“Lanterns”: Kada superheroji prestanu da budu bogovi

Navikli smo da superherojski žanr posmatramo kroz prizmu spektakla. Veliki stripovski univerzumi, naročito oni koje su izgradili Marvel i DC, godinama su nas učili da sa svakim novim naslovom očekujemo veće produkcije, impresivnije vizuelne efekte, apokaliptične prijetnje i sukobe čije posljedice prevazilaze granice jednog grada, planete, pa čak i čitavog univerzuma. Čak su i televizijske serije koje su pokušavale da prošire te svjetove uglavnom zadržavale logiku velikih filmskih produkcija. Format se mijenjao, ali je ambicija ostajala slična: ponuditi još jednu epizodu spektakla, samo raspoređenu kroz više sati televizijskog programa.

“Lanterns” predstavlja zanimljiv odmak od takvog pristupa. Umjesto da se oslanja na ono što publika tradicionalno očekuje od priče o pripadnicima Green Lantern Corpsa, kosmičkim policajcima koji štite univerzum od prijetnji, serija superherojski mit premješta u prostor kriminalističke drame, detektivske istrage i noira američke unutrašnjosti. Njeni junaci ne djeluju kao nedodirljiva bića sposobna da promijene sudbinu svijeta, već kao ljudi čije su slabosti često izraženije od njihovih sposobnosti. Upravo u tom raskoraku između onoga što predstavljaju u stripovskoj mitologiji i onoga što jesu u svakodnevnom životu nalazi se najveća vrijednost ovog pristupa.

Na prvi pogled, ono što “Lanterns” radi djeluje gotovo paradoksalno. Serija sadrži sve elemente koje očekujemo od superherojske priče: izuzetne sposobnosti, nasljeđe velikog univerzuma, sukob dobra i zla, odgovornost koja prevazilazi pojedinca i mitologiju koja otvara mogućnost mnogo većih sukoba. Ipak, ona odbija da te elemente tretira kao glavni razlog svog postojanja. Umjesto da ih neprestano stavlja u prvi plan, koristi ih kao podlogu za priču koja je, u svojoj suštini, mnogo prizemljenija. Spektakl nije ukinut, već je potisnut u drugi plan, a superherojski žanr nije napušten, već iskorišćen za istraživanje prostora u kojem se njegove najzanimljivije teme ne očekuju na prvi pogled.

Od superheroja do detektiva

Odluka da se priča o Halu Džordanu i Džonu Stjuartu organizuje oko kriminalističke istrage mijenja način na koji posmatramo ove likove. Umjesto da se prvenstveno bavimo njihovim moćima, postajemo zainteresovani za njihove procjene, odluke, greške i međusobne odnose. Pitanje više nije samo kako će junaci zaustaviti prijetnju već i kako će uopšte razumjeti svijet u kojem djeluju.

Detektivski narativ posebno je pogodan za takav pristup jer počiva na neizvjesnosti, nepotpunim informacijama i nepovjerenju. Istina se ne otkriva kroz jedan veliki sukob, već kroz niz detalja koji postepeno mijenjaju naše razumijevanje događaja. Svaki razgovor, pogled ili naizgled nevažan trag može dobiti novo značenje. Takva struktura prirodno usporava priču i otvara prostor za dublju karakterizaciju, ali istovremeno zahtijeva da gledalac aktivno učestvuje u njenom tumačenju.

Upravo tu “Lanterns” pronalazi način da poznatu stripovsku mitologiju učini manje predvidljivom. Umjesto da se oslanja na stalno podizanje uloga, serija gradi napetost kroz ono što njeni junaci ne znaju, ono što prećutkuju i ono što nisu spremni da priznaju sami sebi. Kosmička dimenzija priče ne nestaje, ali prestaje da bude jedino mjerilo njene važnosti.

Takav postupak nije potpuno nov u istoriji televizije, niti je “Lanterns” prva serija koja poznati žanr približava kriminalističkoj drami. Njena specifičnost leži u spoju tih tradicija. Materijal koji po svojoj prirodi podrazumijeva gotovo neograničene mogućnosti vizuelnog spektakla postaje osnova za priču koja snagu traži u atmosferi, karakterima i postepenom otkrivanju istine.

