RECENZIJA: "Dopamine Chamber”- Zastrašujuće dobra anestezija

Američki pisac Kormak Makarti znao je da opisuje svijet koji polako gubi svoje prirodne boje i tone u sivilo i prazninu, u kojem je opstanak postao jedini smisao. Kao glaukom koji postepeno zamračuje vid.

Sličan osjećaj anestezije, umrtvljenosti i uspavanosti prati savremenog čovjeka. On kroz neprestano skrolovanje, algoritamske mamce i jeftine nalete zadovoljstva pokušava da pobjegne od stvarnosti sa kojom više ne umije da se nosi i suoči. U eri dopaminske gladi, u kojoj se čak i ljubav svodi na neki oblik zavisnosti i životinjske isprazne želje za zadovoljstvom, postalo je poprilično opasno tražiti granicu između užitka i samouništenja.

Dopamin se u popularnoj kulturi svodi na “hemikaliju zadovoljstva”, iako mu je neurološka uloga mnogo kompleksnija. Utiče i učestvuje u, između ostalog, motivaciji, učenju i procesu kognitivnog iščekivanja nagrade.

Novi album irskog alt rok benda Fontaines D.C. nosi naziv “Dopamine Chamber” (Dopaminska komora). Što je i činjenica. Ono što nam pruža zadovoljstvo, istovremeno može biti i ono što nas zarobljava. Paradoksalno, zar ne?

Slušanje muzike koja se tako prirodno pretapa u sumorne opise urušenosti može djelovati mazohistički. Ali ako neko može da učini da iz toga “klija život”, to su Fontaines.

Kolaps konteksta i slika razorenog društva

Basista benda, Konor Digan, u nekom od intervjua istakao je da “Dopamine Chamber” većinski dolazi iz pitanja: “Gdje pobjeći”.

Glavna teza albuma satkana je u sam naslov, te od njega kreće osjećaj sadizma i uništenja koji prati svaku pjesmu.

Frontmen, ujedno i autor svih tekstova, Grajan Čaten, kazao je prije izlaska albuma da je želio da piše o “kolapsu konteksta” i svjesnoj degradaciji svega što znači biti čovjek danas.

Čaten, istovremeno, zna da je vikanje, “vještačka inteligencija je loša”, još jedna izgovorena floskula i površna predstava. Zato, umjesto da naprave bijesan album o tehnologiji, ili adolescentno impotentno kukanje nalik Radioheadu, irska petorka se odlučila za mračan, ali poprilično “zavodljiv” album.

“Dopamine Chamber” objašnjava sve, a na kraju slušanja vas ostavi prikovane uz ekran, sa osjećajem sramote kakav, makar pretpostavljam, obuzima onlajn kladioničare. Fontaines D.C. gura tezu da je svijet u toj mjeri ogrezao u porocima, da više nismo u stanju da bilo šta smisleno procesuiramo.

Ali prije nego što procesuiramo i sam album, dablinski rokeri imaju lijepe manire, pa su nam svoju poruku i poentu uvili u papir raskošne produkcije, anđeoskih vokala i vjerovatno najbolje zaokruženog projekta u cijeloj diskografiji. Ukratko: prelijepa muzika za teško vrijeme.

Shodno Diganovom pitanju, “Gdje pobjeći?”, kompozicije ove petorke mogu djelovati kao Potemkinova sela koja prikrivaju znatno mračnije predjele i dubine.

Stadionski mejnstrim ispunjen mračnim dubinama

“Dopamine Chamber” istovremeno daje odgovor na pitanje koje su mnogi, uključujući i mene, postavili nakon prethodnog izdanja: “Šta Fontaines radi u mejnstrimu?”.

“Romance” (2024) predstavljao je snažan zaokret od sirovog i klasičnog post-pankovskog izdanja prva tri albuma i predstavljao je snažan komercijalni uspjeh. Donio im je i platinasti status. Fontaines D.C. su tim projektom postali “veliki bend”, sposoban da bez napora puni stadione, dvorane, pa i da uzimaju mjesta festivalskih hedlajnera.

Taj album se dogodio nakon što su, osjetno, momci potražili inspiraciju u britpopu, The Cureu i Lani Del Rej. Bio je poprilično udaljen od književnog i poetskog “Skinty Fia” (2022).

Čatenovo pisanje, ni tada kao ni sada, nije izgubilo svoju suštinu i lični izraz.

Sad, kad toj formuli pridodaju malo uticaja Joy Divisiona i New Ordera, dobija se nešto za šta bi se moglo reći da je logičan nastavak.

Zvučni i stilski zaokret na “Dopamine Chamber” se može, doduše nedovoljno, opisati sa “veći”, “snažniji”, ali i kvalitetniji.

Neodoljiva privlačnost samog albuma je neosporna. To se najbolje ogleda kroz jedan od tri najavna singla, “Marianne”. Hladan neumoljiv ritam preko kojeg Čaten, poput nekog zlog proroka, moli za uništenje.

