Presudna uloga Milovana Đilasa: Kako je izboreno pravo žena na glasnost u Crnoj Gori

Poznati argentinski književnik Hulio Kortasar je izjavio da bi istorija ljudskog društva bila pravičnija da društvom upravljaju žene. (Sličan, pa čak i radikalniji stav imala je moderni rodonačlnik političkih prava žena Elizabet K. Stenton, koja je živjela u 19. vijeku. Ali i Simon de Bovoar, autorka uticajnog “Drugog pola”, 1949. godine.)

Nijesam baš sasvim siguran u apsolutnu objektivnost Kortasarove konstatacije, ali je prihvatimo kao neophodni i nužni izraz ženskog prava na društvenu ljepotu a manje kao racionalnu vrijednost. Utoliko prije što u raznim vremenima i u raznim društvenim zajednicama, žene su imale ulogu koju su im određivale brojne okolnosti na koje one nijesu imale pravo glasnog prigovora ili kritičke glasnosti kako se to danas kaže.

Pobrojmo neke od tih istorijskih okolnosti. Društveno-činjeničke, dakako, jer je dominacija muškaraca (patrijarhat) duga i teška naracija.

Evo par primjera.

U svim tzv. globalnim religijama nema žene koja je rodonačelnica ili koja upravlja nekom mondijalnom religijom. I u crkvama, bogomoljama i sličnim religijskim sastajalištima ista je situacija. Nema žene pape, vladike, popa, imama, hodže... na primjer. Žene su uglavnom bile monahinje ili vjerske učiteljice.

U budizmu i judaizmu je isto ili veoma slično.

Ako bi dalje išli u istraživanju ka Bliskom/Dalekom istoku, žene nijesu imale pravo čak na bilo kakav izbor ličnih emocija. To će reći da nijesu imale pravo ni na svoju psihologiju.

U antičkoj Grčkoj gotovo da nema ni jedne žene filozofa koji otvara i gradi misaone procese i sisteme društvenih vrijednosti. Aristotel je čak razvio neku vrstu teorije o prirodnim razlikama između muškaraca i žena i “opravdao” neke oblike muške superirnosti. U starom Rimu je bilo slično, mada su žene stekle pravo na neka imovinu stečenu u bračnoj zajednici.

Nema ili je veoma malo žena sve do modernog doba (18./20. vijek) u fundamentalnim naučnim istraživanjima. Do skoro je bilo slično i u umjetnosti.

Malo je žena kao buntovnih vođe u kakvoj velikoj i prevratničkoj društvenoj revoluciji ili vođa u kakvom velikom geografskom otkriću. (Doduše, određeni izuzeci postoje, kao na primjer Katarina Velika, Jovanka Orleanke, Roza Luksamburg, Luis Mišel, A. Kolontaj ili Klara Cetkin, što samo potvrđuju navedeno “pravilo” oskudnosti žena u velikim vremenima u prošlosti.)

Od ukupnih dobitnika Nobelovih nagrada od 1901. godine do danas, žena ima svega oko 6%. Dakle, svega 60-tak žena je dobilo ovo visoko priznanje od kojih je Marija Kiri bila dvostruki laureat.

Dakle, u evropskom i savremenom značenju ljudskih prava, žene su bile politički rodno - obezličene. Nažalost i na sramotu one druge, muške strane i njegove patološke borbe za moć tj. vladanje. Najčešće, vladanje tupom fizičkom silom u kojoj ženska “ljepota (ne)će spasiti svijet” da parafraziram jednog velikog ruskog mudraca.

Zaključimo dvosmjerno: na grešno-logički i iskustveni način.

Priroda (evolucija) razvoja ljudskog društva nije bila baš naklonjena ženskom rodu, osim u onom daleko najvažnijom i zadivljujućem izvornom pravcu: žene su stvaraoci čovjeka i ljudskog roda.

Ali ovaj zaključak nije dovoljan ako mu se ne doda i drugi, socio-logičniji zakljućak.

Žene su lakmus-papir stanja duha u jednoj državi. To znači što je vladajući režim u jednom društvu totalitarniji, žene su na društvenoj margini ili su “nevidljive”. Što je režim otvoreniji i demokratskiji, žene mogu biti u centru zbivanja ili mogu ostvariti pravo da budu pri samom društvnom i političkom vrhu i vlasti.

Nedavno je jedan crnogorski portal podsjetio da su “žene u Jugoslaviji dobile pravo glasa prije 75 godina a Crnogorke stekle to pravo i ranije”.

Portal doduše ne objašnjava što se to “ranije” desilo u Crnoj Gori i ko je inicijator te odluke da žene dobile pravo glasa prije ostalih žena u Jugoslaviji. (To znači da žene u “prvoj” Jugoslaviji nijesu smjele ni da zucnu muškarcima, a kamoli da imaju pravo na glasnost. Normalno, riječ je o političkom pravu glasa i njihovoj ravnopravnosti sa muškarcima, s tim u vezi.)