Hal Džordan kao antiheroj i nasljeđe noira

Hal Džordan posebno je zanimljiv u tom kontekstu. Njegova pozicija iskusnog heroja ne podrazumijeva nužno mudrost, emocionalnu stabilnost ili sposobnost da bude uzor mlađoj generaciji. Naprotiv, iskustvo koje bi trebalo da mu daje prednost često djeluje kao teret. Njegov odnos prema sopstvenoj ulozi, odgovornosti, drugima i prošlosti otvara prostor za lik koji je mnogo bliži tradiciji filmskog noira nego idealizovanom modelu superheroja.

Noir je oduvijek bio zainteresovan za ljude koji se kreću kroz moralno nejasan svijet, uvjereni da imaju kontrolu nad situacijom sve dok ne postane očigledno da su i sami dio problema koji pokušavaju da riješe. Njegovi junaci često su inteligentni, iskusni i sposobni, ali njihove vrline ne mogu da ih zaštite od pogrešnih odluka. Ponekad su upravo te vrline ono što ih vodi u propast. U takvom svijetu moć ne garantuje slobodu, a iskustvo ne podrazumijeva sposobnost da se prošlost prevaziđe.

Hal Džordan funkcioniše unutar tog obrasca jer njegova herojska prošlost ne služi samo kao dokaz sposobnosti već i kao izvor konflikta. On nije zanimljiv isključivo zbog onoga što može da uradi već i zbog onoga što više ne umije da promijeni.

Takav pristup mijenja i odnos publike prema protagonistu. Umjesto da od njega očekujemo da bude moralni autoritet, posmatramo ga kao čovjeka koji je donekle slomljen, čije su procjene podložne greškama, čije odluke imaju posljedice i čija se uvjerenja mogu dovesti u pitanje. Heroj tako prestaje da bude nedodirljivi simbol i postaje lik kojeg moramo da razumijemo prije nego što možemo da mu vjerujemo.

Odnos sa Džonom Stjuartom dodatno produbljuje taj sukob. Njihova razlika nije samo generacijska niti se svodi na odnos iskusnog mentora i početnika. Ona otvara pitanje šta znači naslijediti ulogu koja je već opterećena tuđim očekivanjima i da li je moguće postati heroj bez prihvatanja svih pravila koja su oblikovala prethodnika. Superherojsko nasljeđe tako postaje i pitanje ličnog identiteta, odgovornosti i prava na sopstveni put.

Stil koji odbija da bude spektakl

Prizemljenost serije nije samo rezultat scenarističkog pristupa. Ona se prepoznaje i u načinu na koji je njen svijet prikazan. Umjesto da svaki prostor postane pozornica za vizuelno impresivan događaj, ambijent dobija važnu ulogu u oblikovanju atmosfere i karaktera. Prostranstva američke unutrašnjosti, svakodnevni enterijeri, obični razgovori i trenuci tišine postaju jednako važni kao i elementi fantastične mitologije.

Takav vizuelni pristup mijenja i način na koji doživljavamo moć. Kada se ona ne demonstrira neprestano, njeno pojavljivanje može da dobije drugačiju težinu. Fantastični elementi više ne služe samo da bi impresionirali gledaoca već i da bi poremetili svijet koji je do tog trenutka djelovao prepoznatljivo i stvarno.

To je jedna od zanimljivijih mogućnosti televizijskog formata: on ne mora da konkuriše filmu veličinom spektakla da bi opravdao svoje postojanje. Može da iskoristi vrijeme za razvoj atmosfere, ponavljanje motiva, prikazivanje neizgovorenih sukoba i suptilnih promjena u odnosima koje bi u konvencionalnoj blokbaster strukturi lako ostale u sjenci glavnog događaja.

