Svijet je postao previše lud čak i za crni humor

Na prvi pogled, njegovi crteži djeluju kao nešto što bi svako mogao da nacrta za nekoliko sekundi. Ali iza jednostavnih linija i naizgled bezazlenih likova krije se humor koji pomjera granice, provocira i često nasmije baš onda kada pomislite da ne bi trebalo. Islandski karikaturista Haglejkur Dagson (Hugleikur Dagsson) već decenijama pretvara najmračnije, najapsurdnije i najneprijatnije strane svakodnevice u minimalističke karikature koje nikoga ne ostavljaju ravnodušnim.

Ipak, Dagson je dokazao i da se od crnog humora može živjeti. Svoj prepoznatljivi stil uspio je da pretvori u brend, pa njegovi crteži, osim na društvenim mrežama, žive i na različitim proizvodima, suvenirima i predmetima namijenjenim turistima. Komercijalni projekti omogućavaju mu da zarađuje od svoje kreativnosti, ali i da finansira ono u čemu najviše uživa - stvaranje neobičnih, nadrealnih i često potpuno nekomercijalnih šala.

U razgovoru za “Vijesti” otkriva zašto je nelagoda važan dio dobre šale, kako je stvarnost počela da sustiže njegov crni humor, šta povezuje Island i Crnu Goru i zbog čega se više plaši da će postati nebitan nego da će vještačka inteligencija zavladati svijetom.

Vaš rad je često izuzetno jednostavan, vizuelno minimalistički, ali ono što poručuje može biti veoma neprijatno. Mislite li da humor najbolje funkcioniše kada kod ljudi izaziva blagu nelagodu? Gdje je granica između provokativnog i onoga što bi moglo biti uvredljivo?

Mislim da provokacija i nelagoda definitivno dosta pomažu. Naročito ako je uvod u šalu nešto neprijatno, a poenta je zapravo smiješna. Tada su ljudi pomalo zabrinuti dok čekaju rasplet, pa smijeh donosi dodatno olakšanje.

Kada posmatrate karikaturu, mislim da pomaže i to što je veoma jednostavna, što su likovi nacrtani samo pomoću nekoliko linija. Mozak tako brže obrađuje ono što vidi, pa vas poenta šale više iznenadi. A iznenađenje je zapravo ključni element svakog humora, jer ne bi trebalo da znate šta će se dogoditi.

Već više od dvije decenije, stvarate mračne, minimalističke karikature. Da li je svijet zaista postao apsurdniji tokom tog vremena ili ste vi samo postali svjesniji njegovog apsurda?

To je veoma dobro pitanje. Imam osjećaj da svijet zaista postaje sve apsurdniji. Čini mi se da su šale koje sam pravio na početku karijere danas na neki način postale normalne. Zato stalno moram da pokušavam da nadmašim samog sebe, ali to je teško. Kada sam počinjao, jednostavno bih razmišljao o najgoroj stvari na koju bih mogao da se našalim, a onda bih napravio šalu o tome. Problem je što ne možete smisliti nešto gore od najgoreg. Zato danas primjećujem da moj humor postaje sve čudniji i nadrealniji, i to mi se dopada. Takav humor možda nije toliko komercijalno isplativ kao provokativni, ali prija mojoj duši.

Postoji li nešto sa čime se nikada ne biste našalili? Imate li granicu koju ne biste prešli?

Ne bavim se mnogo rasnim temama. Ne mislim da ih svjesno izbjegavam, ali u svijetu koji sam stvorio, sa svojim jednostavnim likovima nacrtanim linijama, oni uglavnom nemaju nikakvu određenu rasnu pripadnost. Većina mojih crteža je crno-bijela, bez boja, pa u mojoj glavi ti likovi ne pripadaju nijednoj konkretnoj rasi. Pretpostavljam da je to jedna od tema kojima se zaista ne bavim. Pratim dosta stendap komedije i čini mi se da ljudi drugih rasa imaju mnogo dublji uvid kada je riječ o šalama na takve teme. Zato se ja time uglavnom ne bavim. Ali ako bih smislio zaista dobru šalu o rasnim pitanjima, vjerovatno bih je napravio. Jednostavno, moj um ne ide često u tom pravcu.

Dolazite sa Islanda, veoma male zemlje, baš kao što je i Crna Gora. Mislite li da umjetnici koji dolaze iz malih društava posmatraju svijet drugačije od onih koji stvaraju u velikim državama?

Da, definitivno mislim da je tako. Mislim da male zemlje, ili makar Island, imaju neku vrstu nesigurnosti zbog svoje veličine. Kad god neko pomene Island u filmu ili negdje drugo, ljudi odmah reaguju: “Island! Znaju za nas!”. Mislim da je to dio našeg identiteta kao malih zemalja. To nas na neki način definiše. Tako da, da, možda nama svijet djeluje kao veće i strašnije mjesto nego ljudima koji dolaze iz velikih država.

Kad već govorimo o strahu, šta vas više plaši kada razmišljate o budućnosti: vještačka inteligencija ili sopstveno nerazumijevanje svijeta koji nas okružuje?

Trudim se da budem optimističan kada je riječ o vještačkoj inteligenciji, jer je alternativa zapravo scenario iz filma “Terminator”. A ne želim da nas mašine unište. Naravno, to je zastrašujuća pomisao. Ali ako nas mašine već unište, nadam se da će to makar biti neki baš kul roboti. Nadam se da će napraviti stvarno dobre robote koji će nas uništiti.

Onda biste mogli da pravite šale o njima.

Da, to bi već bilo više kao naučna fantastika. Ali, ozbiljno, mislim da je nerazumijevanje svijeta nešto što vjerovatno plaši sve umjetnike. To je strah da ćete postati nebitni. Ne želim da jednog dana shvatim da su moje šale zastarjele i prevaziđene. To je jedan od razloga zbog kojih pokušavam da moj humor bude sve nadrealniji. Mislim da je to neka vrsta odbrambenog mehanizma. Vjerovatno će i moj smisao za humor jednog dana zastarjeti. To je jednostavno prirodan proces. Ali mislim da ću pokušati da to sakrijem iza sve veće doze čudnog i neobičnog humora.

Kada bi Crna Gora bila jedna od vaših karikatura, kako bi izgledala?

Bila bi veoma mala (smijeh). Pa, ono što otkrivam tokom ova dva dana koja sam proveo ovdje jeste da između Islanda i Crne Gore postoji mnogo sličnosti, upravo zbog veličine naših zemalja. Mislim da bih Crnu Goru predstavio na sličan način kao Island, samo što bi bila malo toplija. Mislim da su Islanđani pomalo hladniji ljudi, jednostavno zbog klime.

( Sara Radović )