Književnost u najlonu: Šta poručuje globalni rat protiv štampane riječi?

Postoji nešto gotovo nadrealno u prizoru knjige umotane u neprozirnu plastiku. Čovjek bi pomislio da je treba zaštititi od vlage, prašine ili nepažljivog rukovanja. A onda shvati da se ne štiti knjiga od svijeta, nego se svijet pokušava zaštititi od knjige. Od njenih pitanja, junaka, neprijatnih istina i mogućnosti da čitalac, nakon posljednje stranice, više ne misli onako kako je mislio prije prve.

Najlon, jeftini materijal kojim svakodnevno pakujemo gotovo sve, postaje upečatljiva slika našeg odnosa prema književnosti. Knjiga nije uništena. Još ima naslov i autora, još se može kupiti pod određenim uslovima. Ali sklonjena je od pogleda, obilježena kao sumnjiva i odvojena od čitaoca nevidljivom granicom društveno prihvatljivog. Poruka je jasna: možete je imati, ali nemojte zaboraviti da je s njom nešto pogrešno.

Kada se na spiskovima osporavanih knjiga nađu klasici poput “Džejn Er” Šarlot Bronte, distopija “Sluškinjina priča” Margaret Atvud i popularne mange, problem se više ne može svesti na nekoliko pretjerano revnosnih školskih odbora. Ko danas odlučuje šta smijemo čitati, na osnovu kojih kriterijuma i s kakvim pravom? I šta se događa s društvom u kojem je lakše ukloniti knjigu nego objasniti zašto je važna?

Nije svaka promjena školske lektire cenzura, kao što ni svako ograničenje sadržaja nije dokaz autoritarnosti. Škole moraju birati šta će predavati, a roditelji i nastavnici imaju pravo da razmatraju primjerenost sadržaja uzrastu. Problem nastaje kada se legitimna pitanja pretvore u sredstvo za uklanjanje čitavih tema iz javnog života; kada pojedinačna pritužba preraste u opštu zabranu, a politička podobnost zamijeni književnu, naučnu i pedagošku procjenu.

Upravo se tu danas vodi bitka za pravo na čitanje.

SAD: Kada 12.000 knjiga nestane sa polica

Prema podacima organizacije PEN America, objavljenim 5. oktobra 2026. godine, tokom školske 2025/2026. godine u javnim školama širom Sjedinjenih Američkih Država zabilježena su 11.982 slučaja zabrane ili uklanjanja knjiga. Ograničenja su obuhvatila 7.370 različitih naslova, a više od 4.500 djela prvi put je uvršteno u evidenciju. Riječ je o najvećem godišnjem broju slučajeva otkako organizacija prati ovu pojavu, od 2021. godine. Važno je razlikovati broj slučajeva od broja različitih knjiga jer isti naslov može biti uklonjen u više školskih okruga.

Teksas je zabilježio više od 8.100 slučajeva, a Florida više od 3.200. Te dvije savezne države čine ogromnu većinu evidentiranih zabrana. U njihovim školskim sistemima prepliću se restriktivni propisi, politički pritisci i široko formulisani kriterijumi za procjenu prihvatljivosti knjiga.

Brojke ne znače da su sve odluke donijete iz istih razloga. Neki naslovi povučeni su privremeno, dok su se preispitivali njihovi sadržaji, a drugi u okviru širih zakonskih ograničenja. Ipak, razmjere pojave pokazuju kako pojedinačne odluke prerastaju u sistemsku praksu, posebno kada škole procijene da je uklanjanje knjige sigurnije od rizika od tužbi, političkih napada ili gubitka finansijske podrške.

Među metama su i djela svjetske književne baštine. “Džejn Er” nije samo ljubavna priča iz devetnaestog vijeka, već roman o ženi koja odbija da se odrekne dostojanstva i samostalnosti. “Sluškinjina priča” nije samo distopija nego upozorenje na način na koji se prava postepeno oduzimaju, često pod izgovorom očuvanja morala i društvenog poretka. Kada takve knjige postanu predmet zabrana, pitanje nije samo šta piše u njima već i kakvu sliku čovjeka obrazovni sistem želi da prenese novim generacijama.

Ni popularna kultura nije pošteđena. Među osporavanim naslovima nalaze se i mange i grafički romani, važni za mlade čitaoce koji u književnost ne ulaze nužno preko Šekspira ili Dostojevskog. Neko počinje stripom, neko fantastikom, neko pričom o prvoj ljubavi ili junaku koji pokušava da pronađe svoje mjesto u svijetu. Zatvoriti te ulaze znači rizikovati više od gubitka pojedinačnog naslova: moguće je ugušiti interesovanje za čitanje prije nego što se ono uopšte razvije.

