Ostala si uvijek ista

Zajedničko nam je to što je rođen u gradu u kojem sam služio vojsku. Zapravo, moja četa vojne policije bila je stacionirana na brdu Šubićevac, iznad grada, a on je rođen u malom ribarskom naselju Tribunj, 15 kilometara udaljenom od Šibenika.

Prva ploča Miša Kovača od 45 obrtaja koja se zavrtjela na mom gramofonu marke „Iskra“ – Kranj, bila je „Proplakat će zora“. Imao sam 13 godina. Ništa naročito produhovljeno u njegovom liku i nastupu, tih sedamdesetih godina prošlog vijeka, nisam nalazio, ali, svejedno – mogao sam satima da slušam njegov melanholičan, a prodoran glas. I da zaboravim na sve što sam želio da zaboravim, recimo, nečiju čvrgu i nogu u zadnjicu; poraz Zvezde od Panatenaikosa u polufinalu Kupa šampiona; gubitak one odlučujuće partije na omladinskom prvenstvu Crne Gore u šahu, u Titogradu; dvojku iz istorije u drugom razredu gimnazije; „korpu“ od jednih plavih očiju... Sve.

Za svaku problematičnu situaciju imao sam odgovarajuću Mišovu pjesmu: „Ranjeno je srce moje, ranjeno“, „Ti gitaro samo sviraj”, „Pozdravi mi ženu plave kose“, „Jedan dan života“, „Malo mi je jedan život s tobom“, „Ovo je naša noć“, “Ti si pjesma moje duše”...

Sa svojim bratom od tetke Srđanom, u ljeto 1975. godine krenuo sam jedne avgustovske noći da bježim iz Opasanice gdje smo porodično ljetovali. U to vrijeme tamo nam je bilo dosadno (sad, naravno, čeznem za mirom i mirisima Opasanice). Ali, poslije dvjesta metara puta ka Hanu Garančića smrzli smo se od straha i brže-bolje vratili. Ušli smo se u parkiranu „daciju“, automobil njegovog oca Dušana, mog tetka, i tu sačekali da nas pronađu već uspaničene majke. A sve vrijeme, da ubijemo strah, pjevali smo iz sveg glasa popularnu Mišovu pjesmu: „Rasti zemljo, pukni stino, kucaj srce materino...“

Možda njegovu najpoznatiju pjesmu „Ostala si uvijek ista” (koju sam, u 21. vijeku, pustio više od svih ostalih, i domaćih i stranih evergrina, preko talasa Radio Bara), volio sam i da recitujem: „Odavno već nisam mislio o tebi, među nama dani i godine stoje...” I govorio sam je na čuvenom parapetu na Topolici, u ljeto 1976, uz gitaru i prve kapi „Rubinovog” vinjaka. I uz opojni miris mora i uvijek drugačiji zalazak sunca. Tu se nije znalo ko je kome simpatija, svako se svakome udvarao, zanosno i čisto.

Sa poznatim rediteljem dokumentarnih filmova Božidarom Kalezićem, radili smo, 2002. godine, dokumentarac o izgradnji barskog lukobrana, koji je gradilo splitsko preduzeće „Pomgrad“. U pauzama snimanja, na platformi u blizini lukobrana, jeli smo najukusnije prstace na svijetu i pili najbolje vino. I pjevali tog ljeta veliki Mišov hit: „Dalmatino“. Nikako nisam mogao da dokučim (tada još sve nije bilo na internetu kao na dlanu) šta Mišo kaže (već je počeo malo da šuška) u onom stihu: „Ja sam Dalmatino, imam ljubav svoju, ... (?) sam u more i u bilu boju“. Majstor od prstaca mi je objasnio da je ta riječ „zaklet“.

Nekad sam mnogo volio jednu Mišovu pjesmu, a od 24. juna 2013. rastužim se kad je čujem: “Najljepše su oči moje majke”. Zapravo, odbolujem svaki put ono “kao plavo more, kao cvijet iz bajke”...

I, sad me, u ove spore dane, njegove pjesme, lako kao lahor perce, vrate u mladost. I opet mi se učini da sam u Popovićima, kraj starog gramofona na neudobnom trosjedu i da po stoti put vraćam iglu na početak: „Ostala si uvijek ista“…

( Milan Vujović )