Masline, krstarica, Marko

Pjevao je, liričar i nadrealista Milan Dedinac: Zar misliš da maslina uleto samo sniva!/Ne slutiš da joj krošnju sunce srebrom okiva,/i ne znaš da skriven sud u usijanoj kruni/zlatnim i gustim uljem povazdan ona puni...

Ovim stihovima započinje Dedinčeva antologijska poema “Maslina u jesen”, nastala 1951. godine u Petrovcu, gdje je pjesnik često boravio i ushićen ljepotom masline podario pjesmu; “jednu od najpopularnijih, najtrajnijih svjetlosti naše poezije” (Mića Danojlić).

Rađale su masline u Petrovcu i okolini. Skupljali su ih mještani; mljeli u starome mlinu u Reževićima, pod vrijednom rukom Marka Zenovića, ratnog vojnog invalida. Stajao je Marko u onom istorijskom stroju u Rudom i u sastavu Prve proleterske, ratovao... Penzija mala, a treba školovati djecu, pa honorarno radi u zadružnome mlinu.

Huči Reževićki potok, dva teška jablanička kamena melju masline, a kroz tanku cijev curi ulje, kap po kap.

Maslina je bila čest motiv znamenitih crnogorskih slikara, Petra Lubarde, Mila Milunovića, Aca Prijića...

- Maslina je čudno drvo. Posmatrajući ga, uvijek sam u njemu nalazio neke figure, bilo ljudske ili životinjske. Zbog toga volim pjesmu Radonje Vešovića “Ples masline i hrasta”, jer je i on to uočio - pričao mi je Aco Prijić.

I Mila Đerković slikala je masline.

A jesen kaplje; kaplje u skeletima smokava, u šćućurenom vrapcu, u raspuklom šipku...

Čudesne crkve paštrovske; jednostavne, matematički svedene, građene po crnogorski, “na preslicu”, kako se zborilo. U jednoj, ponad Lučica, freska s životinjskom glavom!? Da li glava predstavlja magarca, jarca, ili ovcu? Čini se, najviše ima sličnosti s magarećom glavom. Predanje kaže da je postojao kaluđer izvanredne ljepote za kojim su žene ludovale. Nije se mogao ženiti i odlučio je da naruži sebe; umjesto svog, dao je da se naslika životinjski lik...

Na malenom ostrvu Katič, crkvica. Tamo je i plićak, koji Petrovčani nazivaju Donkova seka, veoma opasan, pogotovo za neiskusne pomorce.

... Jednog davnašnjeg 13. januara; po starom kalendaru, najgore vrijeme na moru; grmljavina, more veliko, vjetar... Noć... Stari kapetan Stijepo Gregović, koji je plovio više od četrdeset godina, spavao je u svojoj kući. S njim u sobi bio je jedan mladić. Probuđen kašljem kapetana, mladić je ustao, slučajno pogledao kroz prozor i na moru ugledao svjetlost!

- Kapetane, kapetane, eno vidim svjetlost! Neko se nasukâ, kapetane! Treba ga spasiti, sramota je da se topi ispred kuće! - povikao je mladić.

Žene su kukale. Prizivale u pomoć Svetog Nikolu, molile da se ne ide po ovakvoj noći.

- Ostavite vi Svetog Nikolu, nego naložite vatru, spremite nešto za jelo, da se za brodolomce nađe, da se ugriju! - podviknuo je stari kapetan Stijepo.

Nekoliko drvenih barki otisnulo se u noć, u pomoć nepoznatim topljenicima.

- S nasukanog broda spasili smo svih osam članova posade i kapetana Mata Katiča iz Fijume - pričao mi je vaktile osamdesetogodišnji Petrovčanin Marko Gregović.

Kapetan je mislio za Petrovac da je Budva i, kako je rekao, htio je od nevremena da se skloni, ali se nasukao na Donkovu seku.

Nakon godinu dana, sunčanog proljećnjeg podneva, pojavio se pred Petrovcem veliki brod s četiri jarbola. Na njemu se orila pjesma. Kada je pristao, s broda je prvi sišao njegov kapetan Mato Katič.

- Hoćemo nešto da učinimo za vas! Vi ste nam spasili živote! - uzviknu kapetan Mato.

I na ostrvcu, u znak zahvalnosti, sagradi crkvicu Svete Neđelje. A mještani, za uspomenu na kapetana, nazvaše ostrvce njegovim prezimenom, Katič.

Kod Katiča leži austrougarska krstarica “Zenta”, potopljena u Prvom svjetskom ratu.

Šesnaestog avgusta 1914. godine, Marko Gregović se rano probudio i otišao da obiđe svoje imanje iznad Petrovca. Odjednom, na pučini, spazio je nešto. Otrčao je kući, zgrabio durbin i vidio tri broda.

- Dva idu naprijed, a treći malo izostaje. A od pravca Herceg Novog čudo božje brodova!. Kasnije sam saznao da ih je bilo četrdeset devet. S velikog engleskog broda gruvaju topovi. Krstarica se brani, ali uzalud. U jednom trenutku njoj se podiže krma i krstarica poče da tone. Pogledam durbinom i vidim mornare kako se tope i grčevito bore s vodenom stihijom. Nas nekolicina pojurimo za barke. Bile su rasušene, jer u to vrijeme niko nije smio na more, pa smo se teško kretali. Ipak, nije bilo daleko, oko dva kilometra od obale, i nekako smo stigli do davljenika. Skupljali smo ih svuda po moru. U jednu veću barku potrpali smo trideset mornara i kapetana potopljene krstarice. Oficiri su nas molili da ih vodimo u Boku. Kapetan krstarice poče nešto da mi zapovijeda, a ja mu podviknem: Muči i sjedi! Ti si bio komandant na svome brodu, a u ovoj barki ja sam komandant! Spasili smo stosedamdesetosam mornara i četrnaest oficira, nijesmo mogli sve, neki su se utopili. Kasnije je more po plažama Buljarice izbacivalo leševe - pričao mi je očevidac, stari Marko Gregović, jednog davnog oktobarskog dana, dok smo sjedjeli na terasi petrovačkog hotela “Sutjeska”.

Jesen je u Petrovcu... I u “Maslini” Dedinčevoj: ... Ako ispružim ruku, vidim - jesen rominja, a njeno drevno srce novo proleće sanja...

( Slobodan Vuković )