Dodatni problem predstavlja upotreba vještačke inteligencije u pregledu knjiga i prepoznavanju potencijalno spornih sadržaja. Algoritam može identifikovati riječ, opis seksualnosti ili prikaz nasilja, ali ne mora razumjeti da li tekst osuđuje nasilje, svjedoči o iskustvu žrtve, dokumentuje istorijski događaj ili istražuje složenost ljudskog života.

Opasnost nastaje kada automatizovana procjena zamijeni ljudsku odgovornost. Ako se knjiga označi zato što je već osporena negdje drugo, a odluka se preuzme bez čitanja i konteksta, nastaje administrativni domino-efekat. Naslov se uklanja ne zato što ga je neko ponovo proučio, već zato što ga je neko drugi već stavio pod sumnju. Odgovornost se raspršuje između softvera, školskog odbora i pravnika, dok posljedice snosi učenik koji uzalud traži knjigu u biblioteci.

Tehnologija koja bi trebalo da proširi pristup znanju tako postaje sredstvo njegovog sužavanja. Problem nije u samoj vještačkoj inteligenciji, nego u ljudskim odlukama koje joj povjeravaju ovlašćenja bez odgovarajuće kontrole, transparentnosti i mogućnosti osporavanja.

Podaci Američkog udruženja bibliotekara dodatno osvjetljavaju razmjere organizovanog pritiska. Udruženje je za 2024. godinu zabilježilo 5.813 osporavanja knjiga i drugih bibliotečkih materijala. Prema njegovom izvještaju, 72 odsto dokumentovanih zahtjeva za cenzuru pokrenule su organizovane grupe ili predstavnici vlasti, dok je roditeljima pripisano 16 odsto. Ti podaci nisu nužno potpuni popis svih pokušaja zabrane, ali ukazuju na važan obrazac: savremena cenzura često nije spontana reakcija zabrinutog pojedinca, nego organizovana kampanja koja koristi unaprijed pripremljene spiskove, koordinisane pritužbe i političke kanale.

U takvom okruženju bibliotekar ili nastavnik može biti prinuđen da bira između stručne procjene i slobode čitanja, s jedne strane, i rizika od javnog prozivanja, disciplinskih postupaka i dugotrajnih sukoba, s druge.

A šta se događa s djecom? Ona možda nikada neće saznati da je neka knjiga uklonjena. Neće vidjeti prazno mjesto na polici ako naslov nikada nije ni nabavljen. Neće znati da je roman koji bi im pomogao da razumiju sebe ili druge unaprijed procijenjen kao nepoželjan.

Cenzura ne djeluje samo kroz ono što nam se oduzima. Djeluje i kroz ono što nikada ne dobijemo priliku da upoznamo.

Turska: Knjiga ostaje u prodaji, a ipak protjerana

Ako Amerika pokazuje kako zabrana može postati masovna administrativna praksa, Turska otkriva koliko različitih oblika ograničavanje knjiga može poprimiti. Sudski postupci, optužbe za terorizam i ograničenja zbog navodne štetnosti za maloljetnike stvaraju ambijent u kojem objavljivanje određenog djela može postati profesionalni, finansijski, pa i lični rizik.

PEN International je u martu 2023. upozorio na niz zabrana i ograničenja koja su pogodila turske i međunarodne autore. Među dokumentovanim slučajevima bio je roman “Rüyası Bölünenler” (“Podijeljeni san”) turskog pisca Javuzа Ekinčija. Sud u Istanbulu zabranio je 14. marta 2023. njegovo objavljivanje, distribuciju i prodaju, uz obrazloženje da sadrži terorističku propagandu, a primjerci su zaplijenjeni. Budući da se Ekinčijevo stvaralaštvo bavi iskustvom Kurda, slučaj otvara pitanje ograničavanja književnog izražavanja o politički osjetljivim temama.

Istog mjeseca ograničena je i distribucija romana “The Sex of Cherry” britanske autorke Dženet Vinterson i knjige “Başkomiser Nevzat: Tapınak Fahişeleri” poznatog turskog pisca Ahmeta Umita. Pozivajući se na zaštitu maloljetnika, vlasti su zahtijevale da knjige budu prodavane u neprozirnom pakovanju s upozorenjem da su namijenjene osobama starijim od 18 godina.

