Socijalizam među zvijezdama: Čekajući budućnost sa kapetanom Pikarom

Kada je 28. oktobra 2026. godine umro ser Patrik Stjuart, otišao je jedan od posljednjih velikih televizijskih kapetana uz koje je odrastala moja generacija. Vijest o njegovoj smrti vratila me je u devedesete, u vrijeme kada se Jugoslavija raspadala, a televizijski ekrani, između izvještaja sa ratišta i otrovnih političkih govora, povremeno nudili prizore jednog svemirskog broda. Njegov kapetan, Francuz sa besprijekornim engleskim akcentom, komandovao je oružjem sposobnim da uništi čitave planete, a najveći dio vremena provodio je pokušavajući da izbjegne njegovu upotrebu.

Žan-Lik Pikar nije ličio na junake koji su tih godina zaposjeli ovdašnju javnost. Nije govorio o istorijskim nepravdama ili neprijateljima koji vjekovima rade protiv „našeg“ naroda. Njegova vojnička disciplina nije imala mnogo zajedničkog sa bahatošću gospodara rata koji su tih godina svakodnevno paradirali televizijskim ekranima. U trenucima najveće opasnosti znao je da sjedne za pregovarački sto ili da prizna vlastitu grešku. Za dječaka koji je odrastao u društvu opsjednutom novootkrivenom slavnom prošlošću, takav junak bio je suprotnost svemu što se tada nudilo kao uzor.

U dvadeset četvrtom vijeku Zvjezdanih staza, čovječanstvo se oslobodilo nacionalnih sukoba, ali i ekonomskog poretka koji ljudski život podređuje neprestanoj borbi za materijalnu sigurnost. Na tom utopijskom horizontu ljudi su i dalje radili, istraživali, stvarali i idejno se sukobljavali, ali njihov opstanak više nije bio talac prodaje sopstvene radne snage na tržištu. Novac je, barem na Zemlji, kolijevci Ujedinjene federacije planeta, bio sveden na istorijsku fusnotu. Brod Enterprajz nije krstario galaksijom u potrazi za jeftinom radnom snagom ili kako bi obezbijedio povoljniji investicioni ambijent. Čovječanstvo je, makar na malom ekranu, konačno našlo preča posla od sticanja profita.

Dok je u Evropi socijalizam proglašavan poraženim, a kapitalizam predstavljan kao konačni oblik organizacije ljudskog društva, jedna od najpopularnijih američkih televizijskih franšiza prikazivala je budućnost u kojoj je taj poredak pripadao prošlosti. Jugoslovenski socijalistički eksperiment, sa svim svojim dostignućima i protivrječnostima, bližio se kraju, a američki scenaristi zamišljali su društvo koje je već ostvarilo neke od najambicioznijih ideala socijalističke utopije. Dok su nas jedni učili da istorija stalno ispostavlja stare račune, Pikar je izgledao kao neko ko ih je odbio naslijediti.

Kapitalizam kao muzejski eksponat

Zašto nam je taj izmišljeni svijet djelovao toliko uvjerljivo, a istovremeno toliko udaljeno od stvarnosti? Dio odgovora možemo pronaći kod Darka Suvina, jednog od najznačajnijih teoretičara naučne fantastike. Njegov koncept cognitive estrangement (spoznajno očuđenje) polazi od sposobnosti naučne fantastike da izgradi svijet dovoljno različit od našeg da bi se ono što smatramo neizbježnim pokazalo kao istorijski uslovljeno. Budućnost tako prestaje da bude puko produženje sadašnjosti i postaje prostor za preispitivanje njenih temeljnih pretpostavki.

