Žena koja živi pored ambasade Crne Gore u Londonu tužila vlasti zbog uticaja na njeno mentalno zdravlje

Nije riječ o tipičnom sukobu među komšijama koji jedni drugima zagorčavaju život, naročito ako se ima u vidu da glavni akter sve poziva na večernje piće i posluženje. Međutim, iznenadno pretvaranje porodične kuće sa pet spavaćih soba u Pimliku, u centru Londona, u ambasadu Crne Gore izazvalo je komšijski spor koji je stigao čak do sudije Visokog suda, piše danas britanski list Gardijan.

Prvi znaci problema pojavili su se ovog proljeća, kada je jedan stanovnik u primjedbi upućenoj lokalnim vlastima naveo da se "jarbol i zastava prilično kičastog izgleda" nove ambasade "ističu kao trn u oku" među kućama u ulici Kembridž, koje su zaštićene kao kulturno-istorijska dobra drugog stepena, navodi Gardijan u tekstu na svom portalu - "Komšinica nove ambasade Crne Gore u Londonu tužila gradske vlasti zbog uticaja na njeno mentalno zdravlje".

Drugi stanovnik, koji je crvenu crnogorsku zastavu sa zlatnim obrubom opisao kao "drečavu", ocijenio je da se ambasada "ne uklapa u nenametljivu dostojanstvenost" bijelih fasada iz kasnog perioda regentstva, koje je projektovao Tomas Kjubit.

Neki od kritičara, nezadovoljni time što prije postavljanja jarbola i table sa nazivom ambasade nije podnijet zahtjev za urbanističku dozvolu, donekle su ublažili svoje stavove nakon što je otpravnik poslova ambasade Crne Gore organizovao prijem uz piće.

"Možda bi bilo diplomatski da su to uradili na početku", suvo je prokomentarisao jedan od stanovnika, navodi Gardijan.

Međutim, prijem nije uspio da ubijedi sve, pa je jedna od stanovnica koja je, mimo svoje volje, postala neposredna komšinica ambasade odlučila da slučaj iznese pred sud.

Dajana Simpson (35), koja je diplomirala na jednom od prestižnih univerziteta američke Ajvi lige i živi sa roditeljima u ulici Kembridž, tužila je gradsku upravu Vestminstera. Ona traži sudsko preispitivanje odluke i eventualnu naknadu štete, tvrdeći da lokalne vlasti nijesu uzele u obzir uticaj koji bi otvaranje ambasade Crne Gore u neposrednom susjedstvu moglo imati na njeno mentalno zdravlje, kada je ambasada, sa zakašnjenjem, zatražila dozvolu za promjenu namjene objekta i postavljanje jarbola. Crna Gora je, kako se navodi, posljednjih godina imala nekoliko sporova sa Rusijom.

Simpson, ćerka bivšeg američkog diplomate koja u toj ulici živi više od tri decenije, prima naknadu za osobe sa invaliditetom nakon što su joj dijagnostikovani klinička anksioznost, dugotrajni kovid i funkcionalni neurološki poremećaj. Dolazak ambasade toliko ju je uznemirio da joj, kako tvrdi u podnesku sudu, redovno remeti san.

Ona navodi: "Često osjećam potrebu da spavam negdje drugo, a ne u svojoj spavaćoj sobi u kojoj sam provela cijeli život, kako bih makar malo ublažila nelagodu. Ponekad to radim preventivno, a ponekad usred noći, kada ne mogu racionalno da obuzdam iskonsku reakciju straha koja se aktivira u mom mozgu. Na primjer, kada čujem škripu, odmah pomislim da bi neko mogao da provali u moju sobu iz ambasade, iako znam da je takva mogućnost veoma mala i da je ta reakcija uglavnom iracionalna."

Pozivajući se na kršenje zakona o ljudskim pravima i ravnopravnosti, Simpson je navela da je razmišljala o tome da li je "i dalje održivo da nastavim da živim u ovoj kući, u kojoj sam očekivala da ću imati mogućnost da provedem ostatak života", dodajući da bi je preseljenje otrglo iz "blisko povezane lokalne zajednice".

Simpson je za Gardijan izjavila da je uvjerena u uspjeh svog slučaja. U tužbi tvrdi da gradske vlasti nijesu uzele u obzir njena zdravstvena stanja, da su postupale neracionalno i da su sprovele manjkavu javnu raspravu, jer nakon što je britansko Ministarstvo spoljnih poslova dalo saglasnost, više nijesu bile otvorene za primjedbe.