Na prvi pogled, razlika između potpune zabrane i knjige umotane u plastiku izgleda velika. U praksi, oba postupka mogu ograničiti pristup djelu. Kada se naslov više ne može slobodno izložiti, preporučiti ili reklamirati, kada ga kupac mora posebno tražiti i kada je njegovo prisustvo obilježeno upozorenjem, knjiga prestaje biti obična roba. Postaje predmet društvene sumnje.

Vlast ne mora uvijek narediti uništavanje knjige. Dovoljno je učiniti je težom za nabavku, skupljom za distribuciju i rizičnom za izdavača. Ako postoji mogućnost sudskog gonjenja, posljedice se šire i na djela koja još nisu objavljena. Urednik počinje da se pita vrijedi li objaviti rukopis koji bi mogao izazvati istragu, treba li odustati od prevoda ili ublažiti određene formulacije. Tada cenzura prestaje biti samo odluka države. Ona se useljava u svakodnevni rad ljudi koji proizvode i distribuiraju knjige.

PEN International je, pozivajući se na podatke turskih strukovnih udruženja, naveo da je između jula 2018. i decembra 2022. čak 36 knjiga proglašeno “opscenim”. Taj podatak, ograničen na navedeni izvor i period, ipak pokazuje kako se pravna kategorija zaštite javnog morala može pretvoriti u ozbiljnu prepreku slobodnom izdavaštvu.

Cenzura ne mora imati izgled policijske racije ili javnog spaljivanja knjiga da bi bila djelotvorna. Ponekad je dovoljno nekoliko sudskih odluka, administrativno rješenje i upozorenje na koricama. Knjiga ostaje živa, ali joj se sužava prostor u kojem može doprijeti do čitaoca.

Mađarska: Sadržaj kao finansijski rizik

U Mađarskoj se sukob oko knjiga preselio i na blagajne knjižara. Jedan od najpoznatijih primjera jeste grafički roman “Heartstopper” britanske autorke Alis Oseman, priča o odrastanju, prijateljstvu i ljubavi dvojice mladića. Popularnost je stekao i zato što iskustva dugo slabo zastupljena u književnosti za mlade prikazuje bez pretvaranja da ona ne postoje.

Godine 2023. mađarske vlasti kaznile su knjižarski lanac Líra zbog prodaje romana na odjeljenju za mlade, bez propisanog neprozirnog pakovanja. Knjiga nije bila tajno distribuirana niti prodavana na crnom tržištu. Nalazila se u legalnoj knjižari, ali su vlasti smatrale da način na koji je izložena krši propise o zaštiti djece. Prema izvještajima o slučaju, kazna je iznosila 12 miliona forinti.

Događaj treba posmatrati u kontekstu mađarskog zakona iz 2021. godine, koji je pod obrazloženjem zaštite maloljetnika uveo ograničenja za sadržaje povezane s homoseksualnošću i promjenom pola. Zakon je izazvao ozbiljne sporove s institucijama Evropske unije i kritike organizacija za ljudska prava, koje su upozoravale da se zaštita djece koristi za ograničavanje vidljivosti LGBTQ+ osoba i tema.

Pitanje nije zašto se ne razmišlja o uzrastu čitalaca i odgovornosti knjižara. Pitanje je zašto bi knjiga o ljubavi, prihvatanju i odrastanju morala biti skrivena zato što su njeni glavni junaci istog pola. Kakvu poruku dobija mlada osoba koja se prvi put susreće s takvom pričom? A kakvu ona koja već zna da se razlikuje od većine i traži potvrdu da njeno iskustvo nije nešto čega se treba stidjeti?

Kada se knjiga obavije plastikom, ne skriva se samo njen sadržaj. Skriva se i činjenica da postoje ljudi čiji se životi ne uklapaju u predstavu o tome šta bi trebalo da bude normalno. Sam postupak može ostaviti utisak da je problem njihovo postojanje, a ne način na koji je ono predstavljeno.

Finansijske kazne pritom ne pogađaju samo jedan naslov. Knjižar koji je jednom platio visoku kaznu ubuduće će pažljivije procjenjivati šta smije izložiti. Izdavač može zaključiti da se objavljivanje određenog autora ne isplati. Tržište se prilagođava granicama koje su mu postavljene, a čitalac možda nikada neće saznati koje su knjige mogle biti objavljene ili preporučene, ali nisu.