U epizodi The Neutral Zone (Neutralna zona), Pikar susreće troje ljudi iz XX vijeka koji su kriogenički sačuvani i probuđeni u dalekoj budućnosti. Jedan od njih, nekadašnji imućni poslovni čovjek, panično pokušava da stupi u kontakt sa svojom bankom i advokatima kako bi saznao šta se dogodilo sa njegovim kapitalom. Pikar mu objašnjava da je čovječanstvo u međuvremenu prevazišlo takve preokupacije - ljudi više ne žive radi akumulacije bogatstva, već radi usavršavanja sebe i društva kojem pripadaju. U toj kratkoj sceni, gotovo usputnoj u odnosu na glavnu radnju epizode, sadržana je jedna od najradikalnijih pretpostavki čitave franšize: kapitalizam nije posljednja etapa ljudske istorije, već prolazni oblik društvene organizacije. Suvinovo spoznajno očuđenje ovdje funkcioniše savršeno, jer kapitalizam iz perspektive dvadeset i četvrtog vijeka djeluje kao antropološki eksponat. U pomenutoj epizodi Pikar ne troši riječi na suvoparne lekcije o višku vrijednosti. Dovoljna je njegova iskrena zbunjenost pred činjenicom da čovjek, dobivši priliku da zaviri u daleku budućnost i neograničene horizonte kosmosa, prvo poželi da provjeri stanje svog bankovnog računa.

Da bi se u potpunosti razumjela politička drskost Zvjezdanih staza, valja se vratiti u 1966. godinu, kada je kreator serije Džin Rodenberi američkoj publici predstavio prvu posadu svemirskog broda Enterprajz. Sjedinjene Države su u tom trenutku tonule u živo blato vijetnamskog rata, borba za građanska prava potresala je američko društvo, dok je Hladni rat cijepao planetu na dva neprijateljska tabora. Rodenberijeva budućnost, međutim, nije poznavala te podjele u njihovom tadašnjem obliku. Na komandnom mostu zajedno su služili Amerikanac Kirk, Japanac Sulu, Afroamerikanka Uhura i vanzemaljac Spok čija je civilizacija uzdigla logiku iznad emocija. Njihovo prisustvo govorilo je o mogućnosti zajednice koja više ne počiva na rasnim i nacionalnim hijerarhijama tadašnjeg svijeta. U drugoj sezoni pridružio im se i Rus Čekov, u vrijeme kada su dvije nuklearne supersile još živjele u stalnom međusobnom nepovjerenju.

Rodenberi nije polazio od marksističke teorije, niti je Zvjezdane staze zamislio kao televizijski manifest socijalizma. Njegova vizija budućnosti crpila je snagu iz tradicije američkog sekularnog progresivizma - iz vjere u domete nauke i moralnog sazrijevanja čovječanstva. Rodenberi je, možda i ne sluteći sve političke posljedice svoje zamisli, stvorio budućnost u kojoj su mnoge navodno neupitne istine njegovog vremena gubile na značaju. Društvo sposobno da istražuje kosmička prostranstva teško je moglo ostati zarobljeno u odnosima koji su određivali njegovu sadašnjost, a kako je franšiza sazrijevala, njen zamišljeni svijet postajao je sve udaljeniji od ekonomske stvarnosti iz koje je nastao. Ova dimenzija dobila je punu snagu u Novoj generaciji, seriji lansiranoj 1987. godine, kada je neoliberalizam ulazio u trijumfalnu fazu. Dok su Ronald Regan i Margaret Tačer proglašavali slobodno tržište univerzalnim lijekom za sve društvene boljke, Žan-Lik Pikar komandovao je brodom čija posada nije radila za platu.

Replikator i zagonetka izobilja

Karl Marks je u Kritici Gotskog programa razlikovao nižu i višu fazu komunističkog društva. U ovoj drugoj, nakon razvoja proizvodnih snaga i prevazilaženja podređenosti pojedinca društvenoj podjeli rada, raspodjela bi mogla da se zasniva na principu prema kojem svako doprinosi prema sposobnostima, a prima prema potrebama. Marks, naravno, nije mogao da zamisli replikatore, uređaje koji gotovo trenutno stvaraju hranu i druge svakodnevne potrepštine, niti warp-pogon, tehnologiju koja omogućava putovanja brža od svjetlosti. Njegovo razumijevanje komunizma nije počivalo na pretpostavci da će tehnologija sama ukinuti klasne odnose. Za Marksa je presudno bilo pitanje ko raspolaže sredstvima za proizvodnju i ko prisvaja rezultate ljudskog rada. U Zvjezdanim stazama vidimo svijet oslobođen kapitalističkih odnosa, ali ne i sukobe koji su prethodili njegovom nastanku. Znamo kako je čovječanstvo preživjelo razorne ratove i stupilo u kontakt sa Vulkancima, ali ne i kako je kapital izgubio svoju nekadašnju moć nad društvom.

