Generacija kojoj Evropa duguje budućnost

Na prvi pogled, talas studentskih protesta koji je zahvatio Francusku mogao bi da podsjeti na događaje iz maja 1968. godine. U oba slučaja vidjeli smo velike mase demonstranata koji su tražili reformu obrazovanja, kritikovali vladu, postavljali barikade i suočavali se sa policijom za razbijanje demonstracija. U oba slučaja pojavili su se i izgrednici (tzv. casseurs), koji proteste pretvaraju u razaranje. Ali, dok su studenti iz 1968. težili rušenju postojećeg poretka, današnji demonstranti žele da taj poredak počne radi u njihovu korist.

Da bismo razumjeli jednu generaciju, moramo uzeti u obzir svijet u kojem su njeni pripadnici živjeli kada su napunili 20 godina. Studenti iz 1968. odrasli su uz roditelje koji su preživjeli rat i oskudicu. Iako su žrtve i teškoće kroz koje je prošla starija generacija izazivale poštovanje, njihova djeca pobunila su se protiv njenog autoriteta - kao i protiv sistema koji su ti roditelji podržavali.

Studenti iz 1968. imali su relativno malo materijalnih dobara i ograničene mogućnosti za putovanja. Žene među njima bile su usmjeravane ka braku, a ne ka profesionalnim dostignućima. Ti mladi ljudi nisu očekivali da njihovi roditelji ili država uklone svaku prepreku na putu ka blagostanju, a kamoli da im prilike serviraju na tacni. Jednostavno su željeli da im sistem ne stoji na putu.

Ta generacija - moja generacija - znala je da će, na kraju, pronaći posao i živjeti bolje od svojih roditelja. Isto je važilo i za generaciju koja je došla poslije nje. Generacija koja je stasala nakon pada Berlinskog zida susrela se sa svijetom prepunim mogućnosti, ne samo zahvaljujući globalizaciji već i ubrzanim tehnološkim inovacijama. Iako su prve poslijeratne generacije stasavale uz određenu svijest o granicama planetarnih resursa - na šta je ukazano u izvještaju Rimskog kluba iz 1972. pod naslovom “Granice rasta”, kao i na Samitu o Zemlji 1992. godine - one su bile uvjerene da će sjutrašnjica biti bolja od današnjice.

Današnja generacija mladih Evropljana uživa slobode, materijalna sredstva, mogućnosti za putovanja i tehnološke kapacitete koji prevazilaze sve što smo mogli da zamislimo 1968. godine. Njihovi zahtjevi su, međutim, iznenađujuće jednostavni: pristojne škole, sigurna radna mjesta, priuštivi domovi i mogućnost zasnivanja porodice.

Iz perspektive moje generacije, u tome se može prepoznati određeni osjećaj da im nešto pripada: dok smo mi krenuli u osvajanje svijeta naizgled neograničenih mogućnosti, današnji mladi demonstranti očekuju da institucije učine više za njih. Ali oni se suočavaju i s materijalnim preprekama kakve mi nismo poznavali. Evropa je podsticala rast očekivanja među mladima, a istovremeno je njena sposobnost da stvara prosperitet potreban za njihovo ispunjenje naglo opao.

Dok su pobunjenici iz 1968. godine pripadali brojnim poslijeratnim generacijama, današnji mladi Evropljani čine sve malobrojniju manjinu unutar društava koja stare i čiji politički sistemi prvenstveno štite već uspostavljene interese. Rast troškova života i visoka stopa nezaposlenosti mladih otežavaju im osamostaljivanje: prema studiji Eurostata, Evropljani su prošle godine u prosjeku napuštali roditeljski dom sa 26,3 godine, dok je u nekoliko zemalja, uključujući Italiju i Španiju, taj prosjek premašio 30 godina. U isto vrijeme, sve izraženije posljedice klimatskih promjena i razvoj vještačke inteligencije stvaraju duboku neizvjesnost u pogledu budućnosti.

Iako neki od ovih izazova prevazilaze granice Evrope, činjenica da Evropska unija nije uspjela da odgovori na promjene u svijetu dodatno je otežala položaj njenih mladih stanovnika. Godine 2008. BDP Evropske unije bio je uporediv sa BDP-om SAD; danas dostiže jedva 70% američkog (mjereno u tekućim dolarima). Bregzit i kretanja deviznih kurseva objašnjavaju dio te razlike, ali trajne slabosti Evrope u pogledu produktivnosti, inovacija i tehnoloških razmjera zapravo su posljedica političkih odluka.