Tako nastaje jedan od najefikasnijih oblika kontrole kulturnog života: ne mora se zabraniti svaki naslov ako se izdavačima, distributerima i knjižarima dovoljno jasno stavi do znanja da određena vrsta sadržaja nosi finansijski rizik.

Rusija: Cenzura koja ulazi među korice

U Rusiji je ograničavanje knjiga dobilo dodatnu dimenziju kroz zakone protiv takozvane LGBTQ+ propagande i šire represivne mjere kojima je sužen prostor za javno predstavljanje istopolnih odnosa i rodne raznolikosti. Nakon što su vlasti krajem 2023. pokret za međunarodna LGBTQ+ prava proglasile ekstremističkim, izdavači i knjižari našli su se pred sve većim pravnim i poslovnim rizicima.

Upečatljiv primjer je roman “Ljeto u pionirskoj marami”, Elene Malisove i Katerine Silvanove, koji je stekao veliku popularnost, a zatim postao predmet pritisaka zbog prikaza ljubavne veze dvojice mladića. Kada sadržaj koji je ranije bio dostupan širokoj publici počne da nosi pravne posljedice, izdavači moraju razmišljati ne samo o tome šta će objaviti nego i o tome šta treba povući iz prodaje.

Pojavili su se i slučajevi fizičkog uklanjanja ili prekrivanja djelova teksta. Pojedini izdavači stavljali su crne trake preko spornih pasusa, dok su drugi povlačili cijela izdanja. To nije puko tehničko prilagođavanje zakonu. Takva intervencija mijenja samo djelo: čitalac više ne dobija tekst u obliku koji je autor napisao, nego verziju iz koje su uklonjeni dijelovi što su nekome postali politički ili pravno neprihvatljivi.

Prema medijskim izvještajima iz avgusta 2026. godine, slična intervencija zabilježena je i u ruskojezičnom izdanju autobiografije pape Franja “Nada”, u kojem su dijelovi o LGBTQ+ osobama navodno prekriveni crnom bojom. Detalje tog slučaja treba procjenjivati prema dostupnoj izdavačkoj i medijskoj dokumentaciji, ali sam prizor otvara neugodno pitanje: može li i knjiga čiji je autor bio poglavar Rimokatoličke crkve biti podvrgnuta intervenciji ako njen sadržaj ne odgovara političkoj liniji?

Crna traka preko rečenice gotovo je previše jednostavna slika cenzure. Čitalac vidi da nešto nedostaje, ali ne mora znati šta je uklonjeno, ko je o tome odlučio i zašto. Tekst je fizički prisutan, ali mu je značenje prekinuto intervencijom koja pripada političkoj stvarnosti izvan knjige.

Može li književnost ostati vjerna sebi ako joj se unaprijed određuje koje iskustvo smije opisati? Ako se ljubav može prikazati samo dok se uklapa u zvanično prihvatljive obrasce, a identitet spomenuti samo bez konkretnih ljudi i njihovih života, od pisca se traži da stvara u prostoru u kojem su čitavi dijelovi ljudskog iskustva unaprijed označeni kao sumnjivi.

Takva cenzura ne pogađa samo LGBTQ+ literaturu. Ona mijenja cjelokupnu izdavačku kulturu. Urednici izbjegavaju rizične rukopise, knjižare uklanjaju naslove, a autori razmišljaju mogu li njihove riječi postati razlog za istragu. Mladi čitaoci odrastaju u kulturnom prostoru u kojem se neke priče pojavljuju samo u fragmentima ili uopšte ne postoje.

Kada pisac počne unaprijed uklanjati ono što bi moglo zasmetati vlastima, cenzura je već postigla dio svog cilja. Više nije potrebno da mu neko svakodnevno stoji iznad ramena. Dovoljno je da zna gdje su granice i da ih sam ne prelazi.

Balkan: Autocenzura na djelu

Na Balkanu se o zabranama knjiga uglavnom govori manje glasno nego u drugim djelovima svijeta. Rjeđe se pojavljuju spektakularni spiskovi zabranjenih autora, a još rjeđe prizori koji podsjećaju na istorijske slike spaljivanja knjiga. To ne znači da je sloboda čitanja ovdje manje ugrožena. Naprotiv, problem je često teže prepoznati upravo zato što se ne pojavljuje u obliku izričite zabrane.

