Visina nije sudbina

Koliko će dijete biti visoko? To je jedno od prvih pitanja koje roditelji postavljaju kada dijete počne ozbiljnije da se bavi sportom.

Posebno kada je riječ o košarci, odbojci ili drugim sportovima u kojima visina ima značajnu ulogu.

Gleda se otac, majka, djed, stric. Upoređuje se dijete sa vršnjacima. Ako je niže, roditelj se zabrine. Ako je visoko, odmah se vidi budući sportista. Ali visina nije fotografija. Visina je proces.

Genetika ima veliki uticaj na konačnu visinu, ali genetska predispozicija nije isto što i unaprijed određen rezultat. Za početnu procjenu koristi se tzv. srednja roditeljska visina.

Kod dječaka se računa tako što se visini oca i majke doda 13 centimetara i zbir podijeli sa dva, dok se kod djevojčica 13 centimetara oduzima.

Recimo da je otac visok 190, a majka 170 centimetara. Procijenjena srednja roditeljska visina za sina iznosi 186,5 centimetara.

Ali to nije obećanje da će dijete biti visoko 186,5 centimetara. To je samo sredina očekivanog genetskog raspona.

Zato roditelju koji pita: „Koliko će moje dijete biti visoko?“, nije dovoljno odgovoriti jednom cifrom.

Mnogo je važnije pitanje:

„Da li dijete trenutno raste u skladu sa svojim potencijalom?“

Tu počinje prava dijagnostika.

Zamislimo dječaka od 13 godina koji je visok 164 centimetra. Na prvi pogled može djelovati nisko u odnosu na neke vršnjake. Ali ta informacija sama po sebi govori veoma malo.

Moramo znati koliko je bio visok prije godinu. Koliko je porastao u posljednjih šest ili dvanaest mjeseci. U kojoj je fazi puberteta. Kakva mu je tjelesna masa i tjelesni sastav. Koliko trenira. Koliko spava. Da li dovoljno jede u odnosu na potrošnju. A u određenim situacijama veoma važna informacija može biti i njegova skeletna dob.

Dvoje djece mogu imati 13 godina, a da biološki nisu na istom mjestu. Jedno može imati skeletnu dob koja odgovara hronološkoj, dok drugo može imati skeletnu dob godinu ili dvije mlađu.

Na snimku šake i ručnog zgloba procjenjuju se razvoj i sazrijevanje kostiju, odnosno stepen biološke zrelosti skeleta. U kliničkoj praksi koriste se standardizovane metode kao što su Greulich-Pyle i Tanner-Whitehouse.

Zato dijete koje je danas niže od svojih vršnjaka ne mora nužno biti dijete koje će kao odraslo biti nisko.

Ali ni skeletna dob nije kristalna kugla. Ona je samo jedan od važnih podataka u procjeni rasta.

Jedan od najvažnijih podataka jeste brzina rasta.

Ako dijete ima 155 centimetara, ta informacija sama po sebi nije dovoljna. Ali ako znamo da je u prethodnih godinu dana poraslo osam centimetara, dobijamo potpuno drugačiju sliku nego ako je poraslo samo dva ili tri centimetra.

Zato dijete ne treba posmatrati kao jednu tačku na grafikonu. Treba pratiti njegovu krivu rasta.

I tu dolazimo do teme o kojoj se kod mladih sportista premalo govori.

Roditelji često misle da je dijete zdravo zato što trenira. Međutim, činjenica da dijete trenira ne znači automatski da se pravilno razvija.

Mladi sportista može trenirati pet ili šest puta sedmično, imati dodatne individualne treninge i utakmice vikendom, a istovremeno unositi premalo energije.

Tada nije dovoljno pitati: „Šta dijete jede?“

Potrebno je pitati: „Da li dijete unosi dovoljno energije za ono što od njega tražimo?“

To je velika razlika.

U savremenoj sportskoj medicini sve se više govori o nedovoljnoj energetskoj dostupnosti i konceptu RED-S-a - relativnog energetskog deficita u sportu.