Janis Varufakis u eseju Star Trek: A Humanist Communist Manifesto for Our Times (Zvjezdane staze: Humanistički komunistički manifest za naše vrijeme) osporava čitanje prema kojem je postkapitalističko društvo Federacije nastalo jednostavno zahvaljujući tehnološkom napretku. On u pojedinim epizodama prepoznaje istorijsko-materijalističku logiku: tehnološke promjene dolaze u sukob sa postojećim odnosima moći, otvarajući prostor za društvene pobune i nove institucije. Kao primjer navodi epizodu Blink of an Eye (Za tren oka) iz serijala Voyager, u kojoj se na jednoj planeti pred posadom ubrzano smjenjuju društveno-razvojne epohe jedne humanoidne civilizacije.

Replikator sam po sebi nije socijalistički uređaj: mašina koja proizvodi obilje ne mora proizvesti i jednakost. Kada bi nekoliko korporacija kontrolisalo pristup toj tehnologiji, neograničena proizvodnja mogla bi stvoriti nove monopole. Automatizacija može smanjiti potrebu za ljudskim radom, ali i povećati koncentraciju bogatstva. Pitanje ko posjeduje tehnologiju i kome pripada bogatstvo koje ona stvara ostaje političko pitanje. Razvoj vještačke inteligencije ponovo otvara staro pitanje: zašto bi tehnologija koja smanjuje potrebu za ljudskim radom morala da ugrožava egzistenciju onih koje bi trebalo da oslobodi?

Utopija sa komandnim lancem

Pikar je nasljednik revolucije koju nije vodio. On služi poretku koji je, barem prema vlastitoj predstavi, razriješio protivrječnosti starog svijeta. Antropolog Dejvid Greber u knjizi The Utopia of Rules: On Technology, Stupidity, and the Secret Joys of Bureaucracy (Utopija pravila: O tehnologiji, gluposti i tajnim radostima birokratije) ukazuje na protivrječnost Federacije: ekonomija je oslobođena klasne eksploatacije, materijalna oskudica više ne određuje svakodnevicu, a novac je izgubio značaj. Ipak, Zvjezdana flota, istraživačka i vojna struktura Federacije, zadržala je gotovo prusku vojnu hijerarhiju, sa strogim propisima i komandnim lancem. Društvo koje je prevazišlo ekonomsku eksploataciju nije se istovremeno oslobodilo hijerarhija i institucionalne moći.

Nije teško razumjeti zašto. Svemirski brod, posebno onaj koji raspolaže razornim oružjem, teško bi funkcionisao kao beskrajna skupština ravnopravnih učesnika. Međutim, prisustvo hijerarhije otvara pitanje o granicama emancipacije. Ukidanje ekonomske eksploatacije ne podrazumijeva nužno i ukidanje institucionalne moći, niti rješava pitanje kontrole nad onima koji donose odluke u ime zajednice. Onima koji poznaju jugoslovenski socijalizam ova pitanja zvuče poznato. Samoupravljanje je radnicima formalno davalo mogućnost da učestvuju u upravljanju preduzećima, dok je Savez komunista zadržavao politički monopol. Društvena svojina nije automatski značila i demokratsku kontrolu nad svim institucijama - odlučivanje o ključnim društvenim pitanjima ostajalo je u rukama partijskih funkcionera i administrativnog aparata.

