STAV
Lekcija iz Podgorice za Beograd: vlast može pasti, a sistem preživjeti
Šest godina smjene bez tranzicije: ko je naslijedio političku hobotnicu?
Kada je 30. avgusta 2020. DPS Mila Đukanovića izgubio vlast poslije tri decenije vladavine, dobar dio Crne Gore to je doživio kao oslobađanje države. Očekivalo se da sa vlašću padne i „hobotnica”, kako se godinama nazivao koruptivni sistem političke kontrole: partijsko zapošljavanje, zarobljene institucije, mediji kao produžena ruka vlasti.
Šest godina kasnije paradoks je očigledan. Monopol je razbijen, ali mehanizmi njegove reprodukcije uglavnom su preživjeli. Promijenili su se ministri, partije, direktori i zastave, a mnogo manje pravila po kojima se dolazi do posla, javnog novca i institucionalne zaštite.
Crna Gora je dobila smjenjivost vlasti, ali ne i konsolidovanu demokratiju.
Autoritarni sistem nikad nije počivao samo na jednom čovjeku, nego na mrežama zavisnosti između partija, administracije, biznisa i medija. Kada te mreže prežive izbore, nova vlast dolazi u iskušenje da hobotnicu naslijedi umjesto da joj odsiječe pipke.
OSLOBODIOCI BEZ OSLOBAĐANJA
Izborni preokret nijesu iznjedrili opozicioni program, ciljevi ni vrijednosti, nego litije. Zakon o slobodi vjeroispovijesti pružio je Srpskoj pravoslavnoj crkvi priliku da uđe u politiku. Mitropolija koju je tada vodio mitropolit Amfilohije imala je ono što partije nijesu: mrežu parohija, autoritet i sposobnost da mobiliše pastvu svake nedjelje. Ali pokret okupljen oko odbrane svetinja nije imao plan za reformu tužilaštva, uspostavljanje vladavine prava i borbu protiv korupcije.
Pobjednička većina od 41 poslanika, sastavljena od DF-a, Demokrata i URA-e, bila je savez protiv DPS-a, a ne savez za nešto. Krivokapićeva ekspertska vlada, koja je 2021. uz policijske kordone obezbijedila ustoličenje mitropolita Joanikija na Cetinju, pala je u februaru 2022. Abazovićeva vlada, izabrana uz glasove DPS-a i manjinskih stranaka, pala je već u avgustu iste godine, poslije potpisivanja Temeljnog ugovora sa SPC-om. Uslijedilo je više od godinu dana tehničkog mandata. U tom periodu Ustavni sud ostao je bez kvoruma.
Nestabilnost nije bila samo ideološka. Partije su se mnogo lakše dogovarale o raspodjeli institucija kao plijena nego o ukidanju partijske kontrole nad njima. Direktorska mjesta u javnim preduzećima postala su valuta koalicionih pregovora, a zapošljavanje sredstvo održavanja lojalnosti. To je mehanizam neuspjele tranzicije: kontrola institucija daje resurse, resursi hrane partijsku infrastrukturu, a ona održava vlast. Ko taj krug prekine, odriče se dijela sopstvene moći. Zato je klijentelizam bilo lakše naslijediti nego ukinuti.
BEOGRAD KAO UREDNIK
Aleksandar Vučić nije morao da upravlja Podgoricom. Bilo mu je dovoljno da određuje o čemu se u njoj govori. Vjerski kanal išao je preko Mitropolije: mitropolit Joanikije i episkop Metodije postali su akteri čije se mišljenje tražilo pri sklapanju većina.
Medijski uticaj ostvarivao se preko beogradskih tabloida, televizija sa srpskim kapitalom i portala poput IN4S-a i Borbe. Evropska komisija je u julskom izvještaju o vladavini prava upozorila na rastući uticaj medija u vlasništvu kompanija osnovanih u Srbiji; tri od četiri nacionalne privatne televizije su u većinskom stranom vlasništvu.
Ekonomski kanal išao je preko srpskih kompanija u bankarstvu i telekomunikacijama.
Ti kanali nijesu činili jedinstven komandni sistem. Crkva, mediji i domaći političari imali su sopstvene interese, ali je njihovo preklapanje Beogradu davalo uticaj veći od onoga koji proizlazi iz formalnih međudržavnih odnosa.
Kada se rasprava stalno vraća na popis, jezik, crkvu i zastave, malo ko pita ko zapošljava u Elektroprivredi i ko piše tužilačke odluke. Beogradski uticaj ipak ne oslobađa domaće aktere odgovornosti. Mnogi su ga svjesno koristili za sopstveno pozicioniranje, baš kao što je DPS decenijama koristio identitetsku buku kao štit.
BRISEL KAO POKRETAČ PROMJENA
Ono što unutrašnja politika nije pokrenula, pokrenuo je rat u Ukrajini. Ruska invazija 2022. pretvorila je proruske simpatije iz identitetskog stava u bezbjednosni rizik, a EU je proširenje vratila na dnevni red kao geopolitičko pitanje.
U taj prostor ušao je Milojko Spajić, nekadašnji ministar finansija u Krivokapićevoj vladi. Pokret Evropa sad osvojio je 2023. najviše mandata, bez litija, uz obećanje viših plata i više stručnosti. Bila je to smjena u partitokratskom sistemu, a ne smjena sistema: novo lice i nov rječnik, ali stari odnos prema državi kao plijenu. U većinu je ušao i blok Andrije Mandića. Mandić je evropsku agendu prihvatio kada je ona postala ulaznica za vlast.
