Aleksandr Butko: Volim ovu prelijepu zemlju, sa prekrasnim ljudima

Aleksandr Butko najveća je odbojkaška zvijezda koja je zaigrala u jednom domaćem klubu u samostalnoj Crnoj Gori.

Kao grom iz vedra neba krajem maja odjeknula je vijest da je olimpijski šampion sa Rusijom iz 2012. potpisao ugovor za aktuelnog šampiona, najtrofejniji domaći klub, Budvu. Makar imao i 40 godina, što implicira da je prošao zenit u karijeri, bila je to udarna sportska informacija i vijest koja je doprinijela (i tek treba da doprinese) popularizaciji odbojke u Crnoj Gori.

Prošlo je nekoliko mjeseci – jedne pripreme, jedno finale, još jedna utakmica za bodove u domaćem prvenstvu, prije toga i dosta sparing-mečeva: dovoljno da sjajni tehničar podijeli iskustva, impresije i očekivanja.

Za početak – zašto Crna Gora, zašto Budva?

I jednostavno i teško pitanje. Puno puta sam bio u Crnoj Gori ranije sa mojom suprugom, sa mojom porodicom, proveo mnoga ljeta. Volim ovu prelijepu zemlju, sa prelijepom prirodom, prekrasnim ljudima. Razmišljao sam prije toga gdje i kako da provedem posljednju fazu svoje karijere, kao što razmišlja svaki sportista, a onda je u aprilu stigao poziv Budve. Predsjednik me pitao – ako želim ovdje da završim karijeru, možemo da se dogovorimo. Obavio sam razgovor sa suprugom i zajednički smo donijeli odluku da su Crna Gora i Budva pravo mjesto za to, rekao je Butko za odbojka.me.

Kako ocjenjujete nivo odbojke u Crnoj Gori – nakon jednog meča u Superkupu i jednog u prvenstvu?

Iskreno, kada sam potpisao ugovor, u aprilu ili maju, mislio sam da je nivo odbojke niži nego što zaista jeste. Igrao sam u karijeri nekoliko puta protiv Budve, tada Budvanske rivijere, u Ligi šampiona, i bile su to – da se ne lažemo – prilično lake utakmice za moje timove. Ali, nakon nekoliko mečeva od mog dolaska, a naročito finala Superkupa protiv Budućnosti, shvatio sam da sam bio u zabludi. Nije to, naravno, top evropski nivo, ali sasvim pristojan i normalan, viši nego što sam očekivao. Čekaju nas evropska takmičenja i siguran sam da ćemo biti jaki i na internacionalnoj sceni.

Kakav je vaš prvi utisak o ekipi Budve, njenom kvalitetu i potencijalu?

Dosta igrača može da igra na visokom nivou. Jasno, potreban je ‘apdejt’, nadogradnja, prije svega kada je u pitanju mentalitet i razumijevanje igre. Ali, da biste dostigli određeni nivo, morate da imate svoj san. Potreban je i naporan rad – svakog dana, na svakom treningu. Odbojka je kolektivan sport, a pojedinačni snovi moraju da se poklope sa timskim. Kada se to desi, i kada imate posvećenost i profesionalizam, onda nema granica, a igrači Budve imaju potencijal.

Vi ste svoj san, barem rezultatski, ispunili – olimpijsko zlato u Londonu 2012. Kako gledate na to s ove vremenske distance?

Imali smo jak tim, bez ikakve dileme. Imali smo i dosta sjajnih momenata prije tih Igara, na Svjetskom prvenstvu, u Svjetskoj ligi. Bili smo svjesni ko smo – jedan od najboljih timova na svijetu. Ono što nam je bilo potrebno jeste da amortizujemo pritisak, a na tom nivou svaki tim ima pritisak – da li od javnosti, federacije, Vlade, države. Svi su očekivali zlato i to samo po sebi nameće pritisak. Mi smo ga osjetili čim smo ušli u olimpijsko selo. Veliki pritisak – ne spavate kako treba, ne jedete kako treba, dugo vremena se spremate baš za taj trenutak, za tih 10 dana. To je ono čega se najviše sjećam, tih momenata u olimpijskom selu. I, naravno, uspjeli smo da sve prebrodimo.

