Ispravljanje kolonijalno nametnutog okvira: Domagoj Nikolić, autor koji baca novo svjetlo na drevne Ilire

Svojim knjigama i pitanjima koja otvaraju, hrvatski naučnik i istraživač Domagoj Nikolić skrenuo je pažnju najšire javnosti, a time doveo pod znak pitanja mnoge do sada važeće naučne teze, koje su bile duboko uvriježene i u nauci važile kao neprikosnovene. Nikolić iznosi tvrdnju, a što potvrđuje opipljivim artefaktima, da je ilirska civilizacija živjela prije grčke i rimske, te da je to antika prije antike. Mnogi su ostaci ove civilizacije na balkanskim i mediteranskim prostorima: ljudska staništa, gradovi, grobovi, kiklopski zidovi, putevi, bunari... Nikolić sugestivno pobija tezu da su stećci proizvod Srednjeg vijeka, dovodeći ih do Ilira i njihove civilizacije. Sve je to, ali i mnogo šta drugo, oživjelo u do sada tri objavljene knjige: Ilirija sveta zemlja, Potraga za divovima i Salomonov hram u Saloni. Ove knjige i njihov radoznali autor bili su motivi da sa njim razgovaramo, te da ga tako približimo čitaocima ART-a i crnogorskoj javnosti.

Vaša prva knjiga nosi naslov Ilirija sveta zemlja. Zašto Ilirija i zašto sveta zemlja? Iako istorijski poznate, predlažem da na početku ovog razgovora ocrtate njena granice, kako bi onima koji nemaju ili imaju nedovoljna saznanja o tome, bilo jasnije o čemu se radi.

Naslov je proizašao iz spoznaje da Ilirija nije tek antička oblast niti zbir davno nestalih plemena, nego sasvim poseban civilizacijski prostor čiji kontinuitet traje od pamtivijeka pa sve do danas. Mijenjaju se carstva, države, vjere, jezici, vlasti pa i imena naroda, ali prostor, stanovništvo, predanja, simboli i obrasci života traju kroz epohe.

Unutar golemog i burnog trajanja, vanjske i unutarnje granice Ilirije nisu bile niti su ostale nepomične. U najširem civilizacijskom smislu govorimo o prostoru zapadnog Balkana: od istočnih obala Jadrana i područja današnje Slovenije i Hrvatske, preko Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Srbije i Kosova, do Albanije i sjevernih dijelova Sjeverne Makedonije. Na sjeveru taj prostor dodiruje Alpe, Panoniju i Dunav, na zapadu Jadran i furlanske nizine, a na jugu i istoku prelazi u makedonske i grčke zemlje. Mene pritom manje zanimaju administrativne karte pojedinih epoha, uključujući i današnju, a više unutarnja povezanost našeg naroda i prostora koji je tokom tisućljeća ostao mjesto susreta i sudara velikih civilizacija.

Mnoge su nepoznanice koje prate tu svetu zemlju, to Kraljevstvo otprve. Kakve zagonetke ste otkrili obilazeći prostor na kome su bili nastanjeni Iliri.

Najveća zagonetka koju sam otkrio jest da na našem prostoru Ilirije arheološki lokaliteti zapravo preslikavaju Sunčev ophod kroz godinu čiji je obrazac već učitan u prostor kao prirodna topografija pa i na mjestima toponimija. Raspored gradina odražava isti posvećeni raspored koji se potom prenosi unutar samih svetišta, čime se sklad Neba i Zemlje prenosi na čovjeka. Isti se obrasci uporno ponavljaju: gradine na dominantnim uzvisinama u preciznom rasporedu, stećci s istom simbolikom, skrivena astronomska značenja crkvene simbolike, sveti bunari sa živom vodom, kameni krugovi, crkve kao astronomski satovi i kontinuitet koji još živi u obredima što traju do naših dana, samo uvijeni u nove teološke izraze.

