„Nocturne”: Zlo iza zatvorenih vrata

Jurek Valter ne mora da ustane sa stolice da bi zavladao prostorijom. Dovoljan je njegov glas, gotovo dječački kikot ili šapat upućen nekome ko je već počeo da sumnja u sopstvenu procjenu. Zatvoren u psihijatrijskoj ustanovi, osuđen na doživotni boravak iza zidova koji bi trebalo da ga učine bezopasnim, on nastavlja da upravlja ljudima oko sebe. Fizička sloboda mu je oduzeta, ali uticaj nije. Naprotiv, čini se da je upravo u ograničenom prostoru pronašao najpogodnije mjesto za svoje igre.

U seriji “Nocturne”, psihološkom trileru u deset epizoda, Stiven Grejem tumači čovjeka čija je sposobnost manipulacije podjednako zastrašujuća kao i zločini zbog kojih je završio iza rešetaka. Njegova gluma ne oslanja se na uobičajene oznake filmskog negativca. Nema suvišnih gestova, teatralnih izliva bijesa ni potrebe da neprestano demonstrira moć. Grejem je mnogo suzdržaniji, a upravo je u toj suzdržanosti njegova najveća snaga. Njegov Valter umije da djeluje gotovo bezazleno, sve dok ne postane jasno da je svaki privid bliskosti samo još jedan način da se približi tuđim slabostima.

Grejem je glumac koji i najmanjom promjenom izraza može da izmijeni atmosferu scene. U seriji “Nocturne” to koristi s izuzetnom preciznošću. Njegov lik istovremeno izaziva odbojnost i neugodnu radoznalost. Gledalac želi da shvati kako funkcioniše njegov um, premda zna da ga to razumijevanje neće učiniti ništa manje opasnim. U tome leži i jedan od paradoksa ove uloge: što Valter djeluje mirnije, to je prijetnja koju predstavlja izraženija.

Njegova sposobnost da pridobije druge najbolje se vidi u odnosu s Karlom (Rori Kalkin), mladim bolničarem koji zanemaruje upozorenja iskusnijih kolega. Karl nije prikazan kao čovjek bez razuma, već kao neko ko još nije naučio da prepozna trenutak u kojem saosjećanje prestaje da bude vrlina, a postaje sredstvo tuđe kontrole. Valter zna kako da kod drugih probudi potrebu da ga razumiju, možda čak i da ga opravdaju. Za njega je to tek početak mnogo opasnijeg odnosa.

Serija se ovdje dotiče jednog od svojih najzanimljivijih motiva: koliko je teško ostati pribran kada se suočimo s osobom koja namjerno briše granicu između povjerenja i obmane. Valter ne pokušava da uvjeri svoje sagovornike da je nevin. Mnogo je vještiji od toga. On im prepušta da sami pronađu razlog da posumnjaju u ono što znaju, da ublaže sopstvene osude i povjeruju kako su u njegovom slučaju ipak otkrili nešto što drugi nijesu.

Dok se Valterova prošlost ponovo otvara, u priču ulaze Džona Lin, u tumačenju holivudskog veterana Lijeva Šrajbera, bivši policijski detektiv opterećen ličnim gubicima, i Saga, agentkinja FBI-ja koja odlučuje da se pod lažnim identitetom infiltrira u ustanovu. Njihova potraga za istinom nije lišena privatnih uloga. Lin pokušava da razriješi slučaj koji ga je već jednom obilježio, dok Saga vjeruje da može da se približi Valteru, a da pritom zadrži kontrolu nad situacijom.

Oboje, međutim, ulaze na teren na kojem profesionalno iskustvo nije uvijek dovoljna zaštita. Lin je čovjek čija tuga može da zamagli procjenu, a Saga se oslanja na vlastitu odlučnost u okolnostima koje ne može do kraja da predvidi. Njihove priče unose dodatnu emocionalnu dimenziju u seriju, mada nijesu uvijek dovoljno razrađene da bi se njihovi unutrašnji sukobi razvili punom snagom.

Tu se pokazuje i jedna od slabosti serije “Nocturne”. Serija ima mnogo materijala za ozbiljnu psihološku dramu, ali ne uspijeva uvijek da svim svojim likovima posveti jednaku pažnju. Pojedine sudbine ostaju na margini, dok se narativ iznova vraća Valteru i njegovom uticaju na okolinu. Zločini i njihove posljedice za porodice žrtava mogli su dobiti više prostora. Takav pristup ne bi nužno usporio radnju; naprotiv, dao bi joj dodatnu težinu i podsjetio da se iza svake kriminalističke istrage nalaze životi koji se ne mogu svesti na dokazni materijal.

Zbog toga se u kasnijim epizodama povremeno javlja utisak da serija ne ostvaruje u potpunosti ono što je obećala na početku. Obrti i nova otkrića održavaju napetost, ali emocionalni učinak nije uvijek srazmjeran njihovoj važnosti. Pojedini likovi ostaju nedovoljno profilisani, a priča se ponekad više oslanja na Valterovu fascinantnu pojavu nego na složenost svijeta koji je oko njega izgradila.

Ipak, kada se Grejem ponovo pojavi u središtu zbivanja, serija dobija novu energiju. Njegov nastup ima rijetku sposobnost da potisne sve ono što mu dramaturški ne ide u prilog. Ne zato što je ostatak priče nevažan, već zato što je Valter lik koji neprestano mijenja odnos snaga, čak i onda kada se naizgled ništa ne događa. Grejem ne igra samo ubicu koji manipuliše drugima. On igra čovjeka koji tačno zna koliko je drugima potrebno da vjeruju kako mogu da ga razumiju.

Serija “Nocturne” je nastala prema književnom serijalu o Joni Linu švedskog autorskog dvojca koji piše pod pseudonimom Lars Kepler. U njemu se prepoznaju odlike skandinavskog noara: postepeno građenje napetosti, mračan ambijent i istraga koja se ne završava jednostavnim razrješenjem zločina. Ipak, televizijska adaptacija više je usredsređena na psihološku igru između počinioca i ljudi koji pokušavaju da ga zaustave nego na širu sliku zajednice pogođene njegovim djelima.

Ta odluka seriji donosi i prednosti i ograničenja. Uži fokus omogućava Grejemu da izgradi lik koji ostaje u pamćenju, ali istovremeno sužava prostor za istraživanje posljedica nasilja. Nocturne je najuvjerljiviji kada se bavi manipulacijom i krhkim granicama ljudskog povjerenja, a manje uspješan kada pokušava da sve linije priče poveže u zaokruženu cjelinu.

Ipak, riječ je o seriji koja ima šta da ponudi gledaocu spremnom na sporije razvijanje radnje i napetost koja ne zavisi isključivo od novih zločina. Njena najveća vrijednost jeste Grejemova interpretacija čovjeka koji je odavno prestao da bude samo predmet istrage i postao sila koja oblikuje živote svih koji mu se približe.

Poslije gledanja serije “Nocturne” ne ostaje toliko pitanje kako je Valter uspio da počini svoje zločine koliko ono kako mu polazi za rukom da i dalje upravlja ljudima koji znaju ko je i za šta je sposoban. U tome je i najtrajnija nelagoda ove serije. Valter je iza zatvorenih vrata, ali njegov uticaj ne ostaje s druge strane njih.

A Grejem, bez potrebe za velikim glumačkim gestovima, uspijeva da nas podsjeti koliko dugo jedan lik može da ostane prisutan i onda kada više nije pred nama.

( Nina Vujačić )