Zatvaranje

Poglavlje, po poglavlje, i eto evropskog romana. Obavezna lektira za Crnu Goru, urađen domaći...

Zatvaranje poglavlja u pregovorima sa EU vjerovatno je najznačajniji društveni i politički čin u Crnoj Gori još od 2006. Došlo se do faze koju sportski komentatori zovu “finiš trke”, i zaista, kao da se osjeća miris cilja, nesumnjivo jednog od najvažnijih u dugoj (i ne naročito veseloj) crnogorskoj istoriji.

Naravno (i na žalost), logika političkih procesa unekoliko je drugačija od utrke na stazi. Kada je riječ o političkom ozračju, mnogo je više prostora za manipulaciju, obmanjivanje i samoobmanjivanje. I to zapravo ne bi trebalo da nas čudi. To ovih dana vidimo na svakom koraku.

Riječi zatvoriti i zatvaranje mogu da znače mnogo toga - odijeliti, prevazići, odlučiti. Sve što podrazumijeva čin završetka, bilo knjige bilo nekog političkog procesa, ali i ljubavne veze, životne faze i slično.

U najbližem jezičkom, zvučnom i semantičkom susjedstvu mogu biti tako različite stvari. Naime, s jedne strane radujemo se zatvaranju poglavlja na EU putu Crne Gore, ali, ta riječ se koristi i za stavljanje u zatvor nekoga, zatvaranje onih koji se ogriješe o zakon.

Ne znam koliko su bliski (i) takvi procesi, ali... istorija ih je puna. Petar Veliki je na svom putu prema Evropi umjesto poglavlja zatvarao (u manastir) majku i ženu. Tako je radio sa neprijateljima svog (i ruskog) puta u Evropu. Kasnije su drugi, poput Staljina ili Putina, zatvarali pjesnike i novinare da bi Rusija što ubjedljivije izašla iz Evrope.

Ili, kada je Rim postao glavni grad Italije, papa se dobrovoljno proglasio “vatikanskim zatvorenikom” i, do kraja života, nije htio da zakorači na tlo novonastale Italije.

Postoje li nezavršiva poglavlja? U književnosti bi to bio pakao, ali, zar nije tako i u životu...

Dok sa EU poglavljima, koliko god to ranije nije izgledalo tako, stvari idu dobro i brzo, neka druga zatvaranja poglavlja u Crnoj Gori nikako da se dese, čak nikako da dođu na red. Reklo bi se da, za razliku od EU poglavlja, kod ovih naših starih poglavlja, nedostaje i volje i želje. Neka su i dalje živa uprkos nužnosti da se odavno - zatvore.

Mračna poglavlja istorije nisu stvar pregovora. Ona se moraju i mogu zatvoriti samo na jedan način - izgovaranjem istine. A to je nešto u čemu su naši ljudi još manje vješti nego u pregovorima.

Recimo, tabla na nekadašnjem logoru u Morinju... Gdje je problem? Zbog ne sasvim preciznog teksta, u dijelu javnosti, pokušava se stvoriti utisak da je problem u spomen obilježju, u kulturi sjećanja kao takvoj.

Dakle - tu je bio logor i treba da postoji jasno podsjećanje. Pored nesporne potrebe da se obilježi jedno takvo sramno mjesto, neko je htio i da oposli još po nešto, da takvu priliku iskoristi za diskretno falsifikovanje uloge crnogorske vlasti u tim događajima, i jednu vrstu pranja nekih političkih biografija. Takvom glupošću stvoren je ovaj prostor zabune, data je prilika političkim nasljednicima tadašnjih sramnih ratnika i kreatora logora za dojučerašnje komšije, da “ožive”, da pokušaju dodatno krivotvoriti ono što se na žalost desilo. Tako umjesto zatvorene priče, dobijate oživljavanje utvara jednog mračnog vremena.

Prijatelj koji se posvađao sa ženom, obavijestio me je da se nazire pomirenje, riječima - zatvaramo najkomplikovanija poglavlja.

Shvatio sam iz te formulacije da je situacija bila ozbiljna, ali, znao sam da će se to dobro završiti. Uostalom, žena mu je bolji čovjek od njega...

Mediji javljaju da su crnogorski predsjednik i premijer popili kafu. Da li ta kafa najavljuje i zatvaranje nekih omraza i sukoba? Ili, tu nema boljeg čovjeka, pa je to samo prigodna pauza u savremenoj crnogorskoj diletantskoj opereti?

Pismena zemlja, nema što: izgleda da se lakše zatvaraju poglavlja nego lupeži...

( Balša Brković )