U odgovoru na tužbu, gradska uprava Vestminstera odbacuje optužbe i navodi: "Ne postoji uvjerljiv osnov za tvrdnju da je došlo do zadiranja u pravo podnositeljke tužbe na dom ili njen privatni i porodični život."

Gradske vlasti traže da sud donese odluku po skraćenom postupku, bez održavanja ročišta.

Portparol gradske uprave Vestminstera izjavio je: "Lokalne vlasti su zakonski obavezne da donose odluke u skladu sa važećim pravilima prostornog planiranja. U ovoj fazi ne bi bilo primjereno da dalje komentarišemo slučaj."

Slučaj koji je dostavljen sudiji Moldu na razmatranje možda je neuobičajen, ali je ukazao na znatno češći sukob između manjih država, koje premještaju svoje ambasade zbog povećanja zakupnina ili odluke vlasnika da prodaju nekretnine, i stanovnika nekih od bogatijih londonskih ulica, navodi Gardijan.

Ambasada Sjedinjenih Američkih Država u Londonu smještena je u impozantnoj, namjenski izgrađenoj zgradi u obliku kocke, sa 12 spratova, južno od Temze. Međutim, za većinu velikih država prirodan izbor za sjedište ambasade je Belgravija, ili možda Južni Kensington, Najtsbridž i Mejfer. Manje uticajne države uglavnom nastoje da budu u blizini ambasada velikih sila, ali da pritom ne izdvajaju jednako velike iznose za zakup prostora.

Upravo zbog toga Crna Gora je odlučila da svoju ambasadu smjesti u Pimliku, u blizini autobuske stanice Viktorija, dok je ambasada Turkmenistana nedavno otvorena u još jednoj porodičnoj kući prenamijenjenoj za diplomatske potrebe, u ulici Viktorija roud u Kensingtonu, ali na 2,3 kilometra udaljenosti od raskošne francuske ambasade, koja se nalazi preko puta Prirodnjačkog muzeja.

Preseljenje ambasade Turkmenistana takođe je izazvalo određeno nezadovoljstvo.

"Ne mogu da razumijem takav nedostatak obzira prema neposrednim komšijama. Ispitaću da li je bilo nekih nepravilnosti i, ako jeste, možda će biti potrebno dodatno uključivanje medija", naveo je jedan stanovnik u primjedbi dostavljenoj tokom javne rasprave koju su organizovale vlasti kraljevske opštine Kensington i Čelsi.

Autorka primjedbe dodala je da bi za Turkmenistan, bivšu sovjetsku republiku u centralnoj Aziji, trebalo pronaći drugu lokaciju za ambasadu. Kuća u kojoj se ambasada sada nalazi u vlasništvu je 32-godišnjeg Tengkua Fahada, sina pokojnog kralja Malezije, koji se školovao na prestižnom Itonu.

"Bila sam sasvim zadovoljna pokojnim kraljem Malezije, koji je tamo živio, a vjerujem da je nekretnina i dalje u vlasništvu njegovog sina. U kući je četiri godine živjela jedna porodica, koja se prije izvjesnog vremena odselila iz poreskih razloga, ali kuća nije dugo bila prazna... Ne sumnjam da su to veoma prijatni ljudi, ali, kako god to predstavili, ja se, lično, ne osjećam potpuno bezbjedno, a pomisao na postavljanje natpisa i zastave ostavlja me bez riječi", napisala je.

Kada su joj se novinari obratili na kućnoj adresi, žena koja je podnijela prigovor, a koja je željela da ostane anonimna, rekla je da se ispostavilo da su predstavnici Turkmenistana "zapravo prilično tihi" i da "za sada" nije bilo nikakvih problema.

Čini se da su rizici od takvog neprijateljstva lokalnog stanovništva i pojačanog nadzora naveli neke države da izaberu drugačiji pristup. Sjeverna Koreja već dvije decenije ima ambasadu na svojevrsnoj izolovanoj lokaciji, u kući sa sedam spavaćih soba, izgrađenoj dvadesetih godina prošlog vijeka, nedaleko od puta A406 u Ilingu, u zapadnom Londonu.

Kolin Flad, penzionisani advokat koji živi dvije kuće dalje, rekao je da se od njih nikada ne čuje ni glas.

Radnik koji renovira kuću pored sjevernokorejske ambasade dodao je: "To su divni ljudi. Sredili smo im zelenilo ispred kuće i nadamo se da ćemo dobiti još posla. Divni ljudi."

( Ne.V. )