Pri tome, podsjeća ovaj portal, mnoge uzornije demokratije od nas, veoma kasno su ženama dale pravo glasa, pa navodi da je švajcarska žena dobila pravo glasa 1971. godine a u Lihtenštajnu tek 1984. godine.

U SHS/Kraljevini Jugoslaviji žene nijesu imale pravo glasa, dakle, od 1918. do 1940.godine.

Ali ono što je sakriveno ili pak nije dovoljno objašnjeno jeste ko je i u kojim okolnostima bio “pionir” odluke da se ženama u Crnoj Gori da pravo glasa. I Jugoslaviji kasnije, dakako.

Stoga, moramo se vratiti na 13-to julski ustanak u Crnoj Gori kada je utemeljeno ovo liberalno žensko i demokratsko pravo.

Pravo glasa su žene u Crnoj Gori dobile početkom 13-to julskog ustanka. Tačnije, već 22. jula 1941. godine.

Neformalni vođa crnogorskih ustanika se zvao Milovan Đilas. On je napisao i javno promovisao - u ime “Privremene Vrhovne komande nacionalno-oslobodilačkih trupa u Crnoj Gori, Boki i Sandžaku” - istorijski dokument kojim je u tačci 2. alinejom B određeno da “svi građani koji su napunili 18 godina, muškarci i žene, bez obzira na nacionalnost, vjeroispovijest i rasu imaju pravo da biraju i budu birani”.

Interesantno je da je Milovan Đilas ovaj tekst/odluku potpisao kao “Milovan Đilas, književnik” čime je odluci dao nadideološki, nadkomunistički i opštenarodni karakter i značaj.

Dakle, ženama se daje pravo glasa i mogućnost da javno iskažu svoja politička i druga uvjerenja.

Po svojoj liberalnoj širini i dubini, odluka je teško zamisliva u ratnim uslovima.

S tim u vezi, duh odluke fokusirajmo (saberimo) u jednoj jedinoj rečenici da se čak ljudska prava prošire pa se “dozvoljava slobodan rad svim političkim strankama koje stoje na principima demokratije i nacionalne ravnopravnosti i svojim djelovanjem pomažu nacionalno-oslobodilačku borbu naroda”.

Ovdje nije riječ nikako o višepartizmu, da se duh odluke ne bi pogrešno razumio. Ali odluka je nosila u sebi “klicu” liberalnog i demokratskog futurizma.

Dakle, Milovan Đilas je bio rodonačelnik, začetnik liberalnih tzv. “desnih skretanja” u Crnoj Gori. Kasnije je ova skretanja i proširio, tokom 50-tih godina...

(Ovaj svoj “grijeh” on će kasnije veoma skupo platiti od Tita i njegove nove klase tj. partijske i državne birokratije).

Crnogorski dio vladajuće jugoslovenske nove klase Đilasov “grijeh” nikad nije zaboravio i oprostio. Ta “klasa” je bila posebno surova prema Milovanu Đilasu. Osim nekoliko izuzetaka od kojih je najprominentniji u Crnoj Gori bio Veljko Milatović. Pa i slikar Vojo Stanić. I nisu bili jedini.

Dakle, Đilas se borio za slobodu i njeno širenje u društvu i kao komunista i kada je (svojevoljno) to prestao biti. Normalno, slobodu je različito tumačio kao komunista i kao disident.

U vezi ljudskih prava žena, želi se reći da u tradicionalnim društvima, kao što je crnogorsko, sve što je novo, napredno, dokazano u modernom svijetu kao efikasno, tradicionalna društva (C.G.) se refleksno plaše i odbijaju. U kakvom (novom) mišljenju vide zlo, nesreću i naopakost. Jer ruši kanonizovan stereotip u ukočenom razmišljanju, ako je ukočeno mišljenje uopšte mišljenje. (Ovaj stereotip, Česlav Miloš naziva zarobljeni um.)

Tako je Đilas idejom o ljudskim pravima žena u Crnoj Gori stvarao i stvorio neprijatelje koji su mu se žestoko osvetili ogovaranjima i brojnim konstrukcijama - ali tek kad je pao sa vrha jugoslovenske vlasti 1954. godine.

Ne kaže se slučajno u Crnoj Gori da kokota koji rano propjeva i budi selo prije vakta, treba ubiti. Đilasu se baš to desilo. Čak i od dijele žena u Titovoj novoj klasi: Pepce Kardelj, Lidije (Blažove) Jovanović ili Stane Tomašević, na primjer.

Đilas je prvi inicirao pa i dao pravo glasa ženama i time mogućnost da učestvuju u političkoj vlasti.

( Veselin Mitko Pavlićević )