Posebno su me zaintrigirala predanja o divovima. Gotovo svako područje ima svoje priče i nalaze koji svjedoče o ljudima goleme snage i rasta, njihovim kostima, grobovima i građevinama koje su podizali. Takva se predanja obično odbacuju kao plod narodne mašte, ali kada se pojavljuju uz megalitske ostatke, goleme nadgrobne spomenike, neobično velike grobnice i nalaze ogromnih kostiju, onda moramo konstatirati da narodne predaje sadrže stvarno historijsko sjećanje.

Posebno je važan kontinuitet svetih mjesta. Na istim se mjestima kroz dugački hod vremena smjenjuju megalitska, to jest divovska, zatim ilirska svetišta, rimski hramovi, groblja, starokršćanske, katoličke i pravoslavne crkve, pa i džamije. Najbolji je primjer Bribirska glavica u šibenskom zaleđu, gdje se gotovo svi ti slojevi susreću na jednom uzvišenom i utvrđenom mjestu. Što nam to govori nego da se vjere i kulture razvijaju, mijenjaju i prožimaju, ali sveto mjesto ostaje? Ako pogledate novi Saborni hram Hristovog Vaskrsenja u Podgorici, vidjet ćete da je netko vrlo mudar to prepoznao i ugradio u unutarnju i vanjsku simboliku.

Ko je taj narod, šta je od njih ostalo? Šta o njima svjedoči danas kada su prošla mnoga stoljeća, mnogi osvajači i rušitelji, vrijeme koje neumitno briše tragove, ljude i gradove?

Taj narod nikada nije bio jedinstvena politička nacija u današnjem smislu, niti je to danas, nego oduvijek međusobno posvađana zajednica srodnih plemena, kultura i država povezanih prostorom, jezikom, običajima, kultom predaka i ratničkom tradicijom.

Kod ovakvih tema uvijek promatramo nalaze na terenu, ali ne gledamo sebe. Ono što je ostalo u nama još je važnije, a ne može se izložiti u muzeju: odnos prema porodici i rodu, nestalnost, inat, gostoprimstvo, epsko pamćenje, vezanost za zemlju, buntovništvo, pa i krdžalijski mentalitet: ponašanje obilježeno koristoljubljem, odmetništvom i služenjem onom tko više plati. Uz to idu lukavost, mimikrija i sposobnost prilagođavanja velikim historijskim kretanjima, vjerama i ideologijama.

O nama svjedoče imena mjesta, rijeka i planina, narodne pjesme i legende, simboli sa stećaka, običaji, način građenja, pa i fizička i karakterološka sličnost stanovništva čitavog prostora. Svjedoči i činjenica da su carstva ovdje redovno mijenjala vlasti, vjere i službene jezike, ali nisu uspjela izbrisati zajedničku potku.

Zato pitanje nije što je od Ilira ostalo, nego koliko je toga uopće ikada nestalo. Jasno je da nisu iščezli, nego su se kroz stoljeća preimenovali, pokrstili, prekrstili i raskrstili, međusobno ubijali i podržavali, miješali i pljačkali. Njihova politička forma vjerojatno nikad nije ni bila trajno objedinjena, ali je narodni i civilizacijski temelj preživio u fragmentima, često nesvjesno, sve do današnjih stanovnika Ilirije koji, ruku na srce, i dalje ponavljaju iste karakterološke, pa time i tragične i groteskne sudbinske obrasce.

Ustaljena je u nauci teorija da su stećci srednjevjekovni nadgrobni spomenici. Vi pobijate tu teoriju, koju su prvo postavili austrijski naučnici, nakon aneksije BiH, a stećke dovodite do Ilira. Zaključak u odnosu na dosadašnju nauku, može se reći, prevratnički?

Teoriju da su stećci naprosto srednjovjekovni nadgrobni spomenici nametnula je Austro-Ugarska u nastojanju da Bosnu i Hercegovinu kulturno i historijski izdvoji iz okolnog prostora i time spriječi jugoslavensko ujedinjenje. To je posve jasno i oko toga nema nikakve dvojbe. A što mi nemamo svijesti i volje da se iz tog civilizacijskog gušenja iščupamo najviše svjedoči o našoj karakterologiji, a posve malo o ičem drugom.

