Ćetković: Ne dozvoliti da znanje i stručnost izgube svoju ekonomsku vrijednost

Najavljena reforma minimalnih zarada u Crnoj Gori koja je predviđena najavljenim novim ekonomskim Vladinim programom Euro modelom otvara pitanje dugoročne isplativosti obrazovanja. Hoće li veće zarade podstaći mlade da ranije počnu da rade ili će ulaganje u znanje ostati ekonomski privlačan izbor?

Redovna profesorica Ekonomskog fakulteta u Podgorici prof. dr Jasmina Ćetković u intervjuu Pobjedi ističe da moramo voditi računa da politika zarada ne oslabi podsticaje za obrazovanje, sticanje novih kompetencija i profesionalno napredovanje. Prema predloženom Euro modelu, razlika između minimalne zarade za radna mjesta koja zahtijevaju srednje i visoko obrazovanje iznosila bi 150 eura mjesečno, odnosno 1.800 eura godišnje.

Koje bi mogle biti dugoročne posljedice najavljene reforme minimalnih zarada u Crnoj Gori?

Povećanje životnog standarda zaposlenih nesumnjivo je legitiman i poželjan cilj. Dostojanstvena zarada ne smije biti samo privilegija visokoobrazovanih, niti se smije zanemariti značaj i doprinos zaposlenih sa nižim nivoom kvalifikacija. Međutim, kada govorimo o reformi zarada, važno je razmotriti kakve dugoročne posljedice takva politika može imati na obrazovne i profesionalne odluke mladih, razvoj ljudskog kapitala i produktivnost naše ekonomije. Ukoliko želimo ekonomiju zasnovanu na znanju, moramo voditi računa da politika zarada ne oslabi podsticaje za obrazovanje, sticanje novih kompetencija i profesionalno napredovanje.

Zbog čega je toliko važno očuvati ekonomsku vrijednost obrazovanja?

Obrazovanje je investicija u ljudski kapital. Mladi koji nastavljaju školovanje ulažu ne samo novac, već i godine tokom kojih bi mogli zarađivati. Zauzvrat, očekuju bolje mogućnosti zapošljavanja, profesionalnog napredovanja i veće prihode tokom radnog vijeka.

Koliko je to ekonomski opravdano, pokazuju na primjer ovogodišnji podaci OECD-a prema kojima zaposleni sa visokim obrazovanjem u prosjeku zarađuju 54 odsto više od onih sa srednjim obrazovanjem. Pri tome, ta prednost se povećava sa godinama, sa 38 odsto među zaposlenima od 25 do 34 godine, na 65 odsto u starosnoj grupi od 45 do 54 godine. I istraživanja Svjetske banke potvrđuju da je svaka dodatna godina školovanja u prosjeku povezana sa približno 9 odsto većom zaradom.

Naravno, diploma sama po sebi ne garantuje veću zaradu. Međutim, ovi podaci jasno ukazuju na dugoročnu ekonomsku vrijednost obrazovanja, jer upravo očekivanje da će se ulaganje u znanje isplatiti predstavlja važan motiv mladima da nastave školovanje.

Može li razlika od svega 150 eura između minimalnih zarada za srednje i visoko obrazovanje dovesti u pitanje isplativost studiranja?

To je pitanje koje zaslužuje ozbiljnu ekonomsku analizu. Prema predloženom modelu, razlika između minimalne zarade za radna mjesta koja zahtijevaju srednje i visoko obrazovanje iznosila bi 150 eura mjesečno, odnosno 1.800 eura godišnje. Za mladog čovjeka koji razmišlja o studijama koje traju tri, četiri, pet ili šest godina, ta razlika može biti važan element ekonomske računice. Naime, odlukom da studira, mladi čovjek odriče se mogućnosti da tokom tog perioda ostvaruje zaradu koju bi mogao imati sa završenim srednjim obrazovanjem. To je nešto što mi u ekonomiji nazivamo oportunitetnim troškom. Istovremeno, školovanje podrazumijeva i određene neposredne troškove. U najkraćem, ulaganje u obrazovanje ima svoju cijenu, a pojedinac opravdano očekuje da će se ta investicija dugoročno isplatiti.

