Korčulanska riblja kost

Polazimo iz Vele Luke. Korčula je čupava duga stijena umočena u more. Vijugamo njenom kičmom. Saobraćajni znaci kod Smokvice opominju da na put mogu da istrče – veprovi i zečevi. Vinogradi u kotlinama. Brda šumovita. Osim na jednom dijelu koji je očito gorio. Ima li išta sablasnije od mrtve šume čija su stabla ostala uspravna?

Autobus staje kod spomenika na kojem piše: Ako ne znaš što je bilo upitaj - Vukovar, Škabrnja, Dubrovnik. Vozač sluša katolički radio. Isus je glavni junak svakog javljanja voditeljke. Između njenih didaskalija ugodna muzika. Zapamtio sam stihove:

Ja sam znao da ću svoju ljubav pokloniti njoj, svojoj lijepoj zemlji Hrvatskoj.

Vozač dobuje kažiprstom i domalim prstom po volanu u ritmu muzike. Njegovo tamno, nepalsko lice razrezano je blistavim osmijehom kao srebrnim rajsferšlusom.

POŠIP NA STOLU

Prolazimo kroz sela čiji spori ritam života izaziva zavist. Ljudi ne žure jer nemaju gdje. Jedno od njih je Žrnovo. Poznato je po proizvodu zvanom makaruni – tako ostrvljani zovu ovu ručno rađenu testjeninu. Ona se mota na ražnjiće ili igle za pletenje. Nalazi se na svim jelovnicima ostrvskih konoba. Cijena porcije – od 20 eura naviše. Sreća te su mi vojnički dani ogadili makarone, makar se oni zvali žrnovski makaruni.

Konačno stižemo u grad Korčulu. Autobuska stanica je nadomak starog grada i luke. I mi smo odsjeli u blizini. Sunce se već nakosilo pa njegova svjetlost u narandžasto boji poluostrvo Pelješac koje kao zid izranja iz vode naspram gradskih zidina.

Te večeri smo sjedjeli u bašti picerije Servantes, slušali djevojku koja je svirala na gitari i pjevala na engleskom i pili domaći pošip. Divlju lozu pošip je sredinom devetnaestog vijeka u šumi pronašao jedan korčulanski seljak. Ispostavilo se da je ta samonikla mješavina predodređena da postane loza za prvo hrvatsko bijelo vino sa zaštićenim geografskim porijeklom.

Sjutradan smo poranili da obiđemo starogradsko jezgro. Ono je zapravo utvrđeno riboliko poluostrvo. U njega smo ušli sa zapadne obale, na Morska vrata – Porta maris.

Jedna od dvije glavne kapije ima mletačkog krilatog lava kao simbol viševjekovne vladavine Venecije. Latinski natpis iz 1592. godine ovjekovječio je legendu da je grad Korčulu nakon pada Troje utemeljio trojanski junak Antenor. Kapija je ulaz u splet ulica. Posmatrani iz ptičje perspektive, kameni klanci imaju oblik riblje kosti. Ulice koje idu prema zapadu građene su duž prave linije kako bi propuštale ljetnji maestral, dok su istočne zakrivljene kako bi zimi ublažile udare hladne bure. Dakle, nalazimo se usred srednjovjekovnog klima-uređaja.

Rano je, pa skoro sve stepenice i sokaci pripadaju samo nama. To će se kasnije promijeniti, kada navale izletničke grupe i mlađi gosti koji su negdje bančili, pa spavaju.

U šetnji gradom primjećujemo da njegova magija djeluje i na nas. Vidi onaj luk! A uzak prolaz pun morskog plavetnila? Vidi ove stepenice, njihov kamen blistav od hoda pokoljenja…

Naravno, prije ili kasnije, neki od prolaza, neke od uličica vode pred katedralu posvećenu Svetom Marku. Građena je od domaćeg krečnjaka, a na njoj su radili poznati domaći i strani majstori. Najpoznatiji od njih je Marko Andrijić. Potiče iz čuvene klesarske porodice koja je podigla klesarstvo na nivo visoke renesansne umjetnosti. Tragovi njihovog dlijeta sve do danas su vidljivi od Venecije preko Hvara do Dubrovnika.

Razmišljam o tome kako je kamen na Korčuli dovožen iz obližnjih kamenoloma i strpljivim radom oblikovan u desetinama radionica. Da bismo mi danas mogli da mu se divimo. Naslonim dlan na jedan kamen. Da umijem da govorim kamenim jezikom, sada bih upitao ovu bijelu materiju kako je postala dio ovog čuda.