Da bi se to napravilo, trebalo je stvoriti zatvorenu, izvrnutu i politički korisnu sliku prošlosti, pa su stećci smješteni isključivo u bosanski srednji vijek i odvojeni od mnogo šire i starije zajedničke kulturne matrice ovog prostora. To je, naravno, apsurdno, ali politika oduvijek kroji okvir svijesti, nagrađuje one koji se uklapaju i brutalno kažnjava one koji iskaču, bez obzira na njihove sposobnosti, vrijednosti ili rezultate. To je također naše duboko historijsko iskustvo i nitko tko ima imalo društvene svijesti neće to poreći.

Moj zaključak počiva prije svega na njihovoj rasprostranjenosti, položaju, obliku, simbolima i očitom kontinuitetu s prahistorijom. O tome svjedoče i nalazi koji se potom izvrću u formulaciju: srednjovjekovni stećak na prahistorijskoj gomili. Čak ni takav nalaz, u tako reduciranom obliku, ne tumači se kao kontinuitet, nego se dvije kulture prikazuju kao da međusobno nemaju nikakve veze.

Simbolika stećaka pak nema nikakve veze s crkvenim jezikom srednjeg vijeka. Na njima srećemo Sunce, polumjesec, zvijezde, spirale, rozete, kola, jelene, konjanike, mačeve, podignute ruke i ljudske figure. Vidimo i simboličke prikaze kalendara, psaltirskih stihova, davno izumrla čudovišta, divove, pa i lov na jelene uz pomoć golemih pitomih orlova, o čemu govore narodne predaje, dok iz arheologije znamo da su ti orlovi na našem prostoru izumrli prije nekoliko tisuća godina.

Tu je i činjenica njihove monumentalnosti. Stećci su sami po sebi golemi kameni blokovi koje je netko trebao dopremiti iz udaljenih kamenoloma i postaviti na uređena obredna mjesta. To zahtijeva organizaciju, znanje, tehnologiju, teologiju, puteve, obilje i dugotrajan društveni kontinuitet. Takva kultura ne nastaje ni iz čega tokom nekoliko oskudnih i krvavih srednjovjekovnih stoljeća, ne ostavljajući nikakav trag na istodobnim građevinama, da bi potom jednako naglo nestala.

Najjednostavnije rečeno, stećci jesu korišteni u srednjem vijeku, ali srednji vijek nije njihovo civilizacijsko izvorište. Oslanjati se na činjenicu da su na pojedinima pronađeni nevješto urezani i sporadično uklopljeni natpisi bilo bi kao tvrditi da grafit na Dioklecijanovoj palači, koji se ni po čemu ne uklapa u kontekst same građevine, određuje njezino porijeklo.

U mojim djelima naveo sam i brojna svjedočanstva naših starijih arheologa koji su vrlo otvoreno govorili o austrougarskom “dokonom piskaranju” bez poznavanja etnologije, jezika i terena. No vlast je vlast: ona ima moć, novac i silu, i tako je ta priča na kraju utjerana i u nas.

U mom radu, držim, nema ničega prevratničkog, osim ako ispravljanje kolonijalno nametnutog okvira smatramo prevratništvom. Historija tog okvira jest historija nametanja podjela i komadanja ovog naroda i prostora u svrhu posve određenog geopolitičkog i civilizacijskog plana koji je na snazi i danas, a zbog kojeg i dalje plaćamo golemu cijenu. Ako to i sami želimo, pravo nam budi. Ja lično u tome niti želim sudjelovati niti sprečavati ikoga tko to želi. Rekoh i spasih dušu.

Stećci su teški i po nekoliko tona, a jedan čak 32 tone!

Na ovom pitanju priča se uvezuje u ukupan civilizacijski slijed o kojem govorim. Stećci od 10, 15, a jedan čak od 32 tone svojom masom nipošto ne govore o kulturi objektivno primitivnog srednjeg vijeka, nego o nekoj davnašnjoj koja je bila mnogo razvijenija.

Dobar primjer je stećak iz Lađevina kod Rogatice. Austrougarska vojska za njegov je transport izradila posebno vozilo kako bi ga dopremila do željeznice, ali je stećak unatoč tome pukao. Danas se u Zemaljskom muzeju u Sarajevu jasno vidi mjesto na kojem je naknadno sastavljen i popravljen. Dakle, tehnički napredna država, s vojnom organizacijom, inženjerima i modernim sredstvima, imala je ozbiljnih teškoća samo da premjesti ono što su graditelji stećaka oblikovali, dovukli i postavili.