Ipak, u izvođenju zaključka treba biti precizan. Početna razlika u minimalnim zaradama nije isto što i ukupan ekonomski prinos visokog obrazovanja. On zavisi od mogućnosti zapošljavanja, budućeg rasta primanja, profesionalnog napredovanja i ukupne dužine radne karijere. Zato ne možemo na osnovu razlike od 150 eura zaključiti da se studiranje ne isplati. Ali, možemo postaviti legitimno pitanje da li predložena reforma, zajedno sa postojećim uslovima na tržištu rada, mladima pruža dovoljno jasnu perspektivu da će se dodatne godine ulaganja u znanje dugoročno adekvatno vrednovati. Država koja obrazovanje prepoznaje kao jedan od temelja ekonomskog razvoja ne bi smjela zanemariti ovo pitanje.

Da li međunarodna iskustva pokazuju da rast minimalnih zarada može uticati na odluku mladih o nastavku školovanja?

Da, međunarodna iskustva pokazuju da povećanje minimalnih zarada može uticati na obrazovne odluke mladih, iako ti efekti nijesu jednoznačni. Primjera radi, novije istraživanje sprovedeno u Kanadi, pokazalo je da je povećanje minimalne zarade od 10 odsto bilo povezano sa rastom upisa od 6,2 odsto na kraće, profesionalno orijentisane visokoškolske programe, kao i padom upisa na univerzitetske programe od 6,5 odsto Slično, prošlogodišnje istraživanje koje je obuhvatilo svih 50 saveznih američkih država u desetogodišnjem periodu, utvrdilo je smanjenje ukupnog upisa na fakultete, uz pad upisa na dvogodišnje i rast upisa na državne četvorogodišnje koledže.

Ekonomsko objašnjenje je jednostavno. Kada neposredno zaposlenje postane finansijski privlačnije, raste oportunitetni trošak studiranja, odnosno zarada koje se mladi odriču zbog daljeg školovanja. Ako očekivane koristi od fakultetske diplome nijesu dovoljno velike, motivacija za nastavak obrazovanja može oslabiti. Naravno, navedena iskustva ne možemo neposredno preslikati na Crnu Goru zbog razlika u ukupnim ekonomskim okolnostima, kao i sistemima minimalnih zarada. Ipak, ovi podaci jasno ukazuju na potrebu za analizom mogućih efekata najavljene reforme zarada na obrazovne odluke mladih. Jer, ključno pitanje nije samo koliko mladi mogu zaraditi odmah nakon srednje škole, već kakvu ekonomsku i profesionalnu perspektivu imaju ako odluče da nastave obrazovanje.

Šta nam iskustva zemalja regiona govore o ekonomskoj vrijednosti obrazovanja i kakvu poruku može izvući Crna Gora iz njih?

Prema zvaničnim podacima, u Hrvatskoj je 2024. godine prosječna neto zarada na radnim mjestima koja zahtijevaju visoku stručnu spremu bila 63,6 odsto veća nego na radnim mjestima sa srednjom stručnom spremom, dok su u Srbiji zaposleni sa šestim nivoom kvalifikacija u septembru 2025. zarađivali oko 41 odsto više od zaposlenih sa četvrtim nivoom. Prema podacima OECD-a, zaposleni sa visokim obrazovanjem u Sloveniji zarađuju u prosjeku 57 odsto više od onih sa srednjim obrazovanjem. Ekonomske koristi od obrazovanja ne ogledaju se samo u visini zarade, već i u većim mogućnostima zapošljavanja. Prema podacima OECD-a, stopa nezaposlenosti mladih visokoobrazovanih osoba u Sloveniji smanjena je sa 11 odsto u 2015. na četiri odsto u 2025. godini, dok je u Hrvatskoj u istom periodu opala sa 15 odsto na pet odsto.

Međutim, ekonomska vrijednost obrazovanja dugoročno ne zavisi samo od stečene diplome, niti od minimalne zarade, već od sposobnosti ekonomije da stvara radna mjesta na kojima se znanje može produktivno primijeniti i adekvatno nagraditi. Za Crnu Goru je, posebno u kontekstu najavljene reforme minimalnih zarada, važno da očuva jasne ekonomske podsticaje za nastavak školovanja i obezbijedi jasnu perspektivu da se ulaganje u znanje dugoročno isplati. Podjednako je važno da Crna Gora stvara radna mjesta na kojima će stečena znanja biti na odgovarajući način vrednovana.

