ISKUSTVO IZ SAD

Blog Darka Ivanovića: My Bright Fulbright

Darko Ivanović I Iskustvo sa Hjubert H. Hamfri programa stipendija

449 pregleda10 komentar(a)
Darko Ivanović
26.04.2017. 11:48h

Sjecam se, na starom stolu trpezarije, u nekom tuđem stanu iz tuđine poslate stajale su tuđe ljubazne riječi:

“Dear Darko,…this is an accomplishment you can be justly proud of…welcome to the Fulbright family”

Van obicne kurtoazije, diplomatskih rečenica dobrodošlice, pismo od Fulbrajt komiteta imalo je dimenziju koja mi u tom momentu nije bila prijemčiva sem kao osjećaj pomiješanog uzbuđenja, straha i nevjerice. Imalo je, i to ću shvatiti kasnije zagledan u Central Park sa 10 sprata Time Warner zgrade na Columbus circle, 5 minuta nakon produciranja svog prvog priloga za CNN, težinu kakvu u životu imaju samo prekretnice, ona raskršća i prelomne tačke povodom kojih tačno pamtite mjesto i vrijeme kada su se desile, mirise koji su im predhodili i čak boju tanjira na kom je pismo bilo naslonjeno i položaj kažiptsta kada ste od uzbuđenja pritisli ono “proud of”.

Godinu i po kasnije pišem ovaj blog, moje pismo State deparmentu, razglednicu mog profesionalnog sazrijevanja. Crngorac u meni neće dozvoliti da me savlada osjećaj da nešto dugujem jer- “sam sve ovo zaslužio”, ali kada se speru sve balkanske nadobudnosti ostaje jedino to, ta ozbiljna i istrajna- zahvalnost.

Za pređen profesionalni put, za stečeno znanje, za mogućnost da moje potpetice stružu beton drugog kontinenta, i da se, prije svega, nadogradim kao ličnost.

…..

Avgust u Finiksu je Danteov pakao na zemlji. Gotovo 45 stepeni me je ošamarilo po otvaranju pokretnih vrata Sky Harboura na terminalu 4. Moj Frendship family domacin Richard, osmijehom mi je otvorio Maricopa county koji će biti moj dom u narednih 8 mjeseci. I upravo mi je osmijeh obilježio čitavu akademsku godinu na Arizona State University gdje sam stekao tanker uspomena, vještina i poznanstava dovoljih za dva života…

Ali nikako i za onaj korporativni u kom se podgorički dječak našao u Time Warner centru, putujući do posla video producenta na CNN sat vremena- kroz lavirint ulica, podzemne željeznice i rijeku ljudi koji dijele nervozan korporacijski vazduh grada iz kog teku sokovi planete.

…..

Pet mjeseci ranije, uzurbanim koracima sam se približavao stolu za kojim su stajali članovi Humphrey komisije. Nijesam očekivao nista, riješen da predstavim moj rad i želju da napredujem očekujući sijaset administrativnih pitanja, i standardizovan insight u moja interesovanja, motiv i želju da se usavršavam. U mislima mi je bio Phoenix kog sam posjetio 6 godina ranije tokom studijskog putovanja prilikom kog sam se do ušiju zaljubio u mozaik West coast ponude. Vidio sam tada da su moja pregnuća koja sam smatrao pionirskim u Crnoj Gori na US elektronskim medijima uobicajena stvar, da je smrt štampanih izdanja blizu, digitalno preuzimanje informacija u zamahu…i da je planeta na drugoj strani u petoj brzini.

…….

Kako je izgledao moj prelaz od gledanja surfera do surfovanja, od uvida u skolarni sistem do momenta kada sam postao njegov dio, od ideje za patent wearable tehnologije koja me je proganjala u CG do njene realizacije u US?

Od SAD koja je za mene imala filmsku, mitsku patinu i – sagledavanja svih njenih pora do porodičnog i poslovnog-commute života u Velikoj jabuci prošao sam period sopstvene spoznaje i talasa refleksija na moje mjesto u svijetu, i ulogu u mijenjanju istog.

Stoga, nije ovo omaž Sjedinjenim državama već pomalo nevoljno priznanje da moja država ima itekako da uči i podešava se. I razumjećete me isto kao što bi starijeg brata koji nevoljno, namrgođen i sa dozom “ponosnog poniženja” uči od mlađeg kako se ponaša u novoj kući u kojoj se probudio nakon dubokog sna. Sna prelijepih samoobmana o sopstvenoj veličini, višedecenijskog vrzinog balkanskog kola iz kog nas budi samo dobro popunjen pasoš.

I namjerno se zadržavam na njemu. Jer iskreno mislim da nam je- kao dužnicima rodnoj grudi pasoš jedini dokument koji treba imati – kako bi nove i pozitivne vrijednosti prenijeli nazad na naše ponosno parče planete: sve što taj američki univerzum pruža nama kao studentima, privrednicima, novinarima, roditeljima i u konačnom građanima. Svijeta.

…….

Ovaj blog stoga ne sadrži agendu kako sam studirao na stranom jeziku, upijajući nove vještine od kodiranja do pravljenja sajtova i caracter animacije ili se tresao od uzbuđenja što se baš na moj rođendan na CNNu pojavilo moje ime kao producenta, niti može na vaše obraze prenijeti zlatnu prašinu sa ivice Grand Canyona i pijesak sa obale Pacifika koji i dalje imam u starkama.

Nema ovdje nijednog kruga biciklom po Central parku u 5 poslijepodne kada završiš sa poslom niti jutarnjeg pogleda na Hudson. Nema ni namćor bakice sa drugog sprata u Wehawekenu ni sjajnih bendova po garažama Scotsdalea… Ni svih mojih prijatelja iz Butana, Moldavije, Rusije, Benina, Gabona, Nepala sa kojima sam spavao u hoganu u Monument Valley i strastveno navijao tokom predsjedničke kampanje.

Ni utakmica Lakersa, Sunsa, Diamonbacksa, Bullsa, Golden Statea, parada u Vašingtonu ili šljaštećeg šarma Las Vegasa… svih tih prijatnih gužvi koje vas polako izmještaju iz ležišta. Ma, samo što sam vidio bend Tool uživo- može biti lična karta mog uzbuđenja.

Nema mjesta ni za moj saksofon, Mekintoš i Njeno uzbuđenje kada smo ugledali Times square. Jer bih pisao o duši, a duši nema mjesta u šumi činjenica. A one su na strani onih koji stoje sa druge strane stola kada nasmijani sjednete na intervju sa Fulbrajt komisijom.

A ćinjenice su su: da vam nude iskustvo koje mijenja život, ili barem pogled na isti.

Iskustvo koje vas mijenja, i čitavu jednu zemlju nudi kao prijatelja.

Zato, prije no sjednete na tu stolicu koja vas čeka, sjetite se- ništa više neće biti isto.

https://me.usembassy.gov/me/blog-alumniste-bright-fulbright/