U slučaju “Lanternsa”, prizemljenost zato nije samo estetski izbor već i način razmišljanja o samom žanru. Kada se superherojski svijet oslobodi obaveze da neprestano dokazuje svoju veličinu, pažnja može da se vrati onome što tu veličinu treba da opravda: ljudima koji u njemu žive.

Šta HBO može da uradi sa superherojskim žanrom?

Ovdje se otvara i šire pitanje odnosa televizije i velikih stripovskih univerzuma. Marvel je još tokom četvrte faze (Phase Four) svog filmskog razvoja pokazao koliko je važno da pojedinačni naslovi istovremeno funkcionišu kao samostalne priče i kao djelovi šire cjeline. Kasniji televizijski projekti dodatno su proširili taj model, ali su često zadržavali potrebu da se uklope u prepoznatljivu estetiku i narativnu logiku velikog franšiznog sistema.

DC se kroz novi ciklus projekata suočava sa sličnim izazovom: kako izgraditi povezani univerzum, a da svaki njegov dio ne djeluje kao priprema za neki naredni film ili seriju? I kako sačuvati prepoznatljivost stripovskog svijeta, a istovremeno dopustiti različitim autorima da razvijaju sopstvene pristupe?

“Lanterns” je zanimljiv upravo zato što sugeriše da odgovor ne mora da bude u još većim produkcijama i još složenijoj mitologiji. Ponekad je dovoljno promijeniti perspektivu. Isti junak može da funkcioniše kao protagonista velikog svemirskog spektakla, ali i kao umorni istražitelj koji pokušava da razriješi slučaj u svijetu u kojem ništa nije onako jednostavno kako izgleda.

To, naravno, ne znači da je serija izvan logike franšize niti da je samim izborom detektivskog narativa automatski prevazišla ograničenja žanra. Njena vrijednost prije svega leži u tome što pokazuje da komercijalno prepoznatljivi stripovski junaci ne moraju da budu zarobljeni u jednom tonu, vizuelnom identitetu ili modelu pripovijedanja. Povezani univerzum ne mora nužno da podrazumijeva i jedinstvenu autorsku formulu.

Tu se nalazi i potencijalno najvažniji doprinos “Lanternsa”: ne u tome što je pronašao potpuno nov žanr, već u tome što pokazuje koliko se prostora još krije unutar jednog naizgled iscrpljenog modela superherojske zabave.

Superheroji kao ljudi

Možda je zato najveći paradoks “Lanternsa” u tome što se udaljavanjem od očekivanih žanrovskih obrazaca superherojska priča ne gubi, već postaje zanimljivija. Sve ono što pripada njenoj mitologiji i dalje je prisutno, ali više nije dovoljno samo po sebi. Moći, odgovornost i borba protiv zla dobijaju smisao tek kada ih posmatramo kroz ljude koji moraju da se nose sa njihovim posljedicama.

Serija tako otvara prostor za drugačije razumijevanje superheroja. Oni ne moraju da budu predstavljeni kao bića iznad ljudskih slabosti, već kao ljudi čije slabosti postaju još izraženije upravo zato što posjeduju toliku moć. Njihova veličina ne mjeri se samo onim što mogu da spasu već i načinom na koji žive sa onim što nisu uspjeli da promijene.

“Lanterns” možda neće zadovoljiti svakoga ko od superherojske televizije očekuje neprekidan spektakl, niti je svaki njen žanrovski eksperiment nužno podjednako uspješan. Ipak, njen pristup otvara važnije pitanje od toga da li je uspjela da ponudi još jednu uzbudljivu priču iz DC univerzuma: šta se događa kada prestanemo da superheroje posmatramo kao bogove, a počnemo da ih posmatramo kao ljude?

U trenutku kada veliki stripovski univerzumi često djeluju kao da moraju neprestano da nadmašuju sami sebe, “Lanterns” podsjeća da se ponekad najradikalniji potez sastoji u tome da se napravi korak unazad. Ne da bi se odustalo od spektakla, već da bi se ponovo otkrilo ono zbog čega je priča uopšte vrijedna pričanja.

( David Todorović )