Od pozitivne ocjene ispunjenosti privremenih mjerila za poglavlja 23 i 24 sredinom 2024, Crna Gora zatvara poglavlja brže nego ikada, s ciljem da pregovore završi do kraja 2026. i postane članica EU 2028.
Brzina zatvaranja pregovaračkih poglavlja ipak nije mjerilo dubine reformi. EU ima interes da pokaže da proširenje funkcioniše, a to može proizvesti toleranciju prema površnim reformama. Evropski napredak postaje demokratski tek kada nova pravila počnu da ograničavaju i one koji su ih usvojili.
MREŽE OSLABLJENE, NE I RAZGRAĐENE
Stare mreže nijesu ostale sasvim netaknute. DPS je izgubio monopol, uhapšeni su bivša predsjednica Vrhovnog suda i bivši specijalni tužilac, a članovima vlade ovog oktobra ukinut je imunitet za koruptivna djela. Ali isti oktobar pokazao je i granice tog napretka. Mandić je preživio glasanje o smjeni, pokrenuto zbog saučešća porodici Ratka Mladića. Dan kasnije opozicija je napustila salu, pa za izbor članova Sudskog savjeta nije bilo većine. Obje strane su pravosuđe pretvorile u taoca sopstvenih računa.
Evropska komisija u istom izvještaju upozorava i da zaštita uređivačke nezavisnosti ostaje ključni prioritet. Nigdje se problem zarobljavanja medija ne vidi jasnije nego na RTCG-u. Javni servis koji je pod DPS-om bio partijski megafon nije oslobođen, već je samo promijenio vlasnika. Kad zakon nije odgovarao kandidatu nove većine za generalnog direktora, mijenjala je zakon, a ne kandidata. Građani i dalje plaćaju javni servis koji služi vlasti, samo drugoj.
Partijsko zapošljavanje je opstalo, a crkva je ostala neformalni poslovni i koalicioni partner. Slabljenje starih mreža nije pratila izgradnja nepristrasnih institucija. Te mreže opstaju kao enklave starog režima: džepovi moći koji prežive smjenu vlasti i čekaju novog zakupca.
SRBIJA: OSVOJENA VEĆINA, SISTEM TEK TREBA RAZGRADITI
Navršile su se dvije godine od pada nadstrešnice u Novom Sadu, a Srbija je nedavno, pobjedom Studentske liste, izabrala parlament kakav nikada nije imala. Prema preliminarnim rezultatima, Studentska lista osvojila je oko 53 odsto glasova i 140 od 250 mandata.
Razlika u odnosu na Crnu Goru leži i u prirodi i u porijeklu mobilizacije. Crnogorsku smjenu iznijela je koalicija postojećih partija kojoj je crkva pozajmila ulicu i infrastrukturu, a koja se po dolasku na vlast oslonila i na stare strukture. Srpski pokret nastao je iz blokada fakulteta i protesta protiv institucionalne neodgovornosti i sistemske korupcije, bez stranačke infrastrukture i bez uticaja crkve. Danas ima većinu koja ne zavisi od koalicionih partnera.
Već na prvoj konferenciji poslije izbora zatražene su ostavke direktora BIA-e, direktora policije i predsjednika Ustavnog suda, kao i ponovno otvaranje brojnih koruptivnih slučajeva poput Krušika i Savamale. To je barem agenda koja od prvog dana cilja institucije, a ne simbole - upravo ono što je crnogorskim pobjednicima nedostajalo. Nedostaje im i danas.
Okončana je parlamentarna, ali ne i institucionalna dominacija SNS-a. Naprednjaci imaju više od stotinu poslanika, funkciju vršioca dužnosti predsjednika Republike obavlja Ana Brnabić, najavljen je Vučićev povratak na čelo stranke. Studentski pokret nema upravljačko iskustvo, a očekivanja su ogromna.
Najveći rizik ipak je unutrašnji: smjene bez zakonite procedure i jasnih kriterijuma pretvorile bi se u novu partijsku podjelu institucija. Zahtjev za ostavkom nije zamjena za zakonski osnov za razrješenje, niti za institucije koje će zakon primjenjivati nezavisno od toga ko je na vlasti.
NOVI VLASTODRŠCI, STARA PRAVILA IGRE
Crnogorsko iskustvo pokazuje da je lakše okupiti društvo protiv dugogodišnjeg autokratskog vladara nego izgraditi državu koja neće zavisiti od njegovog nasljednika. Izborna pobjeda mijenja sastav vlade, ali sama po sebi ne mijenja način vladanja. Mreže moći u javnim preduzećima, pravosuđu, medijima i crkvenim portama ne nestaju s odlaskom pokrovitelja.
Evropsko ubrzanje može pomoći, ali ne može zamijeniti domaću spremnost da se moć ograniči. Srbija sada ima priliku da taj problem prepozna ranije nego Crna Gora. Hoće li je iskoristiti, pokazaće već prvih stotinu dana dosadnog institucionalnog rada i spremnost nove vlasti da pravila koja uvodi primijeni i na sebe.
Najveći poraz tranzicije nastaje kada stari režim nastavi da živi kroz one koji su ga pobijedili. To se desilo u Crnoj Gori.
( Prof. dr Eugen Popović )