Etika umjetničke slobode: Ilija Šoškić, nagrada „Petar Lubarda“ za 2026.

Ono što vodi i vuče svijet, nisu lokomotive, nego ideje. (Viktor Igo)

U istoriji crnogorske umjetnosti Ilija Šoškić zauzima osobeno mjesto, ne samo po izuzetnosti svog umjetničkog puta već i po dubini i dosljednosti kojom je učestvovao u jednom od najuzbudljivijih razdoblja evropske neoavangarde. Njegovo stvaralaštvo, oblikovano između crnogorskog kulturnog nasljeđa i međunarodne umjetničke scene, svjedoči o rijetkoj spremnosti da se preispitaju ustaljene granice umjetnosti i da se njen prostor proširi na samo iskustvo života. Za Šoškića umjetnost nikada nije bila isključivo pitanje forme, već intelektualnog stava, lične odgovornosti i slobode stvaralačkog čina. Zato jednoglasna odluka žirija od 14. oktobra 2026. godine da mu dodijeli državnu nagradu “Petar Lubarda” ima posebnu kulturnu i istorijsku težinu. Ona predstavlja priznanje umjetniku čije je djelo odavno prevazišlo nacionalne okvire, ali istovremeno i dragocjen trenutak u kojem crnogorska kultura prepoznaje i vrednuje jedan od svojih najautentičnijih doprinosa savremenoj evropskoj umjetnosti.

Šoškićev opus pripada istoriji evropske neoavangarde, ali je istovremeno neodvojiv od kulturne istorije Crne Gore. Ta dvostruka pripadnost nije rezultat naknadnog povezivanja međunarodno afirmisanog imena sa njegovim porijeklom, već je sastavni dio umjetničkog jezika koji je sazrijevao između različitih iskustava, obrazovanja i društvenih okolnosti. Formiran u Herceg Novom i Beogradu, a potom u Italiji, u koju odlazi 1969. godine, Šoškić ulazi u vrijeme kada se radikalno preispituju dotadašnje predstave o slici, skulpturi, autorstvu i stvaralačkoj autonomiji. Umjesto da novi jezik samo preuzme, on ga oblikuje iz vlastite, prepoznatljive intelektualne i egzistencijalne pozicije.

Krajem šezdesetih i tokom sedamdesetih godina 20. vijeka, umjetnost sve odlučnije napušta uvjerenje da je njena vrijednost prvenstveno sadržana u dovršenom, materijalno postojanom predmetu. Konceptualne prakse, arte povera i body art pomjeraju težište prema ideji, procesu, gestu i neposrednom iskustvu. U tom istorijskom preobražaju Šoškićeva uloga ogleda se u sposobnosti da iz međusobnog odnosa tijela, materije i mišljenja izgradi naročitu poetiku: asketsku u sredstvima, zahtjevnu u značenju, a često izuzetno snažnu u emocionalnom dejstvu. Riječ je o umjetnosti koja se ne obraća samo oku, već angažuje pamćenje, savjest i svijest o konačnosti ljudskog iskustva.

Posebnu težinu toj poetici daje činjenica da Šoškić nikada nije odvojio umjetničku odluku od ličnog stava. Šoškićeva sklonost radikalnom eksperimentu nije bila estetska poza niti težnja prema novini po svaku cijenu, ona proističe iz uvjerenja da umjetnost, da bi sačuvala smisao, mora raspolagati pravom na otpor gotovim definicijama, ideološkim pojednostavljenjima i komercijalnim imperativima.

U takvom shvatanju umjetnik je nosilac odgovornosti za čin, za njegovo trajanje i za posljedice koje taj čin ostavlja u svijesti drugih. Zato se u Šoškićevom radu estetsko i etičko ne mogu razdvojiti bez gubitka njegovog suštinskog značenja.

Njegovo iskustvo sportiste, nekadašnjeg takmičara u bacanju kladiva, ovdje pruža zanimljiv biografski ključ, zajednički su im svijest o energiji, preciznosti i vremenu, kao i saznanje da i najmanji pokret može imati presudnu posljedicu. U performansu se, međutim, ta fizička disciplina prenosi u sasvim drugo polje. Gest prestaje da bude mjerljiv samo rezultatom; postaje pitanje smisla, granice i slobodne volje.