Kad tome pridodamo još živa svjedočanstva ljudi čiji su djedovi bili prisutni tokom iskapanja, da im je sistematski priječen prilaz i da su tada pronađene kosti divova, stvar postaje mnogo jasnija.

Što se težine stećaka tiče, još je upečatljiviji onaj od oko 32 tone na Pavlovcu kod Pala. Nalazio se upravo na vojnom vježbalištu JNA. Vojska je svojom mehanizacijom uklonila ostale stećke, ali taj nije uspjela pomaknuti, pa je ostao na mjestu. Ako, ni JNA, sa svojom teškom mehanizacijom (kojom sam i sam upravljao tokom odsluženja vojnog roka), nije mogla premjestiti taj blok, morate se zapitati: kakvi su ga to ljudi oblikovali i tamo postavili?

Njihova veličina stoga nije izmišljena. Ovom zemljom zaista su hodili oni, kako ih Biblija zove “divovi davnine, preslavni junaci” ogromnih tjelesnih dimenzija, goleme mišićne mase i skeleta prilagođenog nošenju velikih tereta, o čemu svjedoče i nalazi izrazito razvijenih nadlaktičnih kostiju, morfološki prilagođenih takvom opterećenju. To je ista tradicija koju Herodot prenosi govoreći o Pelazgima koji su gradili Akropolu, Odiseja kroz Kiklopa, i naše narodne i biblijske predaje o divovima, velikim kamenarima i klesarima.

Stećci su stoga materijalni trag jedne megalitske civilizacije. Njihova tonaža svjedoči o ljudima čija je fizička snaga, graditeljsko znanje i organizacijska sposobnost daleko nadilazila ono što im današnja redukcionistička i politički formirana historiografija može i želi priznati.

Za mene su posebno interesantni ilirski bunari (moja pjesnička tema) u Dalmciji ih ima u velikom broju. Mimo njih promiču stoljeća, a oni ne presahnjuju. I danas su u upotrebi. Ovo zvuči pomalo metaforički ali je stvarno.

Ilirski bunari su i za mene jedan od najljepših dokaza civilizacijskog kontinuiteta. U Dalmaciji ih ima velik broj, često na mjestima gdje bi čovjek očekivao da voda brzo nestane, ali oni stoljećima ne presušuju. Smjenjivale su se države, vjere, ratovi i društveni oblici, a bunar je ostajao na istom mjestu i nastavljao davati vodu. Pa evo i danas, i goleme rijeke presušuju, ali oni ne. Kako to?

To doista zvuči metaforički, ali je sasvim stvarno jer su očigledno bili precizno smješteni i građeni uz duboko poznavanje podzemnih tokova, kamena i prostora. Zato mnogi i danas služe istoj svrsi kojoj su služili prije nebrojenih stoljeća. Civilizacija koja ih je podigla nestala je iz vidokruga, ali njezin je izvor još živ i obilan.

Ne čudi me ni da su zato postali vaša pjesnička tema. Njih su sagradili divovi, naslijedili njihovi potomci Iliri, a vrijeme koje se s te tradicije napaja nikako ih ne uspijeva iscrpiti. U tom smislu bunar je gotovo savršena slika same Ilirije: drevna, duboka, zatrpavana, preimenovana, rušena, oronula, zatajena i prepuštena zaboravu, a ipak još uvijek živa i prisutna.

Izvor je još živ, a mi smo još uvijek tu. Otprilike baš takvi kakvi su oni, takvi smo i mi. Iste bih epitete upotrijebio.

Izazov za nauku su i tumuli, velike grobnice, brda kamenja, do danas sačuvana. U njima su nađeni ostaci ljudi koji su bili divovskog izgleda. Vi ste o tome napisali knjigu, koja je izazvala posebnu pažnju? Kada sam obilazio staro groblje u mjestu Vuksanlekići kod Podgorice, mještani su mi rekli kako je tu otkopan grob u kome su nađeni ostaci dva muškarca, neubičajenih razmjera u odnosu na današnje.

