Dijelimo sudbinu opozvane sjutrašnjice!

Za Timotija Mortona, retrospektivno gledano, sabirajući doista čudovišni svijet u koji uključuje i “odbačene objekte” (olupine podmornica na dnu mora, plastične spomenike u urbanim dijelovima grada, itd.), ocrtava se naša jedinstvena arhitektura globalne kuće: to, dakle, nije izolovani rezervat u Prirodi, već prihvatanje kako i sam kaže - “korova kao pukotine u betonu, a zatim i samog betona”. Ok, sasvim je legitimno upitati se čemu ovaj citat? Dakle: ukoliko zajedničko pitanje i problem ekologije pojmimo kao širok spektar stvari/objekata, samo tako možemo dokučiti Grahama Harmana, pošto ukaže kako je - “Svetska arena prepuna različitih objekata, čije su snage uglavnom oslobođene i nevoljene”.

Ne stoji li upravo i baš ovako sa multietnički milionskim, unutar sebe izmiješanim zajednicama u današnjim metropolama Zapada? Demonstracije duž Evrope po prvi put tako eksplicitno i ujedinjeno odbacuju krivicu medijski svaljenu na migrante/muslimane, istovremeno i Le Penovu neposrednu osudu izrečenu ljevici, ali ništa manje i postsocijalističke utopije o povratku nekakvog “ratnog” komunizma čija će forma ovog puta biti krajnje odlučna, ili je naprosto neće biti. Upravo između ostalih i Žuti prsluci ne pristaju na staru zamku artikulacije političkih zahtjeva koje će odmah već zvanična politika uspjeti da, kao i dosad, izmanipuliše i prevede u svoju korist.

Investiramo u nadu, ne bez očaja, da se na horizontu pojavljuje Evropa u kojoj na stotine hiljada mladih ljudi participira isključujući bezostatno opasnu zamku koju je još Hana Arent (Totalitarizam) prepoznala kao naizgled jednostavnu, no, boljku bića koja ga tjera da djeluje protiv sebe, utoliko prije što upozorava - “Egocentričnost, dakle, ide ruku pod ruku sa presudnim slabljenjem instinkata za samoodržavanjem”. Naprosto, zbirnost u zbrinutosti za svakog pojedinačno (linearno djelovanje protivno hijerarhijskoj vertikalnosti) daje svemu novu zbilju, budući da razrađeno umreženi rad poznomodernističkog kapitalizma interesno insistira na “idealizmu individualizma” (Arent), u tome vidjevši priliku da atomizirano društvo artificijelno, kroz atmosferu apsolutne alijenacije, dodatno razbije. (Mali ekskurs: pomenuta Arent lucidno zapaža kako nakon atomiziranog društva na scenu dolazi - gomila, materijal, dakle, od kojeg se pravi subjekt totalitarizma, koji u povezivanju biva spriječen upravo preko represivnog režima rada, preko disciplinarnih dispozitiva odvajanja, preko političke proizvodnje paničnog straha.)

Pragmatici u analizama koje ne dopuštaju osjećanje zanosa, inače karakteristično za one trenutke kad prisustvujemo eruptivnom iskazivanju slobode manifestovane od strane drugog kroz formu poziva na pridruženje, pojašnjavaju kako samoorganizovano mnoštvo ili građani ne mogu realno djelovati ukoliko se pokret za promjenu ne pretoči u parlamentarnu pojavu. Razumije se: niko ovdje ne smatra kako je u filmu Unabomber Ted, izolacijom, političkim pamfletima ili manifestima, prebačenim na teren terorizma, išta učinio da popravi indistrijsko društvo ili poduči kako nauka služi da upotrebljava čovjeka itd., osim što je ljevici akcentovao da nije dovoljna fetišizacija teorije niti intelektualno pretresanje problema, već je neophodna emancipatorska reforma u pogledu toga kako pružati otpor, koje strategije primjenjivati, zašto je zbilja dragocjeno kad je narastajuće nezadovoljstvo nenasilno u potrazi za rješenjima zajedničkih problema, koji se, da, tiču bez ostatka svih nas: obrazovanje, zdravstvo, javno prezaduženje koje je politička posljedica odluka koje donosi vlast (S2 u jednom momentu punu odgovornost preuzima na sebe, shodno tome, ukoliko se stvari promaše, odgovornost i dalje ostaje na njima, otud je posve neprihvatljivo da se svaki - avanturizam politike popravlja brutalno represivnim djelovanjem policije).