Da li se ekonomski prinos obrazovanja razlikuje među državama Zapadnog Balkana i privrednim djelatnostima?

Prema prošlogodišnjem izvještaju Svjetske banke za Zapadni Balkan, ekonomska korist od dodatnog obrazovanja nije jednaka u svim zemljama regiona. Na primjer, svaka dodatna godina visokog obrazovanja povezana je sa prosječno 5,3 odsto većom zaradom u Srbiji, 4,7 odsto na Kosovu, 4,4 odsto u Bosni i Hercegovini i 2,3 odsto u Sjevernoj Makedoniji. Takođe, Svjetska banka ukazuje da se obrazovanje više isplati u produktivnijim djelatnostima, odnosno onima koje stvaraju veću ekonomsku vrijednost.

Razlike u ekonomskim prinosima obrazovanja ukazuju na to da obrazovanje ne donosi svuda jednaku korist, jer ni privrede nemaju jednaku sposobnost da stečeno znanje pretvore u veću produktivnost i posljedično u veće zarade. Za Crnu Goru je posebno važno da se ekonomska isplativost obrazovanja ne svodi na propisane razlike u minimalnim zaradama. Presudno je da dodatno obrazovanje ne donosi samo viši formalni nivo kvalifikacija, već i stvarnu mogućnost za veće zarade.

Da li insistiranje na ekonomskoj vrijednosti obrazovanja znači da fakultetska diploma automatski treba da donosi veću zaradu?

Apsolutno ne. Bilo bi pogrešno izjednačiti formalnu kvalifikaciju sa stvarnim znanjem i kompetencijama. Savremeno tržište rada sve više vrednuje stvarna znanja, vještine i rezultate rada, a ne samo formalne kvalifikacije. Prema ovogodišnjim podacima OECD-a, čak 67 odsto visokoobrazovanih sa visokim nivoom znanja i vještina nalazi se među 40 odsto najbolje plaćenih radnika, dok svega 32 odsto je udio visokoobrazovnih sa slabije razvijenim kompetencijama. I Svjetska banka upozorava da formalno školovanje nije isto što i stvarno učenje. Zato nije presudan broj stečenih diploma, već kvalitet znanja i kompetencija koje stoje iza njih.

Međutim, određena radna mjesta objektivno zahtijevaju duže obrazovanje, specijalizovana znanja, složenije poslove i viši stepen odgovornosti, što treba adekvatno vrednovati kroz sistem zarada. Zato očuvanje ekonomske vrijednosti obrazovanja ne podrazumijeva administrativnu zaštitu diploma, već nagrađivanje stvarnog znanja, stručnosti, odgovornosti i rezultata rada. Suština je da ne treba nagrađivati diplomu samo zato što postoji, ali ne smijemo ni dozvoliti da znanje, stručnost i odgovornost izgube svoju ekonomsku vrijednost. Ako se to desi, može oslabiti ekonomsku motivaciju mladih za ulaganje u zahtjevnije obrazovanje, a kasnije i za profesionalno usavršavanje.

Kako obezbijediti da najavljena reforma minimalnih zarada u Crnoj Gori ne oslabi podsticaje mladima za nastavak obrazovanja?

Za Crnu Goru ovo pitanje ima poseban značaj. Obrazovanje nije samo privatna investicija pojedinca. Ono stvara i šire društvene koristi. Crnoj Gori nije potreban izbor između dostojanstveno plaćenog rada i obrazovanijeg društva. Potrebna joj je politika koja ostvaruje oba cilja.

Povećanje zarada unapređuje današnji životni standard, ali ulaganje u znanje stvara uslove da taj standard bude održiv u budućnosti. U tom smislu, za malu ekonomiju poput crnogorske, koja treba da jača konkurentnost i razvija djelatnosti sa većom dodatom vrijednošću, posebno je važno uskladiti obrazovnu politiku, potrebe tržišta rada i sistem zarada.

( Da.M. )