Kako gledate na svoju crnogorsku misiju, sada sa 40 godina?

Ovdje sam da prenesem iskustvo mlađim igračima, da prenesem iskustvo timu. Igrao sam tokom karijere u velikim ekipama i znam šta znači proces, mentalni i fizički, šta znači trening, šta znači priprema za utakmicu. Pričao sam o tome i sa predsjednikom kluba i znam koliko je značajno kada neko mog iskustva razgovara sa mlađim igračima, daje im savjete. Mislim da je to plus i za klub i za odbojku u Crnoj Gori. Takođe, ako u budućnosti neko bude želio da zaigra ovdje, rado ću mu dati savjet i prenijeti dobre utiske.

Šta mladi crnogorski igrači mogu da nauče od Vas?

Odbojka se uči cijelu karijeru, cijelog života, siguran sam da je tako i u drugim sportovima. I drago mi je što mi mlađi igrači često prilaze i pitaju za savjete – poslije treninga, tokom samog treninga. Ali, sa druge strane, pitam i ja mlađe igrače, neke stvari su nove i za mene, koliko god da sam prošao u karijeri. Drago mi je što postoji ta interakcija i što je sve obostrano.

Kako biste uporedili odbojku u Crnoj Gori i odbojkaški ambijennt sa onim u Rusiji i drugim zemljama u kojima ste igrali?

Svi igrači na svijetu su slični, na isti način – smečuju, serviraju, blokiraju. U Crnoj Gori, Rusiji, Poljskoj, bilo gdje. I svi igrači od 13 ili 14 godina liče jedni na druge, bez obzira na to odakle dolaze. Neko ima dobre predispozicije, neko ima visinu, neko servis, ali to je otprilike to. Ono što u kasnijim fazama karijere razlikuje vrhunski nivo jeste razumijevanje igre – i tako je svuda na svijetu. Ko želi da uči, da sakuplja informacije, taj napreduje, taj odskače. Nevezano gdje ste, svuda je isto.

Možete li zamisliti da nakon karijere ostanete u Crnoj Gori i živite u Budvi?

Zašto da ne? Možda ne baš u Budvi, jer ljeti je gužva, prava ludnica, ali Crna Gora je divna zemlja, sa mnogo prelijepih mjesta. Zato ne želim da odgovorim negativno, ali ne pitam se samo ja. Imam veliku porodicu, suprugu, troje djece. Vidjećemo. Nikada ne znate šta nosi budućnost.

Šta vas je do sada najviše iznenadilo u Crnoj Gori, u običnom životu – ljudi, životni stil, možda nešto što niste očekivali?

Nije me iznenadilo ništa. Možda zato što dolazim iz zemlje čiji su ljudi sličnog mentaliteta. Dijelimo slične vrijednosti, interesovanja, probleme. I nije mi bilo teško da se uklopim.

Šta vas i dalje motiviše da nanovo, svakog dana izlazite na teren?

Utakmice. Volim da se takmičim. Volim taj osjećaj kada izađem na teren, ima tu i dalje nervoze u stomaku, volim to da osjetim. I to je ono što će mi najviše nedostajati kada jednog dana prekinem sa aktivnim igranjem.

A kada prekinete aktivno igranje, ostajete li u odbojci? Na primjer – crnogorskoj?

Vidjećemo, ne mogu da kažem ni da, ni ne. Još uvijek sam igrač i sve moje misli i ideje usmjerene su na teren, ponašam se kao profesionalac. Nažalost, izgubili smo u Podgorici prvi meč za trofej i sada razmišljamo kako da budemo bolji, kako da napredujemo i ispunimo ciljeve koje smo postavili.

( Vijesti sport )