Granice javnog znanja određuju se kroz nastavne programe, udžbenike, odluke o finansiranju i raspodjelu novca. Nije uvijek potrebno zabraniti sporni naslov. Ponekad je dovoljno izostaviti temu iz programa, preusmjeriti finansiranje ili ostaviti izdavača da sam procijeni koliko je rizično objaviti knjigu koja bi mogla izazvati političku buru.

To ne znači da je svaka promjena nastavnog programa cenzura ili da je svako izostavljanje knjige iz lektire politički obračun. Programi se moraju razvijati i prilagođavati uzrastu učenika. Ali kada se izmjene sprovode pod snažnim ideološkim pritiskom, bez jasnog stručnog obrazloženja ili uz izbjegavanje politički neugodnih tema, opravdano je pitati ko odlučuje šta će djeca učiti i zašto.

U Hrvatskoj se otvorilo pitanje mjesta “Dnevnika Ane Frank” u obaveznoj školskoj lektiri. Prema saopštenju Centra za promociju tolerancije i očuvanje sjećanja na holokaust, knjiga je 2019. uklonjena sa spiska obavezne lektire za osmi razred bez javno navedenog obrazloženja. Centar je pokrenuo inicijativu za njen povratak, a predsjednik Hrvatske Zoran Milanović podržao je zahtjev 2023. godine.

Izostavljanje naslova iz obavezne lektire nije isto što i zabrana posjedovanja ili objavljivanja knjige. Učenici je i dalje mogu čitati, a biblioteke posjedovati. Ali jedno je kada knjiga postoji kao mogućnost ličnog izbora, a drugo kada postane dio zajedničkog obrazovnog iskustva cijele generacije, u državi koja i te kako kuburi sa suočavanjem s vlastitom kontroverznom prošlošću, konkretno Drugim svjetskim ratom, kada je sistematski istrebljivala Jevreje, Srbe, Rome…

“Dnevnik Ane Frank” nije važan samo kao književni zapis jedne djevojčice. On je svjedočanstvo o životu pod nacističkim progonom, o strahu, nadi i pokušaju očuvanja ljudskosti u okolnostima koje su je sistematski poricale. Rasprava o njegovom mjestu u školskom programu zato nije tek tehničko pitanje nastavnog plana. Ona se tiče načina na koji društvo prenosi sjećanje na holokaust i objašnjava mladima šta se događa kada se ljudima oduzmu prava, sloboda i dostojanstvo.

U Bosni i Hercegovini problem je još složeniji jer se ne odnosi samo na pojedinačne knjige nego i na strukturu obrazovnog sistema. Različiti nastavni programi, podijeljene nadležnosti i naslijeđene političke podjele dovode do toga da djeca u istoj državi mogu dobijati različite prikaze zajedničke prošlosti.

Kada se o ratu govori bez dovoljno prostora za provjeru izvora, poređenje svjedočenja i razumijevanje tuđeg iskustva, istorija postaje produžetak političke pripadnosti. Učenik tada ne uči samo šta se dogodilo. Uči i koja se pitanja ne postavljaju, koje se žrtve lakše prepoznaju, a koje se priče prećutkuju.

Isti problem postoji i u književnosti. Djela Meše Selimovića, Iva Andrića i drugih pisaca zajedničkog južnoslovenskog kulturnog prostora otvaraju složena pitanja identiteta, pripadnosti, moći, vjere i istorijskog iskustva. Njihovi junaci ne mogu se uvijek uredno smjestiti u današnje nacionalne i političke kategorije. Upravo zato takva književnost može biti dragocjena u obrazovanju: ona pokazuje da ljudsko iskustvo ne staje u granice koje mu naknadno povlače ideologije.

Ne bi bilo odgovorno tvrditi da se djela ovih pisaca sistematski zabranjuju u svim školama ili da se svaka njihova analiza namjerno usmjerava radi prikrivanja neugodnih tema bez konkretnih dokaza. Ozbiljnija kritika odnosi se na obrazovnu fragmentaciju, razlike u nastavnim programima i rizik da se književnost i istorija tumače kroz unaprijed zadate identitetske okvire.

Jer i bez formalne zabrane učenik može ostati uskraćen za susret s djelom koje bi mu pomoglo da razumije drugog čovjeka. Dovoljno je da mu se ono nikada ne preporuči, da se o njemu govori površno ili da se složena tema svede na nekoliko bezopasnih rečenica.

A upravo je tu granica između obrazovanja koje otvara svijet i obrazovanja koje učenika uči da ga se plaši.

( Nina Vujačić )