Rijetko ko zna da je svojedobno Bogdan Bogdanović za svoje Partizansko groblje u Mostaru isposlovao dolazak korčulanskih klesara. To spomen-groblje je unikatni ručni rad.

Naravno, zavirim u katedralu. Jer tamo, iznad oltara, ima jedna slika koja prikazuje svetog Marka, svetog Jeronima i svetog Vartolomeja. To je rad svjetski poznatog venecijanskog slikara Jakopa Tintoreta.

Djelo je nastalo oko 1550. godine. Zanimljivo je da Tintoreto još uvijek nije bio na vrhuncu slave u Veneciji kada mu je stigla porudžbina sa Korčule. Pronađeni su i zapisi u knjigama Gradskog vijeća Korčule u kojima se njegovo ime izričito pominje.

Još jedan čovjek iz Venecije zaokuplja maštu današnjih posjetilaca ostrva. Ovdašnji ljudi tvrdo vjeruju u to da je Marko Polo rođen baš u gradu Korčuli. Navodno je poznata i rodna kuća čuvenog putnika. U Veneciji tvrde da je on rođen tamo. Kome vjerovati? Za sada – nikome. Nisu li u Veneciji tvrdili da oni, a ne Bari, imaju mošti Svetog Nikole. A kada je izvršena analiza ispalo je da su ugrabili samo jednu petinu.

U današnjem svijetu zapravo činjenice nisu temelj uspjeha. Već sposobnost da se uvjerljivo laže. Možda je i korčulanska biografija porodice Marka Pola – fikcija. Sudeći prema gužvi koja vlada ispred navodne rodne kuće i Interpretacijskog centra, priča sa Korčule daleko se čuje.

Dan za danom smo odlazili u stari grad. Ponekad bismo sjeli u neki kafe na obali i uživali u jutarnjem miru. Oko deset bi ga najčešće prekinula glasna grupa turista. Pa još jedna. Ne može se izdvojiti nijedna jezička zajednica – bezobzirnost je postala globalni fenomen. Ljudi prevale na hiljade kilometara da bi na nekom čarobnom mjestu vikali na sav glas na svom jeziku. Kao da se plaše estetski oblikovanog prostora, pa žele da ga okade svojom prostotom.

Ali jutarnji mir – dok je trajao – bio je dovoljan da nam Korčula pokaže svoje pravo lice – otmenu ljepotu koja joj je donijela nadimak Mali Dubrovnik. Najljepši starogradski dio je onaj na istoku, gdje su porušeni bedemi i stvoreno šetalište sa nizom restorana uz more.

Po baroknom pjesniku iz 17. vijeka zove se Šetalište Petra Kanavelića. Jedno njegovo djelo se zove Vučistrah. Glavna pouka drame: strašni i gnijevni kralj uspijeva da pobijedi sopstvenu bijesnu narav i pretvori se u blagog vladara. Savjetnici ga na jednom mjestu opominju: „Si, Vučistraše, da se promijeni ćud i da se nastoji utvrditi se u gospostvu... a ne da od tvoga samosilja biže puci“. Vučistrah koji ne umije da bude blag jeste priča koju bi Kanavelić napisao danas.

Najčešće smo sa tog šetališta preko Pelješkog kanala gledali poluostrvo Pelješac na čijoj smo obali vidjeli Orebić. Ni tri kilometra daleko, ovo mjesto kao da nas je pozivalo da ga posjetimo.

DAN U OREBIĆU

Iz korčulanske luke otplovili smo jednog jutra katamaranom i za desetak minuta počeli smo se približavati gradiću. Dobio je ime po plemićkoj porodici Orebić iz okoline Rijeke koja se krajem 15. vijeka doselila na područje današnjeg naselja. Po dolasku su sagradili i obnovili kaštel – utvrđeni dvorac za obranu od napada Turaka i gusara, oko kojeg se počelo širiti naselje. Prije toga naselje se zvalo Trstenica. Orebići i mještani kasnije su postali poznati pomorci i brodovlasnici u sastavu Dubrovačke Republike.

Kada smo pitali da nam kaže nešto o Orebiću, radnica u gradskom birou za turističke informacije nam je u Korčuli sa jedva skrivenim nipodaštavanjem rekla – nemate tamo ništa. Sada smo se približavali mjestu u kojem nema ništa i radovali se mogućnosti da ipak otkrijemo ponešto.

