Opasna normalizacija odsustva empatije u društvu: Potrebno nam je mnogo više od simbola i retorike
Politička polaziracijia je razlike u mišljenjima, kao i debate o tim razlikama, transformisala u egzistencijalne konflikte, pa se lojalnost strani koja zastupa vaše mišljenje smatra vrhunskom patriotskom dužnošću i obavezom
Izgubili smo empatiju.
Zamijenili smo je etničkim, plemenskim, nahijskim, opštinskim, vjerskim, nacionalnim, ideološkim, partijskim i političkim izolatima koje percepiramo kao idealne okvire za čuvanje, zaštitu, potvrdu i njegovanje naših krhkih identiteta i prava na njihovo izražavanje.
Parafrazirajući holandskog naučnika Franca de Vala (Frans de Waal), empatija je “ljepilo” koje drži čovječanstvo zajedno. Zaboravili smo i zanemarili da je empatija ono što nas smisleno veže s drugim ljudima i alatka koja nam pomaže da prepoznamo i poštujemo druge. To je svojevrsna mapa puta ka moralnosti i pozitivnom duštvenom ponašanju.
Empatija nije, kako se često i pogrešno interpretira, naša lična sposobnost da zamislimo kako bi se osjećali na mjestu drugoga. To je, prije svega, naša spremnost da razumijemo ono što drugi osjećaju. Razlika između našeg fokusa na sebe u situaciji drugog, i našeg promišljanja o drugom u datoj teškoj situaciji može zvučiti jednostavno, ali je izuzetno velika i značajna. Empatija je, ipak, mnogo više od ličnog osjećaja i lične sposobnosti da čujemo druge i njihovim iskustva damo neophodni legitimitet. Ona je, prije svega, već pomenuto neophodno “ljepilo” koje društvo i državu čini funkcionalnim okvirom za sve njene građane.
Današnja politička klima u Crnoj Gori naglašava i produbljava “mi protiv njih” način promišljanja naše društvene i političke stvarnosti. To je jedan od važnih razloga zašto kod nas postoji značajan deficit empatije kao lične sposobnosti, ali i kao elementa koji obezbjedjuje društvenu koheziju. Stiče se utisak da se entuzijastično angažujemo u monologu koji potvrđuje naš tribalizam i našu isključivost, ali i uskogrudost koje taj diskurs nameće. Algoritmi na kojima funkcionišu društvene mreže produbljavaju ovaj problem, jer kreira eko sobu u kojoj dominiraju karikaturalna prikazivanja “druge strane”.
Zaboravlili smo da bez empatije kao kičme društva, naša politička zajednica opstaje samo kao privid smislene cjeline. Taj privid, na žalost, ima ograničen rok trajanja. Uprkos naporima političkih lidera i aktivista, takva “cjelina” ne može biti očuvana simbolima poput zastave, himne, ili poput mitologizovanih narativa o tome šta je zajednica nekada davno možda bila i šta treba danas da bude. Potrebno je mnogo, mnogo više od simbola i emotivne nacionalisticke retorike.
Funkcionisanje ovog provizorija traje samo do trenutka u kojem raznorodne političke interesne grupe na vlasti procijene da su njihovi apetiti zadovoljeni. Ti apetiti su, bez izuzetka, podastrti manipulativnim partijskim, nacionalnim, etničkim, kulturnim, vjerskim i ekonomskim narativima. Njihova apsolutna dominacija označava konačnu fazu društvene dekompozicije i trenutak kada “u mučenju izdišu členovi”, a društvo gubi svoju elementarnu kohezionu funkciju.
Savremena Crna Gora je prostor na kojem se ovi interesi i narativi sukobljavaju. Politička polaziracijia je razlike u mišljenjima, kao i debate o tim razlikama, transformisala u egzistencijalne konflikte, pa se lojalnost strani koja zastupa vaše mišljenje smatra vrhunskom patriotskom dužnošću i obavezom u procesu odbrane vaše nacije, vaše vjere, etniciteta, kulture, vašeg moralnog kodeksa, vaše tradicije i istorije, koje smatrate vašim privatnim vlasništvom.
Građani u Crnoj Gori se obično, ako ne po pravilu, pozicioniraju u svojevrsne ideološke bunkere-silose. Takva samo-segregacija znači da se u ovim silosima konzumiraju različite interpretacije stvarnosti, različite vijesti, te da se grupna dinamika i druženje odvija iskljucivo s osobama koje imaju slične ili identične političke, ideološke, kulturne, vjerske, lingvističke i moralne stavove i pozicije.
Proizvod ovakve društvene dinamike je atomizirana “zajednica” u kojoj, po dizajnu, ne postoji kičmeni stub svijesti o kolektivnom dobru i o neophodnosti da se ono štiti i unapređuje. Ovo je siguran put gubljenja države. Važno je reći i da se ova pobrisana kohezija ne može nadomjestili ili zamijeniti bilo kakvim širim integrativnim okvirima, baz obzira na brojne prednosti koje takvi okviri mogu da ponude.
Jednako je važno pomenuti da vladajuće političke strukture i neformalni centri moći nose veliki teret odgovornosti za marginalizovanje, ili čak normalizacija odsustva empatije u društvu. Ova marginalizacija predstavlja integralni dio cinične političke računice vladajućih struktura. Takva računica neminovno vodi daljem rastakanju multinacionalne, muktikonfesionalne i multikulturne Crne Gore. “Njegovo veličanstvo građanin” postaje isluženi i zaboravljeni okamenjeni krajputaš, kojem se partijski glasnogovornici, po naredbi prevarno i punousto, zaklinju na vjernost.
Mi živimo vrijeme u kojem dominira sebičnost i nepostojanje svijesti o značaju kolektivne kohezije i odgovornosti svakoga pojedinca za njeno očuvanje. Dijeliti ljude i podgrijavati animozitete u društvu može biti korisno u procesu osvajanja vlasti, kako nas uči istorija od antičkih vremena do danas. Takve podjele neminovno imaju dugoročan i čak generacijski negativan uticaj na zdravlje i stabilnost kolektiva. Savremena istorija Crne Gore to veoma jasno ilustruje.
( Dr Srđa Pavlović )