Kod dječje gojaznosti fokus nije brza dijeta: Nove SZO smjernice traže dugoročnu porodičnu podršku

Kada dijete dobija na težini, razgovor se često brzo svede na zabrane, vagu i pitanje „šta je pojelo“. Prve globalne smjernice Svjetske zdravstvene organizacije za integrisano liječenje gojaznosti kod djece i adolescenata nude drugačiji okvir: gojaznost je hronična i složena bolest, a cilj njege nije samo manji broj kilograma nego bolje zdravlje, funkcionisanje i kvalitet života.

Povod je ozbiljan. Prema SZO, 2024. godine je 170 miliona djece i adolescenata uzrasta od pet do 19 godina živjelo sa gojaznošću, a njena učestalost u toj starosnoj grupi učetvorostručila se od 1990. To, međutim, ne znači da je dijete „krivo“. Na tjelesnu masu utiču biologija, porodične i društvene okolnosti, cijene i dostupnost hrane, mogućnosti za kretanje, san, mentalno zdravlje i brojni drugi faktori.

SZO snažno preporučuje strukturisanu podršku u ishrani, fizičkoj aktivnosti i promjeni ponašanja, pojedinačno ili u kombinovanom programu. Ključna riječ je strukturisanu: nije riječ o nasumičnom izbacivanju hljeba, večere ili cijelih grupa namirnica, već o planu prilagođenom uzrastu, rastu, zdravstvenom stanju i životu porodice, uz praćenje kvalifikovanog zdravstvenog tima.

Roditelji i staratelji imaju važnu ulogu, ali podrška ne bi trebalo da izgleda kao policijski nadzor tanjira. Korisnije je mijenjati kućno okruženje za sve: češće nuditi raznovrsne obroke, vodu učiniti dostupnom, planirati zajedničko kretanje koje dijete voli i čuvati redovan ritam sna. Tako se dijete ne izdvaja kao „problem“, a navike postaju dio porodične rutine.

Smjernice posebno upozoravaju da liječenje mora uključiti mentalno zdravlje i zaštitu od stigme. Zadirkivanje zbog izgleda, posramljivanje i stalno komentarisanje težine mogu pogoršati samopouzdanje i odnos prema hrani, a ne riješiti uzrok. Razgovor je bolje usmjeriti na energiju, san, snagu, raspoloženje i ono što tijelo može, dok procjenu rasta i zdravstvenog rizika treba prepustiti pedijatru ili drugom kvalifikovanom stručnjaku.

Lijekovi, operacija i uređaji za mršavljenje nijesu preporučeni djeci do devet godina. Kod adolescenata od 10 do 19 godina odobreni lijekovi mogu se razmatrati samo u određenim okolnostima, nakon što nadzirani, višekomponentni program promjene životnog stila nije dao željeni rezultat; barijatrijska hirurgija dolazi u obzir pod strogim uslovima kod teške gojaznosti. To nijesu kućne odluke niti zamjena za sveobuhvatnu njegu.

Roditelj koji je zabrinut ne treba sam da postavlja dijagnozu prema tabeli za odrasle niti da dijete stavlja na restriktivnu dijetu. Kod djece se tjelesna masa procjenjuje u odnosu na uzrast, pol i rast, a pregled treba da obuhvati i moguće komplikacije, lijekove, san, raspoloženje, obrazac ishrane i kretanja. Individualni savjet treba tražiti od pedijatra, porodičnog ljekara i, kada je potrebno, dijetetičara, psihologa ili drugog stručnjaka obučenog za rad sa djecom.

Najvažnija promjena je zato u pitanju koje postavljamo. Umjesto „kako da dijete što prije smrša“, korisnije je pitati „kakvu podršku ova porodica može dugoročno da sprovede bez ugrožavanja rasta i mentalnog zdravlja“. Nova SZO preporuka ne obećava prečicu, ali jasno kaže da kvalitetna njega mora biti porodična, individualizovana, dugoročna i bez osude.

Članak pripremljen uz podršku AI alata.

( Vijesti online )