Tako je i bilo. Obalom od luke ka plaži kakvu Korčula nema, hodali smo u sjenci borova. Ista divna energija usporavanja kao na Šolti ili u Veloj Luci. Zbog prenatrpanosti instagramski atraktivnih mjesta poput Pozitana ili Korčule, ovakva mjesta kao što je Orebić imaju golim okom nevidljivu, ali stvarnu prednost.

Popili smo odličnu kafu u poslastičarnici Krokantino, potom smo proveli možda dva najljepša sata ovog ljeta u Dalmaciji u konobi Andiamo. Vino kuće nije bilo bezobrazno skupo kao inače, a riblja plata spada u najbolje stvari koje su nam na Jadranu iznijeli na sto.

Ali šta bi bila priča o jednom mjestu bez priče o ljudima? Ovaj put je to priča o porodici Mimbeli po kojoj se danas zove i glavni trg. Ona se ugasila prije više od jednog vijeka. Veoma bogati orebićki kapetan, Antun Mimbeli, i njegova supruga, nisu dopustili svojem sinu jedincu Baldu da se oženi ćerkom njihove guvernante, Ruskinje, u koju je mladić bio smrtno zaljubljen. Skromno porijeklo i tuđa vjera kao prepreke za ljubav – od toga je još Šekspir pravio drame. Baldo se stoga nije nikada oženio i njegovom smrću 1911. godine ta se loza potpuno ugasila. Živio je uglavnom u Trstu i uglavnom boemski. Kažu da je za samo jednu noć, u Beču prokockao jedrenjak. Ali nije mario, imao je još dosta brodova. Baldo Mimbeli je na groblju iznad Orebića podigao porodični mauzolej sa pozlaćenom ruskom kupolom, i skulpturom djevojke koja je prema zemlji okrenula vrč u ruci. Iz njega teče voda. Njegova nikad prežaljena ljubav. A isticanje vode označava kraj roda Mimbelijevih.

OPROŠTAJ OD CRNE KORKIRE

U luci nas čeka iznenađenje. Sezona je prošla, katamaran polazi tek za nekoliko sati. Taksista sa čamcem vješto upada u priču. Ako nas ima nekoliko on vozi za sedam i po eura po glavi. Pristali smo. On je svojim poprilično krhkim čamcem sjekao talase Pelješkog kanala, poznatog po vjetrovima. Djelovi vožnje su počeli da liče na rodeo. Onda je poslije desetak minuta usporio. Pred nama je opet bila očaravajuća Korčula.

Viđena sa mora, izgledala je jednako lijepo kao i sa vidikovca na koji smo se popeli prethodnih dana.

Još dan-dva smo se vrzmali po gradu. Zalazili smo u konobe i kafiće. Jedne večeri smo sa terase u luci uz čašu vina i zdjelu maslina posmatrali pun mjesec nad Crnom Korkirom, kako su Grci nazvali svoju koloniju Korčulu. Drugo veče smo u starom gradu konačno probali žrnovske makarune. Bile su odlične. Tu je i jedan od najboljih sladoleda Dalmacije.

Naravno, po korčulanskim cijenama, prema kojima Korčula nije mali već veliki Dubrovnik. Starogradsko šetalište je naveče puno. Teško je pronaći mjesto u baštama restorana.

Posljednje večeri priznajem sam sebi da sam zavolio Korčulu, ali i da joj se neću vratiti. Nije ona Napulj. Sjutradan ustajemo ranije, jer svaki kasniji katamaran za Dubrovnik podrazumijeva gužvu.

Prolazimo pored Vrata od grada kako Kopnena vrata nazivaju stanovnici. Kula Veliki Revelin je preko dana pod turističkom okupacijom. Sada jedva da ima nekoga. Do kule i samog ulaza danas vodi raskošno barokno stepenište izgrađeno 1863. godine. U srednjem vijeku, umjesto stepeništa, ovdje se nalazio drveni pokretni most koji se podizao noću kako bi zaštitio grad od napadača.

Zamišljam čekrke koji podižu most. Na moru su neprijateljska jedra. Unutar grada zveckaju mačevi. Grad se pretvara u ježa.

To se mašta igra sa mnom na odlasku. Zapravo, ona škripa čekrka dopire dolje iz luke. Katamaran za Dubrovnik spušta svoj most.

( Dragoslav Dedović (Deutsche Welle Beograd) )