Antologijski performans “Maksimalna energija - minimalno vrijeme” iz 1975. godine pokazuje o kakvoj je umjetničkoj inteligenciji riječ. Šoškić u kratkom, intenzivnom činu ispaljuje hice iz revolvera, dok se u njegovoj drugoj ruci nalazi mlijeko. Susret dva naizgled nespojiva poretka - elementa koji asocira na početak života i radnje koja priziva njegovu mogućnost prekida. Šoškić otvara stanje izuzetne napetosti između stvaranja i razaranja, trajanja i trenutka, kontrole i neizvjesnosti. Snaga rada ogleda se u preciznosti sa kojom umjetnik čitavo jedno egzistencijalno pitanje sabija u nekoliko sekundi.

U tom djelu vrijeme postaje podjednako važan materijal kao tijelo ili predmet. Energija ne označava samo fizički intenzitet, već i zgusnutost značenja koja nadživljava kratko trajanje samog čina. Upravo zbog toga ovaj performans ostaje otvoren za nova tumačenja. U njemu se mogu prepoznati odjeci revolucionarnih ideala, iskustvo istorijskog razočaranja, pitanje ljudske ranjivosti ili paradoks umjetničke odluke koja se istovremeno potvrđuje i izlaže sumnji. Njegova važnost za evropsku istoriju performansa proizlazi iz sposobnosti da intenzitet jednog događaja pretvori u dugotrajni misaoni izazov.

Drugu, na prvi pogled tišu stranu Šoškićevog jezika čine žive slike i akcije u kojima se snažan spoljašnji gest povlači pred prisustvom, mirovanjem ili izdržljivošću. Tu se radikalnost ne mjeri bukom niti fizičkim rizikom. Ponekad je dovoljno postaviti tijelo u osoben odnos prema okolini da se promijeni čitav režim posmatranja. Čovjek tada nije gospodar prizora, nego njegov sastavni i prolazni element. Takav pristup čini Šoškića posebno značajnim za razumijevanje onih umjetničkih praksi koje odbijaju strogu podjelu na djelo i život. Njegov identitet izvođača ne potiskuje identitet mislioca: oni se razvijaju istovremeno, u jedinstvenom stvaralačkom postupku.

I pored izrazite važnosti neposrednog izvođenja, Šoškićev rad ne ostaje zarobljen u jednokratnosti događaja. Fotografija, video-zapis i umjetnikov vlastiti iskaz mogu sačuvati njegov trag, ali ne mogu zamijeniti prvobitno iskustvo prisustva. Između čina i dokumenta nastaje nova, složena vremenska distanca: ono što je u trenutku nastanka bilo prolazno postaje predmet naknadnog čitanja, sjećanja i istorijskog vrednovanja. Ova osobina njegovog opusa posebno je važna za istoriju umjetnosti jer od istraživača traži da razlikuje samu akciju od slika koje su o njoj ostale.

Važan zaokret u njegovom radu predstavlja sve intenzivnije bavljenje elementarnim materijalima, geometrijom i simboličkim strukturama. Zemlja, kamen, so, metal i organska materija kod njega nemaju ulogu egzotične teksture. Njihova fizička svojstva, težina, lomljivost, postojanost, rastvaranje, postaju dio samog mišljenja. Krug i spirala upućuju na kretanje i povratak, na vrijeme koje nije uvijek linearno. Ponavljanje uvodi ritam, dok svedena forma izoštrava pažnju prema nevidljivim odnosima. U tom spoju racionalne organizacije i gotovo arhaičnog iskustva materije nalazi se jedna od prepoznatljivih osobenosti njegovog opusa. Minimalnost oblika nije minimalnost sadržaja, već način da se sadržaju omogući veća koncentracija.

U konceptualnim cjelinama poput “S.A.T.O.R.” posebnu ulogu imaju jezik, znak i logička struktura. Šoškić ne tretira znak kao neutralnu oznaku nečega što mu prethodi. On ispituje kako znak nastaje, kako se ponavlja i u kojem trenutku počinje da djeluje nezavisno od ustaljenog značenja. Odatle potiče izrazita intelektualna disciplina njegove umjetnosti, njena filozofska dimenzija nije naknadno dodata vizuelnom izrazu. Prisutna je već u izboru postupka, u odnosu između ćutanja i iskaza, vidljivog i zamišljenog.

Odnos prema znanju u Šoškićevom radu ostaje pritom izrazito samostalan. Matematički odnosi, jezički obrasci i filozofski pojmovi nisu pozajmljeni da bi se umjetnosti obezbijedio privid naučne egzaktnosti. Oni postaju sredstvo provjere granica percepcije. Stroga forma i neizvjesnost tumačenja postoje istovremeno: što je kompozicija svedenija, to pažljivije uočavamo razliku između onoga što zaista vidimo i onoga što joj svojim iskustvom pripisujemo. Upravo ta razlika omogućava da njegov rad ostane intelektualno živ. Umjetnik ne nastupa kao autoritet koji gledaoce vodi prema konačnoj istini, nego kao stvaralac koji ima povjerenje u složenost pitanja.