Bivši predsjednik SAD Džo Bajden shvatio je da se svijet promijenio, a pandemija kovida-19 dodatno je istakla stratešku ranjivost koja proizlazi iz zavisnosti od udaljenih dobavljača u snabdijevanju osnovnim dobrima. Zato je njegova administracija posegnula za industrijskom politikom, uključujući podsticaje za ulaganja i mjere usmjerene na osiguravanje ključnih lanaca snabdijevanja, kako bi obnovila domaće proizvodne kapacitete. Iako su ti napori podrazumijevali i određene mjere okrenute unutrašnjosti, njihov krajnji cilj bio je jačanje globalnog institucionalnog poretka koji je Sjedinjenim Državama donio ogromne koristi.

Međutim, kada se 2025. vratio u Bijelu kuću, Donald Tramp je praktično maljem razbio taj poredak: okrenuo se protiv prijatelja i saveznika, pokrenuo trgovinske i konvencionalne ratove, povukao SAD iz međunarodnih institucija i sporazuma i demontirao instrumente američke meke moći. Ipak, Trampova administracija prepoznaje da su industrijska proizvodnja, tehnološko liderstvo i kontrola nad ključnim resursima od presudnog značaja za bezbjednost i prosperitet u 21. vijeku.

Sjedinjene Države to uvjerenje pretvaraju u konkretne politike. Tako je, na primjer, Ministarstvo odbrane SAD obezbijedilo finansiranje, dugoročne obaveze otkupa i garantovane minimalne cijene kako bi ojačalo preradu rijetkih zemnih metala i proizvodnju magneta. Umjesto da samo subvencioniše jednu ili dvije fabrike, država uspostavlja tržišne uslove koji omogućavaju opstanak i razvoj jedne strateški važne industrije.

I Evropa je prepoznala potrebu za strateškijim djelovanjem, što podrazumijeva podsticanje razvoja ključnih industrija, jačanje lanaca snabdijevanja i izgradnju tehnološke autonomije. Bivši predsjednik Evropske centralne banke Mario Dragi je s poražavajućom jasnoćom ukazao na krizu konkurentnosti EU. Evropska komisija ugradila je njegove nalaze u tzv. „Kompas konkurentnosti“.

Evropa, međutim, zasad teško uspijeva da svoje ambicije pretoči u konkretne rezultate. Švedski proizvođač baterija Nortvolt (Northvolt) dobio je ogromna javna sredstva kako bi mogao da parira dominaciji azijskih kompanija, ali je prošle godine propao zbog problema u proizvodnji, poremećaja u lancima snabdijevanja i promjena u potražnji. Kada je riječ o odbrani, Evropa ističe Erbas (Airbus) kao primjer onoga što industrijska saradnja može da postigne. Ipak, Francuska i Njemačka su ranije ove godine odustale od značajnog zajedničkog projekta izgradnje borbenog aviona nove generacije.

Evropa nije težila integraciji da bi upravljala sopstvenim propadanjem, već da bi prevazišla krvavu prošlost i omogućila državama da zajednički postignu više nego što bi ijedna od njih mogla sama. Danas evropski lideri rizikuju da ponište tu ambiciju: štiteći dostignuća iz prošlosti, istovremeno se odriču sredstava neophodnih za ostvarivanje ciljeva u budućnosti.

Evropski lideri ne smiju na frustracije mladih odgovarati novim, neodređenim obećanjima. Današnje generacije stasavaju u svijetu u kojem su moć, bezbjednost i ekonomski prosperitet postali neraskidivo povezani. Od svojih lidera očekuju - i zaslužuju - vjerodostojan plan koji će im obezbijediti priuštivo stanovanje, vrhunsko obrazovanje, konkurentnu industriju i pristojna radna mjesta.

Autorka je gostujuća profesorica na Univerzitetu Džordžtaun; bila je ministarka spoljnih poslova Španije i viša potpredsjednica i glavna savjetnica Grupacije Svjetske banke

Copyright: Project Syndicate, 2026.

( Ana Palacio )