Pritisak patrijarhata: Ženski likovi u Gorskom vijencu - književna i društvena perspektiva (1.)

U tumačenju položaja žene u socio-kulturnom modelu Crne Gore, Gorski vijenac zauzima nesporno važno mjesto, utoliko više što je protokom vremena dobijao status kultnog teksta u kojem i danas možemo da tražimo i pronalazimo odgovore za najvažnija egzistencijalna pitanja. Savremenim čitanjem možemo dobiti informaciju o statusu žene u patrijarhalnom društvu, osvijetliti ovo složeno pitanje prije svega ne kroz teorijske apstrakcije, već na osnovu tumačenja stihova iz Gorskog vijenca i komunikativnih životnih situacija. Polazimo od pretpostavke da stavovi u spjevu koje autor vjerno prikazuje ne moraju biti i Njegoševo autentično shvatanje kulturnog kôda, već ideje koje zastupaju njegovi književni likovi, junaci koji žive u XVII vijeku.

Uspostavljanjem fiktivne stvarnosti pjesnik je nema sumnje izražavao svoju poetsku slobodu, maštu, imaginaciju. Iako smo svjesni da je književnost djelo umjetničkog nadahnuća a ne istoriografska studija, pažljivim čitanjem Gorskog vijenca dolazimo do zaključka da je pjesnik dobar poznavalac socio-kulturne strukture društva. Iz tih razloga suptilno je razrađivao elemente kulturne antropologije, ispitivao različite obrazce ponašanja, psihologiju naroda, navike i običaje, ostavljajući dragocjeno svjedočanstvo o muško - ženskim društvenim pozicijama formiranim u klasičnoj Crnoj Gori.

Ne treba gubiti iz vida činjenicu da je u Gorskom vijencu data slika društvenog života XVII vijeka, uključuje vrijednosni sistem interiorizovan duboko u moralnoj svijesti junaka, preuziman uglavnom iz narodne tradicije prema čemu su oblikovane predstave ženskih likova.

Obično se uzima da je Gorski vijenac, pjesnički izraz ratničko-herojskog - patrijarhalnog modela ponašanja, te dominantno muški spjev sa četrdesetak muških likova, i da su ženske figure potisnute u drugi plan. Međutim, pisac je preko devet ženskih likova koji se posredno ili neposredno pojavljuju u radnji spjeva, i pored toga uspio da uvjerljivo predstavi rodne uloge, poziciju žene i njen društveni status, mada to uvijek čini u perspektivi preovlađujućeg društvenog poretka. Njegoš je iznijansirao glavna svojstva ženskog bića, prema zadatim obrascima ponašanja u tradicionalnoj kulturi. Prema fizičkom izgledu psihološkim svojstvima i moralnim osobinama, te karakteru, emocionalnosti, njenom mjestu u strukturu porodice, i zalaganju u odbrani domovine. Opisao je žensku uklopljenost u patrijarhatu koji propisuje šta je prihvatljivo ili neprihvatljivo, zatim cijeli sistem običaja i obreda u kojima žene funkcionišu. Uporedio je status žene u Crnoj Gori sa dva kulturna modela: turski i mletački, a kada je u pitanju tretman u društvenim okvirima, ukazao na ambivalentan odnos prema ženi kod njegovih prekaljenih junaka. U razotkrivanju stabilnih struktura kulturnog identiteta u Crnoj Gori, on daje mnoštvo opservacija, ideja, sudova koji nam mogu pomoći da iz istorijskog konteksta, ali i psihološkog, moralnog i antropološkog uvida dođemo do Sistema pojmova koji utiču da stvorimo cjelovitu predstavu, zasnovanu na empirijskom proučavanju narodnog života. Istodobno o ulozi žene u svakodnevnim situacijama, njenom statusu, obavezama i odgovornostima, zabranama i sankcijama ukoliko se usudi da prekrši norme uhodanog oblika ponašanja. Kao izuzetan poznavalac društvene strukture, pravila, i opšte-prihvaćenih normi, autor Gorskog vijenca, je poetskim sredstvima predočio svoje produbljeno shvatanje međuljudskih odnosa, ali i muško-ženskih relacija, bez čega bi bilo nezamislivo razumjeti najšire kulturne tokove u kojima se vjekovima modelovao i institucionalizovao, društveni život, prihvaćen od zajednice kao neprikosnovena vrijednost. Bez obzira što se radi o sporednim likovima spjeva, jer su u patrijarhalnom sistemu, manje vidljive u javnom životu, žene zauzimaju određeno mjesto, pa bismo teško mogli razumjeti suštinu Gorskog vijenca bez ženskih figura, a svo naše tumačenje bilo bi prilično osiromašeno i nepotpuno.