Uopšte ne spada u poetski privilegovanu sferu metafore primijetiti da, onoliko koliko u našoj - okolini obitava odbačenih objekata - toliko je sa njima i problema, budući da oni jesu direktni pokazatelj da Sistem ne funkcioniše na mnogim nivoima. Izolujući samo ovo, dovoljno je da bude jasno zašto bez najtešnje kooperativnosti između zelene agende, demohrišćana, dekolonijalističkih pokreta, feminizma, danas nema pobjede nad zastrašujuće jednoličnom dimenzijom kapitalizma, kome ne manjka samo humanosti, već i inteligencije i imaginacije.

Nove politike pripadnosti iziskuju promjenu percepcije postojeće paradigme koja se tiče - Drugog i Moći - jer samo udruženi u onome što je zajednički interes, postajemo sposobni prepoznati da je moć uvijek već stvar najpovlašćenije manjine, uostalom, S1 nije pridruživ, naprotiv, ultimativni označitelj dijeli, primarni zadatak mu ostaje da vrši rasaboravanje, rasipanje, rastakanje. Međutim, kako ne bi došlo do zabune, valja nam odmah naznačiti sljedeće, 1) opozicione strukture unakrsnim predlozima kuda treba dalje da idu, i u kojem smjeru bi trebalo da se kreću demonstracije u Evropi, pokazuju očiglednu zainteresovanost kako da konačno prisvoje “banku gnijeva” (Sloterdijk), koju sami nisu imali vještine da podstaknu kod građana, 2) ni najmanje nije tačno da odbijajući ulazak u parlament, pokreti na ulicama time se odriču učešća u svakodnevnom političkom životu, jer ukoliko je doista tako, onda je građanin kao nosilac suverenosti apstraktan, i kao poslodavac onima koji rade u javnom servisu zvanom Vlada nepotreban. Demokratiju moraju moći zadržati upravo građani, u suprotnom, ona postaje diktatura koja se namjerava sprovesti upravo u Evropi, kroz zakonske definicije protesta koji će poprimiti formu prihvatljivu vlastima.

Sa uvidom da je Spinoza filozof mnoštva (multitude), on danas može po ko zna koji put odigrati presudnu ulogu, samo se podsjetimo ovog pasusa (Etika, Treći dio, O porijeklu i prirodi afekata): “Različiti ljudi mogu od jednog istog objekta biti aficirani na različite načine, i jedan isti čovek može od jednog istog objekta u različito vreme biti aficiran na različite načine” - (jasno je zašto ova postavka, koja ukazuje da pojedinac nije univerzalan, ostaje tako bliska Lakanu, no, odemo li dalje, ovo će nam biti od pomoći da razumijemo zašto neprestano, dakle u gotovo svakom tekstu, provlačimo kako samo - subjekt ($) jeste otvoren, zašto je fundamentalno važno da pluralnost odbija point de capiton, jer je prošivanje cilj svake ideologije i vlasti koja je kreira).

Ako važi činjenica prema kojoj građani ne mogu biti više od kontrole vlasti (jer, uistinu, i ne žele; radije ne bih jer biram poeziju Iva Bonfoa), može li se prihvatiti očigledna istina da je to, dakle, moguće samo ako se poštuje naša volja? Budući da vlast legitimitet crpi iz pozivanja na povjerenje ukazano joj od strane većine? Da bi istu, kako vidimo, prognala na ulice, u demonstracije, politikama zastupanja manjine, bogate elite i tajkunsko-oligarhijske mreže, usled čega velika većina postaje sve više nevidljiva.

Pošto su protesti u prvom redu i do kraja antikapitalistički, usljed čega ih osuđuje Le Penova ništa manje od Trampa, napadom na ljevicu, važnije od toga jeste da oni - ujedinjuju Francuze sa strancima i migrantima, da se opiru populističkim narativima, da Makrona prepoznaju i ostaju pri tome kako je on “predsjednik bogatih”, i što je najvažnije, taj talas nezadovoljstva se širi, sada se pridružila i Atina, takođe su demonstranti preplavili trg u Pragu. Razlog? Dijelimo sudbinu opasno opozvane sjutrašnjice!

( Vuk Vuković )