Upravo su kamene gomile jedan od najsnažnijih tragova civilizacije divova jer su za njihovu gradnju bili potrebni ogroman rad, organizacija i jasna obredna svrha. U njima su na različitim mjestima pronađeni ljudski ostaci neuobičajene veličine, s kostima i tjelesnim proporcijama koje znatno nadilaze današnji prosjek. O tome sam pisao u knjizi Potraga za divovima.

Predaja iz Vuksanlekića kod Podgorice savršeno se uklapa u taj obrazac, a i sam sam upravo na tom mjestu svjedočio sličnim pričama. U pravilu su izvori sličnih predaja i zapisa vrlo ugledni ljudi, a mi bismo trebali vjerovati da su oni u svemu inače bili razboriti i trezveni, ali da su svi patili od iste halucinacije: one da ispod gomila i stećaka spavaju divovi. E neće baš biti da je tako!

Međutim, nauka nalaze kompilira prema vlastitim kriterijima: gomile promatra kao jednu pojavu, stećke kao drugu, velike kosti skriva, predanje o divovima prikazuje kao puki folklor, a megalitsku gradnju kao neugodnu činjenicu koju ne može uklopiti pa je najčešće ignorira ili predstavlja kao zagonetku. Moj je pristup da najprije ovakvim izvorima vratimo glas i dostojanstvo, da sve to ponovno povežemo i iz toga izgradimo vlastitu civilizacijsku svijest.

Vi ste, tokom ratova devedestih bili angažovani od međunaodnih organizacija za pomoć stradalim na prostoru već tada bivše Jugoslavije - činjenica koje se ne može zaobići kada je u pitanju Vaš ukupni rad?

Taj dio moje biografije ne može se odvojiti od mog ukupnog rada. Tokom ratova devedesetih bio sam angažiran u međunarodnim organizacijama za pomoć stradalima na prostoru bivše Jugoslavije i iz neposredne blizine gledao raspad države, gradova, sela, porodica, ljudi i čitavog jednog svijeta. Poslije sam radio i na obnovi i sanaciji posljedica širom našeg prostora, pa tako nekoliko godina i u Crnoj Gori.

Tada sam naučio da rat nije vojni ili politički događaj izdvojen iz ukupnog civilizacijskog stanja. Sama pojava rata unutar jednog narodnog tkiva otkriva historijske traume, potisnute identitete, religijske podjele, odnos prema zemlji i samome sebi. Vidio sam kako ljudi koji su do jučer živjeli zajedno odjednom postaju neprijatelji, ali i kako se usred najtežeg raspada pojavljuju nevjerojatna hrabrost, solidarnost i ljudskost.

Ali vidio sam i to da, ako ne razriješimo svoje podjele, traume i, dozvolite mi da budem slobodan i kažem, mahnitosti, za nas nema budućnosti. A da bismo to uspjeli, potreban nam je novi i pošteniji odnos prema nama samima.

To iskustvo kasnije je postalo jedno od polazišta mojih knjiga. Pitanja Ilirije, zajedničkog porijekla, općenarodnog bratoubilaštva, potisnutog sjećanja i gubitka svijesti za mene nisu apstraktne teme. Ona proizlaze iz onoga što sam vidio svojim očima i osjetio na vlastitoj koži. Rat mi je pokazao šta se događa kada narod izgubi svijest o zajedničkom pripadanju i sudbini i dopusti sebi da ga ponesu najprimitivniji porivi.

Umjesto da putem svog rada bježim daleku prošlost, kroz njega prvenstveno pokušavam sebi objasniti tragediju koju živimo i uporno ponavljamo, i pronaći dovoljno pošten način na koji bi svatko od nas mogao prepoznati prvenstveno samoga sebe. Ako se netko još u tome pronađe, bit će mi ne samo čast nego i pokazatelj da je naš opstanak još uvijek moguć, ali ne kao najprimitivniji oblik preživljavanja, nego kao stvarna civilizacijska svijest.

( Miraš Martinović )