Za razumijevanje Šoškićevog značaja u Crnoj Gori naročito je dragocjeno djelo “Korota i suša” iz 1986. godine. Već njegov naslov otvara duboko ukorijenjene slojeve zajedničkog iskustva: žalost, oskudicu, odsustvo, izdržavanje. Ipak, Šoškić tim pojmovima ne prilazi kao ilustrator običaja niti kao tumač unaprijed određene nacionalne simbolike. On ih izdvaja iz doslovnog konteksta i oblikuje u misaone i materijalne odnose. Korota tako postaje pitanje pamćenja i gubitka, a suša pitanje granice, odsustva i čekanja. Lokalno iskustvo zadržava svoju gustinu, ali se oslobađa zatvorenosti. Upravo u toj sposobnosti preobražaja tradicije u univerzalno razumljiv umjetnički govor ogleda se dubina njegove veze sa Crnom Gorom.

Šoškić ne pripada onim autorima kod kojih se zavičaj potvrđuje stalnim ponavljanjem prepoznatljivih motiva. Njegova veza sa Crnom Gorom složenija je i, u umjetničkom smislu, dragocjenija. Ogleda se u odnosu prema elementarnom, u ozbiljnosti kojom promišlja ljudsko dostojanstvo i u sposobnosti da kulturno pamćenje oslobodi tereta doslovnosti. Takav postupak ne umanjuje važnost identiteta, daje mu savremeni oblik. Umjetnik pokazuje da pripadnost ne mora ograničavati istraživanje, kao što ni kosmopolitsko iskustvo ne mora poništiti osjećaj porijekla. Naprotiv, tek u otvorenom odnosu sa drugim kulturama nasljeđe dobija priliku da otkrije svoju stvaralačku, a ne samo istorijsku vrijednost.

Značaj takvog stvaralačkog modela posebno se jasno vidi kada se napusti navika da se umjetnička istorija dijeli na velike centre koji proizvode ideje i manje sredine koje ih sa zakašnjenjem prihvataju. Šoškićeva biografija osporava upravo tu pojednostavljenu geografiju. Njegovo crnogorsko porijeklo i evropska umjetnička formacija nisu dva odvojena identiteta između kojih je morao da bira. Iz njihove međusobne napetosti razvijao je glas koji nije mogao biti zamijenjen tuđim. Za Crnu Goru to znači mnogo više od prestižnog imena na međunarodnoj sceni. To znači dokaz da se iz iskustva male kulturne sredine može ravnopravno učestvovati u oblikovanju pitanja koja određuju čitavu jednu epohu umjetnosti.

Njegovim radom proširuje se sama predstava o tome šta može činiti nacionalnu umjetničku istoriju. Uz slikarstvo, crtež i skulpturu, ravnopravno u njenu strukturu ulaze performans, konceptualni postupak, umjetnost ponašanja i rad sa vremenom kao izražajnom kategorijom. Šoškić je među stvaraocima koji su takve mogućnosti otvarali dok one još nisu bile opšteprihvaćene. Njegov primjer zato ima i emancipatorsku vrijednost: potvrđuje da crnogorska umjetnost nije samo primala savremene impulse iz drugih sredina, već je preko svojih autora neposredno učestvovala u njihovom oblikovanju.

To neposredno učešće posebno je značajno za generacije koje su stvarale poslije njega. Uticaj umjetnika ne mora se prepoznati u stilskom oponašanju ili citiranju pojedinačnog rada. Ponekad se njegov najdublji trag vidi u promjeni horizonta mogućeg: u spoznaji da umjetničko djelo može biti proces, iskustvo, intervencija, misao, pa čak i uzdržavanje od očekivanog čina. Šoškićevo insistiranje na autonomiji tako postaje važan orijentir za umjetnike proširenih medija. Njegovo stvaralaštvo pokazuje da se originalnost ne ostvaruje odvajanjem od istorije, već hrabrošću da se u toj istoriji pronađe vlastito pitanje i da mu se ostane vjeran, uprkos promjenama estetskih tendencija i kulturnih očekivanja.