Problem nije samo u tome što dijete mnogo trenira. Problem nastaje kada organizam dugoročno nema dovoljno raspoložive energije da istovremeno podmiri potrebe treninga, svakodnevnog života, rasta i razvoja.

Kod mladih sportista to može biti povezano sa umorom, padom performansi, većim rizikom od povreda, poremećajima menstrualnog ciklusa kod djevojčica, problemima sa zdravljem kostiju, ali i sa usporavanjem normalnog rasta i pubertetskog razvoja.

Zato je rast jedan od važnih pokazatelja zdravlja mladog sportiste.

Ako dijete mjesecima intenzivno trenira, a brzina rasta značajno usporava, odgovor ne bi trebalo da bude automatsko dodavanje još jednog treninga. Treba se zapitati: Zašto?

Slično je i sa snom.

San nije samo vrijeme kada se dijete odmara od treninga. Tokom sna odvijaju se brojni važni fiziološki i neuroendokrini procesi, a lučenje hormona rasta posebno je povezano sa dubokim snom.

Naravno, ne postoji formula po kojoj će dijete spavajući jedan sat duže automatski biti nekoliko centimetara više.

Ali hronično nedovoljan i nekvalitetan san nije neutralan faktor u periodu intenzivnog rasta i razvoja.

Ako dijete trenira dva puta dnevno, ide u školu, kasno liježe, rano ustaje, vikendom ima utakmice, a između svega toga provodi sate pred ekranom, pitanje više nije samo: „Da li dobro trenira?“

Već: „Da li mu dajemo dovoljno vremena da se oporavi od onoga što od njega tražimo?“

Ishrana takođe nema magičnu namirnicu koja će djetetu dodati deset centimetara. Ali odgovarajući unos energije, proteina, ugljenih hidrata, masti, vitamina i minerala jeste jedan od preduslova normalnog rasta i razvoja.

Zato nije dovoljno reći: „Daj mu vitamine“.

Mnogo je ozbiljnije pitanje: „Da li djetetu nešto zaista nedostaje i zašto?“

A onda dolazimo do možda najosjetljivije teme - hormona.

Hormon rasta nije suplement. Nije sportski preparat i nije prečica do visine.

Postoje jasne medicinske indikacije za njegovu primjenu, ali tada govorimo o dijagnostici i liječenju određenih poremećaja rasta pod nadzorom pedijatrijskog endokrinologa.

Postoje i druge savremene farmakološke strategije koje se koriste ili istražuju u specifičnim medicinskim situacijama, uključujući pristupe koji utiču na pubertetsko sazrijevanje i zatvaranje ploča rasta. Međutim, to nije nešto što treba pretvarati u novi trend među roditeljima sportista.

Dijete nije projekat za proizvodnju centimetara.

Ne možemo promijeniti gene.

Ne možemo garantovati konačnu visinu.

Ne možemo obećati da će dječak od 164 centimetra biti 195.

Ali možemo mnogo toga.

Možemo pratiti rast.

Možemo pratiti brzinu rasta.

Možemo procijeniti tjelesni sastav.

Možemo analizirati ishranu i energetsku dostupnost.

Možemo pratiti trening i oporavak.

Možemo voditi računa o snu.

Možemo, kada postoji opravdana indikacija, procijeniti skeletnu dob.

Možemo na vrijeme prepoznati odstupanje i uključiti pedijatra ili dječjeg endokrinologa.

To je i prava uloga sportske dijagnostike.

Ne da roditelju obeća koliko će njegovo dijete biti visoko, već da pomogne da se prepozna da li dijete raste, razvija se i trenira u skladu sa svojim mogućnostima.

Jer možda najvažnije pitanje nije: „Koliko će moje dijete biti visoko?“

Već: „Da li mu danas dajemo uslove da dostigne visinu koju mu je njegova biologija omogućila?“

Genetika daje potencijal. Ali između tog potencijala i konačnog rezultata postoji cijelo djetinjstvo.

I upravo tu možemo da napravimo razliku.

Autor Marko Rajović, magistar sportske medicine

( Vijesti sport )