Ranjeni Tramp, koji nema što da izgubi, mogao bi biti najopasniji
Nakon ubjedljivog poraza republikanaca na izborima za Kongres, američki predsjednik suočava se sa mogućnošću gubitka političke moći i uticaja u sopstvenoj stranci
Donald Tramp je ovog ljeta na društvenim mrežama objavio dokument navodnog istoričara u kojem je upoređen, između ostalih, sa Napoleonom Bonapartom i Adolfom Hitlerom. Sada se to poređenje čini prikladnim: američki predsjednik je, po svemu sudeći, poveo jednu bitku više nego što je smio i time sam sebi zapečatio sudbinu.
Američki izbori na sredini predsjedničkog mandata, održani u utorak, predstavljali su katastrofalan poraz republikanaca, takvih razmjera da je gotovo ugrozio njihov politički opstanak. Tradicionalna republikanska uporišta, koja su se nekada smatrala sigurnim, padala su poput domina. Demokrate su prvi put od 1932. godine osvojile mjesto u Senatu u Kanzasu, prvi put od 1988. u Teksasu i prvi put od 1998. u Južnoj Karolini.
Od Drugog svjetskog rata samo tri puta se dogodilo da na istim izborima na sredini predsjedničkog mandata kontrola nad oba doma Kongresa, Predstavničkim domom i Senatom, pređe iz ruku jedne stranke u ruke druge – 1946, 1994. i 2006. godine. Sada se to ponovilo, čime je osigurano da američki Kongres postane brana Trampovom širenju izvršne vlasti.
Predsjednik, koji je brzo ukazao na to da se njegovo ime u utorak nije nalazilo na glasačkom listiću, sam je sebe doveo u položaj predsjednika sa znatno oslabljenom političkom moći. Zapravo, nakon što je mjesecima uporno pozivao birače da se ponašaju kao da je i on kandidat na izborima, teško da je mogao učiniti više da sabotira sopstvenu stranku.
Tramp je 2024. godine osvojio predsjednički mandat obećavajući da će sniziti cijene i okončati ratove u inostranstvu. Međutim, njegove carine dodatno su pojačale pritisak na rast cijena, dok ih je njegov neuspješan napad na Iran još više povećao.
A tu je bila i Trampova neobuzdana i bizarna izborna kampanja, obilježena dugim i nepovezanim govorima o arhitektonskim projektima, izlivima gnusne islamofobije i razmišljanjima o „zadnjici“ republikanskog senatora iz Ohaja. Vrhunac je dostigla kod bazena ispred Linkolnovog memorijala, gdje je Tramp proglasio pobjedu u ratu protiv algi.
Birači su poručili: dosta je bilo.
Sada slijedi analiza republikanskog poraza. Prema izlaznim anketama Asošiejtid presa, birači su kao dva najvažnija pitanja izdvojili troškove života i korupciju u vlasti. Tramp, koji se predstavljao kao ekonomski populista, otvoreno se razmetao sopstvenim bogaćenjem i raskošnom balskom dvoranom, dok su građani jedva sastavljali kraj s krajem. To je bilo previše čak i za dio njegovih navodno nepokolebljivih pristalica.
Kako će se Tramp nositi sa novom političkom realnošću? Da li je ovo početak kraja?
Od januara će demokrate imati moć da blokiraju usvajanje zakona, pokreću istrage protiv Trampove administracije i sprečavaju imenovanja njegovih kandidata na sudijske i visoke državne funkcije. Život bi odjednom mogao da postane neprijatan za ljude poput ministra odbrane Pita Hegseta ili čelnike velikih tehnoloških kompanija, poput Ilona Maska. Demokrate bi čak mogle da razmotre i pokretanje trećeg postupka opoziva Trampa.
To bi predsjednika moglo da dovede u položaj u kojem bi bio izložen pritiscima sa svih strana - politički oslabljen, zaglavljen u institucionalnoj blokadi Vašingtona i sveden na korišćenje predsjedničkog veta, kojim je već u utorak uveče počeo da prijeti.
Ipak, treba reći da Tramp tokom prve dvije godine mandata nije pridavao mnogo pažnje Kongresu, izuzev kada je riječ o usvajanju njegovog zakona o poreskim i budžetskim mjerama, poznatog kao „Veliki, prelijepi zakon“ (Big, Beautiful Bill Act).
Samostalno je donosio odluke o carinama i vojnim napadima na Venecuelu i Iran. Poput svojih prethodnika, gotovo sigurno će nastaviti da koristi spoljnu politiku kako bi ostavio istorijski trag, što je zabrinjavajuća opcija za svijet.
Tramp će nastaviti da sprovodi i svoju drugu opsesiju - radikalno preuređenje Vašingtona, koje podrazumijeva novu balsku dvoranu u Bijeloj kući, trijumfalnu kapiju i još više zlata. Kongres bi mogao da zaključi da je to relativno bezazlen način da mu se zaokupi pažnja, u poređenju sa haosom koji bi mogao da izazove na drugim poljima.
Ipak, za Trampa bi neumoljivi protok vremena mogao da predstavlja veću prijetnju od bilo koje istrage demokrata. Trka za njegovog nasljednika 2028. godine počinje već sada.
Tramp, međutim, psihološki nije spreman da se suoči sa mogućnošću da se pažnja američke javnosti sa njega preusmjeri na Džej Di Vensa, Marka Rubija i druge potencijalne kandidate.
Takav zaokret mogao bi da oslabi i gotovo kultnu dominaciju koju Tramp ima nad Republikanskom strankom i pokretom MAGA. On je čitavu deceniju oblikovao stranku prema sopstvenom liku i ona se neće lako vratiti na staro.
Međutim, članovi Kongresa koji budu sagledavali razmjere poraza u utorak mogli bi da zaključe da Tramp pripada prošlosti – i da njihov politički opstanak zavisi od toga hoće li se na vrijeme opredijeliti za prave ljude u budućnosti.
Svaka promjena političkog raspoloženja birača sklona je pretjeranim tumačenjima. Trampove dvije pobjede na predsjedničkim izborima doživljavane su kao znak suštinskog preokreta u Americi, iako nikada nije osvojio 50 odsto glasova birača na nacionalnom nivou. Njegov poraz 2020. godine proglašen je krajem Trampove ere, da bi se četiri godine kasnije politički vratio iz mrtvih.
Svako ko nakon ubjedljivog poraza republikanaca u utorak ponovo bude proglašavao kraj te ere trebalo bi da ima na umu da Tramp još nije stigao ni do polovine svog drugog mandata i da će njegov nagonski poriv za sukobom posebno doći do izražaja u borbi protiv demokrata.
Ranjeni Tramp, koji bude smatrao da u naredne dvije godine nema šta da izgubi, mogao bi da se pokaže kao najnepromišljeniji i najopasniji Tramp do sada
( Gardijan )