Posebnost nagrade “Petar Lubarda” ogleda se u tome što je ona, po svom smislu, posvećena životnom djelu: cjelini rada koja je već pokazala trajnu vrijednost. U Šoškićevom slučaju ta cjelina nije jednolična. Njome prolaze različite faze, mediji i misaona interesovanja, ali ih povezuje izuzetna unutrašnja dosljednost. Od radikalnog performansa do svedene znakovne forme razvija se ista potreba da se ispitaju granice vidljivog, trajnog i izrecivog. Upravo u toj dosljednosti ogleda se i dublji smisao odluke da nagrada “Petar Lubarda” za 2026. godinu pripadne Iliji Šoškiću. Na predlog selektorke Milice Bezmarević, priznanje mu je jednoglasno dodijelio žiri kojim je predsjedavala Ljiljana Zeković, a u čijem su sastavu bili mr Pavle Pejović, mr Jelena Tomašević, dr Maja Đurić i Ljiljana Karadžić. Prepoznata je vrijednost stvaralaštva koje se ne može svesti na pojedinačna ostvarenja. Riječ je o priznatom umjetničkom putu čiji značaj proizlazi iz dugotrajnosti, autentičnosti i neprekidnog preispitivanja samih mogućnosti umjetnosti.

Ime Petra Lubarde daje tom priznanju naročitu simboličku dubinu. Između Lubardinog slikarstva i Šoškićevih proširenih medija postoje očigledne razlike; upravo zbog toga njihovo povezivanje može biti plodotvorno. Lubarda je slobodu pronalazio u snazi slikarske materije, u transformaciji pejzažnog i istorijskog iskustva u autonomni jezik boje. Šoškić je istu vrijednost slobode tražio onda kada se odustajalo od povlašćenog položaja slike, kada su tijelo, vrijeme i misao postajali ravnopravni nosioci umjetničkog izraza. Srodnost tih puteva nije formalna nego stvaralačka: oba autora pokazala su da umjetnost Crne Gore svoj najviši domet ostvaruje kada prevaziđe zahtjev da bude prepoznatljiva po unaprijed zadatom obrascu.

U tome je i razlog zbog kojeg se priznanje Šoškiću može smatrati posebno zasluženim. Nije dovoljno reći da je riječ o međunarodno poznatom umjetniku; to jeste važna činjenica, ali nije suština njegove veličine. Presudnije je to što je decenijama branio mogućnost da umjetnost ostane nezavisno polje mišljenja, čak i kada je takva nezavisnost podrazumijevala rizik, izdvojenost ili odricanje od jednostavne potvrde uspjeha. Umjetnikov opus posjeduje rijetku sposobnost da istovremeno pripada određenoj istorijskoj epohi i ostane otvoren prema pitanjima sadašnjosti. Umjetnički rad koji je nastajao iz otpora gotovim značenjima danas je upravo zbog toga postao trajna vrijednost.

Nagrada, međutim, ima smisla i kao obaveza kulture koja je dodjeljuje. Šoškićevo djelo zaslužuje sistematična istraživanja, pouzdanu dokumentaciju, pažljivo tumačenje i prisustvo u obrazovanju novih naraštaja. To nije pitanje ceremonijalnog odnosa prema velikom imenu, nego tačnosti naše kulturne samosvijesti. Bez takvog rada jedna važna dimenzija crnogorske umjetnosti ostala bi nedovoljno osvijetljena: ona koja je od najranijih eksperimentalnih praksi govorila jezikom međunarodne savremenosti. Priznati Šoškiću zasluženo mjesto znači prihvatiti da baština nije samo ono što smo naslijedili, već i ono što smo imali hrabrosti da promijenimo.

Odluka o nagradi “Petar Lubarda” za 2026. godinu zato se može razumjeti kao čin umjetničko-istorijske pravde, ali i kao potvrda zrelosti crnogorske kulture. Ilija Šoškić je veliki umjetnik ne samo zato što je svoje porijeklo učinio vidljivim u svijetu, već i zato što je iz vlastitog iskustva stvorio jezik sposoban da govori o temeljnim pitanjima savremenog čovjeka. Time je Crnoj Gori dao mnogo više od međunarodne prepoznatljivosti: pokazao je da njena umjetnost ima pravo na eksperiment, složenost, intelektualnu nezavisnost i univerzalni domet. Nagrada koja mu je dodijeljena odgovara upravo tom doprinosu. Ona ne stvara njegov značaj, ona ga, napokon i sasvim opravdano, javno potvrđuje.

(Autorka je istoričarka i teoretičarka umjetnosti)

( Kristina Senić )