nježnosti, koji čak djeluje i banalan i previše raspolovljen na dvije strane, dobio je neku drugu dimenziju. Osim te dihotomije, grubosti i nježnosti, mislim da je dobio i jednu širu sliku tijela i duše, koji ne moraju biti odvojeni i zapravo nisu odvojeni po toj biblijskoj dijalektici. Pokušaj moje knjige je da se pokaže da nježnost ne postoji uprkos nasilju, nego unutar njega. To je neki put koji sam pokušao da ispratim u cijeloj knjizi, u sva tri ciklusa - da prođem kroz ta mala vrata mesarskih nježnosti i na tri načina da ispjevam ovaj rukopis”, ispričao je Radović.

Osvrnuvši se na zbirku, Radović je istakao da ona ima tri ciklusa, 33 pjesme, počinje sa tri citata, pa je tako ukazao i na određenu “numerološku ezoteriju”. Delać je primijetila da već u prvom ciklusu čitalac nailazi na neobičan sloj riječi.

“Sa jedne strane imamo relikvije i anđele, sa druge strane su tu satare, jetra, loj...”, navela je ona.

Radović je kazao da je ključ za razumijevanje neobičnog spoja sakralnih motiva i motiva u vezi sa tijelom, mesarstvom i brutalnošću, zapravo transformacija. Dalje je demistifikovao ulogu mesara...

“U prvom ciklusu mesar preuzima ulogu svojevrsnog demiurga, gospodara mesa, vremena i prostora u toj hladnjači gdje sve stoji, a on je taj koji kao umjetnik razvrstava te djelove stvarnosti, uzima ih i segmentiše i od njih pravi umjetnost. Transverzala umjetnik-mesar zapravo se tek otkriva u trećem ciklusu, ali njegova je suština zapravo da je on demijurg i gospodar - gospodar mesa, gospodar svega, jedini živi čovjek u tom prostoru, u hladnjači u kojoj sve miruje, ali istovremeno i figura koja od tog materijala stvara nešto novo”, objasnio je Radović.

Veza između mesara i umjetnika, međutim, ne otkriva se odmah, već postaje jasnija tek u trećem ciklusu. Mesar tako prerasta svoju početnu, doslovnu ulogu i dobija šire simboličko značenje. Njegova suština, dodao je autor, upravo je u tome što je demiurg gospodar svega, ali i jedini živi čovjek u tom prostoru.

“U hladnjači vrijeme stoji. Ako posmatramo fizički i hemijski, sve što je zaleđeno - stoji, stoji u vječnosti, u nekom vakumu, a mesar je taj koji upravlja time, odnosno onaj koji određuje sudbinu onoga što je u tom prostoru zaustavljeno” ukazao je autor.

Prvi ciklus prikazuje mikrokosmos mesare i mesara, hladnjače i tih mesarskih ornamenarta i alata. U njemu se uspostavlja prostor u kojem su tijelo, vrijeme i materija zaustavljeni, a mesar preuzima ulogu onoga koji tim svijetom upravlja. U tom ciklusu postoje i mnoge starozavjetne reference, rekao je Radović koji ističe da je suština transformacija...

“Shvatio sam da je suština u toj transformaciji: u prvom ciklusu kosti postaju zvona, flauta nastaje od svinjske kosti... Znači, konstantno je riječ o nekakoj transformaciji, da li tjelesnoj, duhovnoj i u drugom ciklusu”, rekao je autor.

Kao jedan od primjera naveo je i pjesmu “Metamorfozis” iz drugog ciklusa, u kojoj se mašina za mljevenje mesa pojavljuje kao simbol transformacije. Upravo se kroz takav postupak prepliću motivi brutalnosti i nježnosti, koji u zbirci postoje unutar istog prostora.

“Moja ideja je bila da pokažem da je i ovaj svijet postao jedna klanica, i da je zapravo pronaći veselost i nježnost u tom mračnom svijetu jedan podvig. U knjizi nema mnogo tih slojeva i referenci na aktelno, osim u par pjesama na potrošačko društvo”, istakao je.

Govoreći o drugom ciklusu, u kojem se poigrava biblijskim motivima i jezikom, autor je istakao da je izokretanje poznatih formula istovremeno subverzivni postupak i svojevrsna opomena.

“U savremenom, kapitalističkom i potrošačkom svijetu nož je stvaralac, krv upravlja stvarima i rukovodi ovim svijetom. U tom smislu to je neka vrsta opomene.

Drugi ciklus tako širi prostor zbirke od mikrokosmosa mesare prema Bibliji, Heraklitu i drugim kanonskim tekstovima koji su oblikovali našu sliku svijeta.

“Rekao sam već da se prvi ciklus fokusira na mikrokosmos mesare, a u drugom ciklusu se to širi na te kanonske knjige, ne samo biblijske, već ima referenci i na Heraklita i neke druge knjige i to je u nekom smislu tekstualna istorija svijeta gdje se pokazuje da taj prostor mesare nije samo prostor koji sam opisao u prvom ciklusu, već da ta krvava zakonomjernost može da funkcioniše čak i na najvećim kanonskim tekstovima koji su oblikovali ovaj svijet. Ja sam namjerno zadržao taj biblijski jezik u originalnom prevodu Đure Daničića i Vuka Karadžića. To sam svjesno uradio da bih pokazao koliko opasan može biti bilo koji tekst, pogotovo biblijski. U tom kontekstu Biblije, ono što je govorio Danilo Kiš jeste: ‘Nisu opasne knjige, opasna je jedna knjiga’. To je bila neka moja tendencija, da taj mali prostor mesare širim u druge cikluse”, kazao je Radović objašnjavajući da nije želio da proizvoljno reinterpretira Bibliju, već da pokaže kako se “mesarska zakonitost” može iščitati i u velikim kanonskim tekstovima.

“Nijesam ništa novo izmislio, ali sam biblijske knjige i formule izokrenuo na specifičan način”, konstatovao je.

Kada je riječ o trećem ciklusu, on donosi sedam ekstaza, slika iz istorije umjetnosti.

“Od 18. poglavlja ‘Ilijade’ gdje Homer opisuje Ahilov štit, počinju da postoje ekstaze gdje neko referiše na neko umjetničko djelo i stvara novo. Ja sam slučajno došao do toga”, rekao je Radović ističući da je taj segment krenuo pjesmom o Mikelanđelu, po istinitoj priči, gdje je on secirajući leševe u bolnici pri jednom samostanu učio anatomiju.

To ga je, kaže, podstaklo da počne da istražuje istoriju umjetnosti prikazivanja ljudskog tijela, pa je treći ciklus karakteristično umjetnički, raspjevan i poput velikog slikarskog platna.

“Prvi ciklus na neki način referiše na neko moje čitanje i moj osjećaj. U drugom ciklusu se stiže do biblijskih tekstova i srednjeg vijeka, a u trećem se ide na renesansu. Moja tendencija je da tu bude cijela istorija civilizacije”, sumirao je pjesnik.

U nastavku razgovora sa Delać osvrnuo se i na formu svojih pjesama, humor koji je prisutan ali i na nagradu koju je osvojio na konkursu “Ratkovićevih večeri poezije” 2025. u Bijelom Polju, za pjesnike do 27 godina.

( Jelena Kontić )