U ratničkoj kulturi kakva je bila Crna Gora, onoga doba, u herojskoj etici vidno je istaknut kult slobode, i odbrana nezavisnosti. To je bila najviša moralna vrijednost, glavni politički cilj, vojna obaveza svih njenih žitelja. U tom smislu možemo uporediti istorijske, etnografske i antropološke uvide o položaju žene njegoševskog vremena i podacima koje dobijamo interpretacijom njegovog djela, da bi smo pokazali kako uspostavljeni kulturni model obogaćuje naša seznanja novim činjenicama. Njegoševe junakinje: Sestra Batrićeva, baba-vještica, mlada Ljubica, snaha Anđelija, snaha Milonjića bana, Ruža Kasanova, bula Bogdanova, dilber Fatima, i Mara - majka Staniše Crnojevića, po našoj procjeni devet ženskih likova, više ili manje književno obrađenih i razvijenih, reprezentuju kolektivnu predstavu o ženi, utiču na bitan način i na karakterne crte junaka koji u predahu borbi ili očekivanju predstojećeg sukoba - borbe neprestane, na ovaj ili onaj način pričaju o ženama, ističući njihove mane ili vrline. Nema sumnje, od ženinog rođenja do ugovorenog braka, porodičnog života, bračnog nevjerstva imamo snažne književne opise, ženskih dobrih ili rđavih namjera oličenih u nekom vidu izdajstava, ali i očuvanja dostojanstva doma i roda gdje se zahtijeva bezuslovna poslušnost, te slavi njena izrazita fizička ljepota u kojoj ima metafizike lijepog. Njegoš je stvorio predstavu o crnogorskoj ženi, na osnovu koje se može rekonstruisati uživo njen položaj, i pozicioniranost u patrijarhalnom kulturnom modelu, kao što primjećuje Simon de Bovoar: ženom se ne rađa ženom se postaje, u društveno-istorijskom kontekstu.

Ne treba izgubiti iz vida Njegošev smisao za razumijevanje načina kako funkcioniše crnogorsko društvo, njegove unutrašnje vrijednosti, familijarne saveze, plemensku organizaciju. Uklapajući ženske figure u dramsku radnju i osnovnu tematiku spjeva, s namjerom da prikaže složenost muško-ženskih relacija koje su određene važećim kulturnim modelom. Žena je u patrijarhalnim odnosima, po svjedočenju istoričara, naučnika i antropologa, ali i u književnim i umjetničkim oservacijama obavljala kućne poslove, podnosila tegobe siromaštva, oskudice i nemaštine, bila stub porodice zadužena za vaspitanje prema načelu herojske etike i snaženja borbenog duha kod svojih sinova. Važno je primijetiti da tek rađanjem muškog djeteta dobija priznanje zajednice, zavređuje pažnju svog bračnog partnera i donekle bolji tretman u kućnim uslovima. Shodno podjeli u patrijarhatu na privatnu i javnu sferu djelovanja, njoj se preporučuje povlačenje iz javnog života, anonimnost, isključenost i nevidljivost u kontekstu društva, što se donekle prevazilazi rađanjem muških potomaka: Onakvoga sivoga sokola/Crnogorka još rađala nije, ili stih Mićunović i zbori i tvori/Srpkinja ga još rađala nije. Sve ovo ukazuje na visoko mjesto koje zauzima na skali vrijednosti u narodnom životu rađanje i materinstvo, posebno za one majke koje rađaju junake. Njegoševa majka Ivana Proroković, sestra kapetana Lazara Prorokovića, nad mrtvim sinom, kazala je da za njim nikad neće zaplakati, jer trebaju da plaču samo one majke koje rode izdajnike i pogani. Njena besjeda Crnogorcima spada u red govora antičkih heroina, nesvakidašnje snage prema čemu se utemeljuje moralni kodeks u najširim duhovnim regijama. Time se demonstrira valjani domaći odgoj koji je u rukama majke i njen uspjeh u sticanju ugleda u široj društvenoj zajednici.

Majčinstvo je njena prva obaveza i odgovornost za koju se priprema od malena. To je etika dužnosti duboko ukorijenjena za produžetak muške loze, herojskog nasleđa, ali i održavanje paternalizma. Na ovu funkciju nadovezuje se njena porodična uloga kroz poštovanje uže i šire familije, ali i potčinjenost u porodici, spremnost da izlazi u susret svim njenim članovima, zadatak na spartanskom vaspitanju mladih naraštaja muškaraca, težak rad u polju i kući kao mjestu gdje treba da zadovolji sve želje i potrebe ukućana, da bi obezbijedila opstanak i održanje porodičnog poretka.

U tom smislu žena zaslužuje poštovanje okoline, zaštitu domaćina, pažnju svoje djece. Ona treba da oličava vitešku čast i herojstvo, iskazuje odanost svome suprugu i nacionalnim interesima kako bi izazvala divljenje okoline. Takva junakinja je ideal zajednice, uvažena kao jedan od bitnih protagonista junačkog etosa. No, osim toga što se pridržava uspostavljenih društvenih konvencija, njen kredibilitet pojačava hrabro držanje i neustrašivost u vojnim aktivnostima u kojima treba da pokaže nesebičnu podršku svojim srodnicima, prvenstveno domaćinu kuće: Ženski lik koji se uklapa u ovu šemu ratnice je Ljubica Radunova: Žena mlada ama soko sivi/puni puške svome gospodaru. U klasičnoj Crnoj Gori junaštvo predstavlja osnov društvene hijerarhije i individualnog ugleda, te predstavlja društveno i kulturno normiranu praksu ponašanja. Prema izvorima i građi iz XIX vijeka žena je preuzimala pokatkad ulogu ratnice, što je činilo posebno vrijednom u očima okoline. Ona neustrašivo puni puške svome gospodaru poput Ljubice, učestvuje u bitkama, brani domaćinstvo i otadžbinu, odana je i pripravna da njeguje ranjenike, ili nosi potrebštine svojim rođacima u kratkotrajnim prekidima ratnih dejstava.

(Nastavak u narednom broju Arta)

( Sonja Tomović Šundić )