Vuk nije cirkuska životinja: tri crtice o Miodragu Bulatoviću Buletu (2.)

(Nastavak od prošle subote)

I pored propagande vlasti - koja se uvijek iskazuje drvenim jezikom i polupismenim parolama o slavi i sreći koja izvire iz te vlasti - stoji Bulatovićevo “istraživanje” o brojnim slabostima vlasti i strahu naroda od te iste vlasti. Pa i kukakvičluk pojedinca.

I Vojo Stanić je istog i herojskog mentaliteta. Kad je bilo najopasnije primio je u svom ateljeu Milovana Đilasa i sa uvažavanjem javno govorio o njemu. Čak i u policijskoj stanici u Herceg Novom u koju je bio pozvan nakon ove posjete.

Radnja romana “Crveni petao leti prema nebu” smještena je u crnogorskoj seoskoj zabiti. Njena realnost je izobličena, sakrivena, pa i ketmanizovana kako tu realnost pojašnjava veliki poljsko-američki pisac.

U vremenu u kojem je pisan i objavljen (1959) ovaj pesimistički i antisocijalistički roman, to je bilo krajnje jeretično i opasno po autora.

Treća crtica.

Malo koji pisac je bio toliko opsjednut i istraživao fenomen slobode kao urođenog i prirodanog čovjekovog “prava” kao Miodrag Bulatović Bule.

Simbol čovjekove slobode Bulatović vidi u vuku kao jedinoj životinji koja se ne da - niti može - pripitomiti (dresirati). Drugačije rečeno, vuk se ne odriče svoje nezavisnosti i slobode, strano mu je podređivanju tuđoj volji, kontroli i vlasništvu.

Jedino vuk nije cirkuska životinja koju ljudi prikazuju kao izraz svoje moći i svog prava na tu moć.

Dakle, vuk nema ropski mentalitet. On živi po pravilima koje sam sebi određuje.

Vuk je centralni lik Bulatovićevog romana “Vuk i zvono” (1958).

On je neustrašivi i hrabri simbol borbe za slobodu. Ostali likovi u romanu nijesu toliko ni važni. Na neki način, Bulatović ih prezire, jer svojom surovošću nastoje da pobijede i ovladaju prirodom.

Njihov takmičarski duh, Bulatović prikazuje na groteskan pa i crnohumoran način.

Drugim riječima, lovci za cilj imaju moć i ograničenje ljudske slobode. (Ako ovdje riječ “lovac” precrtamo i zamijenimo riječju “političar” sve je jasno.)

Vuk za cilj ima slobodu.

Time Bulatović postavlja pitanje ko je istinski borac za slobodu, onaj koji se goni ili goniči. (Ovu temu na sličan način tumači i Milovan Đilas u pripovijetci “Gubavac”, s tom razlikom što su Đilasovi lovci mnogo “socijalniji”, prizemniji, suroviji pa i vulgarniji.)

Manje-više lovci na vuka su bezimeni pojedinci koji zvone na uzbunu i opasnost po svoj opstanak. Lovci su izraz zatvorenog i osakaćenog duha (seoske) zajednice koja zvoni ka pojavi svake liberalne jeresi.

Normalno, zvono ima i druga značenja, kao što je poziv na buđenje ili glas i savjesti, na primjer.

Po formi, ovom Bulatovićevom romanu blizak je roman Džeka Londona “Zov divljine”. (Suština im je dijametralno različita, odmah da naglasimo.)

Pas Džeka Londona (Bak) je takođe simbol pustolovne borbe za slobodom. Ali Bak slobodu nalazi u povratku svom prirodnom korijenu. Bak bježi od ljudi i ljudske zajednice i vraća se u prirodu tj. u prošlost.

Kod Bulatovića je obratno. Njegov vuk je takođe simbol borbe za slobodu. Ali on se bori za nju neprestano u ljudskoj zajednici ili oko nje a protiv nje.

Jer je sloboda - zaključuje Bulatović, za razliku od Džeka Londona - prvenstveno društvena kategorija i osnovna ljudska upotrebna vrijednost.

Bulatovićev vuk je socijalan “lik”, dok je pas - Bak Džeka Londona asocijalan “lik”. Pa na neki način i sa deficitom hrabrosti gledanja istini o slobodi pravo u oči.

Prosto rečeno, Džek London i Miodrag Bučatović potiču iz različitih kultura, tradicija, običaja i istorija i odnos prema putevima slobode su im različiti.

Miodrag Bulatović je za roman “Ljudi sa četiri prsta” 1975. godine dobio NIN-ovu nagradu.

(Svojevrsni nastavak, bolje reći aneks romana “Ljudi sa četiri prsta” je Buletova knjiga “Peti prst”. Ova publicističko-memoarska knjiga je izašla 1977. godine (BIGZ - Beograd) i teško pa i nikako se ne bi mogla uvrstiti u Bulatovićeva izabrana djela.)

Zaključimo o romanima Miodraga Bulatovića na taj način što ćemo ih staviti u vremenski kontekst kada je Crna Gora u pitanju i crnogorsko “bjekstvo od Buleta”, da koristim i parafraziram naslov slavne knjige jednog francuskog sociologa i filozofa. Normalno, zaobilazeći “Peti prst”.

Dakle, odnos Crne Gore i Bulatovića stavimo u vremensku perspektivu bek-graund-a (background - povratak, pozadina), kako bi pokušali shvatiti književni jaz (razmak) između Bulatovićevih romana i aktuelnog duha Crne Gore i njegovu ovovremensku prizemnost.

Svaka ljudska zajednica ima svoje različite izražajne kulturne i umjetničke forme. Nekada u nekoj zajednici dominira duh muzike na primjer, u drugoj dominira slikarstvo i vajarstvo, u trećoj poezija, u četvrtoj film, davno nekada je dominirala filozofija itd.

Kao da svaka zajednica nataloži i “odabere” onu izražajnu formu koja joj je najprirodnija, najbliža i najlakše predstavi sebe drugoj ili drugim zajednicama. Jer zajednice imaju prirodnu kompetitivnost povodom rezultata koje postignu. Pa i u sukobima svojih kulturnih (duhovnih) dostignuća sa drugim zajednicama.

(Borba za moć - politika, vlast - i ratovi dođu kasnije, kad se duhovi uzvitlaju i ideologije (svijesti) sukobe a politika nije u stanju da riješi te probleme na miran i normalan način u “jedinici” datog vremena.)

Dakle, vrijeme zna biti “majstorsko rešeto”. Filter. Ono zna da “čeka”, ali i da pravi selekciju.

I Crna Gora u raznim vremenima ima svoje globalne junake duha koji dijelom utiču na druge kulturne prostore. Prvenstveno u pjesništvu, prozi, slikarstvu... (Njegoš, Dado, Marina, Đilas...)

Jedan od takvih naših izabranih junaka je i romanopisac Miodrag Bulatović - Bule koji se još nije pojavio na našem kulturnom horizontu. S njim bi bili jači i zdraviji.

Čekamo dolazak “energetskog obeliska” (S. Kjubrik, film “Odiseja 2001”) koji bi donio i proširio duh “bulatovićevog vremena” u kulturi Crne Gore, kao vremena drugačijeg sagledavanja temeljnih stvari.

“Junaku se često puta hoće, vedro nebo nasmijati grohotom”. Lako je zaključiti kojem junaku vrijeme nije bilo naklonjeno kod nas.

( Veselin Mitko Pavlićević )