Njegov glas je zapravo uvijek davao povoda da se o njima priča. Vokalno izdanje na ovom albumu mu je ubjedljivo najbolje do sad. Dostigao je pun potencijal i apsolutni vrhunac. Što predstavlja impresivan poduhvat ako se prisjetimo da je, po sopstevnom priznanju, na debiju iz 2019. prvi put pjevao bez dominantne upotrebe reverba (zvučni efekat koji simulira način na koji se zvuk odbija od zidova, poda, plafona i drugih površina u nekom prostoru).

Ljubav

Koliko god zvučao zavodljivo, album neprekidno provlači uznemirujući sliku razorenog društva, u kojem smo, do iznemoglosti vođeni užitkom, spremni na sve zarad još malo “goriva”.

Ljubav ovdje strada kao najveća tragedija i žrtva. Čatenovi tekstovi su i ranije većinski pisani iz vizure romantika. Beznadežnog ili ciničnog, zavisi od toga kako posmatrate i šta tražite.

Ljubavna lirika na ovom izdanju dolazi u drugom obliku. Sugeriše da smo možda čak toliko “udareni” da i ljubav doživljavamo kao samo jedan krakat dopaminski nalet. Najbolji primjer za to jeste dream-pop/rok balada “Japan”, pisana u maniru Noela Galagera, koja govori o manipulaciji.

U numeri “Demolition”, prožetoj grandž momentima, čini se da se u ljubavi, nažalost, ponekad ne može razdvojiti dobro od lošeg.

“Happy for You” ima prepoznatljiv i neodoljivo šarmantan gitarski šmek benda The Cure.

“Mimesis” obilježava nepogrešiva New Order bas dionica. “Tongue” je anksiozno i nervozno “čudo” za koje se može reći da ima atmosferu irskog folk sastava Lankum.

“One Man” je Čatenov vokalni vrhunac. Uz krešendo, kakav u indie roku dugo nije zabilježen, šalje poruku da bi izvinjenje zapravo moglo da znači pad do beskonačnosti.

Na “Intimate” autor cijeni da pokušaj prevare smrti donosi smrt duhovnosti.

Čini se da “Dopamine Chamber” nije preskriptivan. Ne popuje. Ne diktira ti kako da se osjećaš. Pesimizmom i cinizmom gradi osjećaj realizma.

Na pjesmi “Where Is Gone”, koja je ujedno moj favorit, Čaten i Rosalija kao gošća razmjenjuju strofe u maniru dueta Nika Kejvu i Kajli Minog ili Pi Džej Harvi. Na prvo slušanje raskošni vokali i aranžmani vam vjerovatno neće dozvoliti da se odmah fokusirate na tekst. Kada Rosalija pjeva “mogla bi manje da marim” (I could care less), Čaten hladnokrvo odgovara “pa mari manje” (So care less).

“Where is Gone” je vrlo vjerovatno najzrelija stvar koju će ovo dvoje umjetnika ikad snimiti. Pravo je majstorstvo uklopiti Rosaliju na taj način, a još veća hrabrosti uopšte je pozvati da vam gostuje.

Prosto su bolji

Zaključak je da Fontaines D.C. ovim albumom ne pokušavaju da nas ubijede da je svijet propao. To znamo i sami. Ili se makar pravimo da znamo. “Dopamine Chamber” je mnogo zainteresovaniji i usmjereniji na način na koji nastavljamo da učestvujemo u sopstvenom anesteziranju. Kako od užitka pravimo naviku, od navike potrebu. A od potrebe sistem iz kojeg više ne umijemo da izađemo.

Zapravo nam nisu dali odgovor na pitanje “Gdje pobjeći?”, samo su nas upozorili na bijeg.

Najopasnije je možda to što album zvuči stravično dobro. Tjeskobu čini privlačnijom.

Ako je “Romance” bio prelazna faza, “Dopamine Chamber” je definitivno zaokružena cjelina na razvojnom putu irskih iseljenika, koja pokazuje da je ponekad zapravo prikazivanje sopstvene veličine, pojednostavljivanje izraza.

Kod Makartija, svijet iza sebe ostavlja prazninu u kojoj mora da pronađe smisao. Fontaines nam govori da je ta apokalipsa došla, ali da je njena praznina ispunjenja drečavim bojama sa ekrana i zvucima jeftinog i površnog zadovoljstva.

Ovaj album je još jedna potvrda da su Fontaines D.C. ubjedljivo najveći bend ove generacije i vijeka. I dok se po medijima, po navici, beskrajno ponavlja lijena i dosadna floskula o “najvećem irskom bendu još od U2”, dablinska petorka dokazuje da je situacija mnogo jednostavnija. Prosto su bolji.

( Danilo Misita )