U takvom poretku Pikarova veličina ne proizlazi iz čina, već iz spremnosti da preispituje vlastiti autoritet. U epizodi The Measure of a Man (Mjera čovjeka) brani pravo androida Date da ne bude tretiran kao vlasništvo, suprotstavljajući se instituciji koja proklamuje dostojanstvo razumnih bića, ali je spremna da jedno od njih podredi svojim interesima. U The Drumhead (Prijeki sud) istraga o sabotaži prerasta u lov na unutrašnje neprijatelje, a Pikar podsjeća Zvjezdanu flotu da se njeni principi moraju poštovati onda kada je to najteže. Klasna emancipacija nije uklonila mogućnost potčinjavanja: u slučaju Date granica se povlači između biološke i vještačke inteligencije.

Ista pitanja prate i Federaciju kao cjelinu. Federacija sebe vidi kao nosioca univerzalnih civilizacijskih vrijednosti, ali njen odnos prema drugim svjetovima često podsjeća na stare evropske rasprave o tome ko je dovoljno razvijen da samostalno odlučuje o svojoj sudbini. Osnovna direktiva, zabrana miješanja u unutrašnji razvoj drugih civilizacija, pokušava da spriječi ponavljanje kolonijalnih iskustava čovječanstva. U praksi, međutim, ona može postati i opravdanje za posmatranje tuđe katastrofe bez intervencije. Zvjezdane staze nikada nijesu ponudile jednostavno razrješenje te moralne dileme.

Serijal Picard pokazuje koliko su ideali Federacije ranjivi kada Zvjezdana flota okreće leđa romulanskim izbjeglicama kojima je obećala spas. Rat s Dominionom otvara drugačiju dilemu: u epizodi In the Pale Moonlight (Na blijedoj mjesečini) kapetan Bendžamin Sisko učestvuje u prevari i falsifikovanju dokaza kako bi pridobio saveznika za rat sa nadmoćnijim protivnikom. Idealizam se tako topi pred imperativom sile, otkrivajući da naizgled savršeno društvo svoju čistoću često duguje tome što još uvijek nije moralo da polaže najteže račune.

Te moralne nedoumice postaju još zanimljivije kada se Federacija uporedi sa civilizacijama koje predstavljaju suprotnosti njenim idealima. Ferengi predstavljaju karikaturu kapitalističke pohlepe: gotovo svaki odnos pretvaraju u priliku za zaradu. Borgovi predstavljaju drugu krajnost: kolektiv koji prisilnom asimilacijom ukida pojedinca i priziva sliku totalitarnog kolektivizma. Federacija pokušava da izbjegne obje krajnosti, ali njena hijerarhija podsjeća da sloboda nije jednom zauvijek zagarantovana ekonomskim uređenjem.

Pobuna među zvijezdama

U serijalu Deep Space Nine, koji je počeo da se prikazuje 1993. godine, Rodenberijev univerzum dobija složenije obrise. Radnja se odvija na svemirskoj stanici kroz koju prolaze trgovci, špijuni, izbjeglice i diplomate. Ovdje novac nije nestao, a eksploatacija je dio svakodnevice. U epizodi Bar Association (Sindikalno udruživanje) Ferengiji zaposleni u baru organizuju sindikat i stupaju u štrajk. Radnička borba, gotovo odsutna iz svakodnevice Enterprajza, pojavljuje se tamo gdje kapitalistički odnosi još postoje. Postoji nešto komično u tome što je američka naučnofantastična serija sredinom devedesetih prikazivala sindikalno organizovanje kao legitimnu borbu protiv eksploatacije, dok je u velikom dijelu postsocijalističke Evrope radnička solidarnost sve češće predstavljana kao ostatak prevaziđene epohe.

Još značajnije su dvije epizode pod zajedničkim naslovom Past Tense (Prošlo vrijeme) emitovane 1995. godine. U njima kapetan Sisko i njegova posada dospijevaju u San Francisko, gdje zatiču distopijsko društvo ogrezlo u klasnu segregaciju. Nezaposleni i beskućnici zatvoreni su u posebne gradske četvrti, eufemistički nazvane „zone utočišta“, koje u stvarnosti funkcionišu kao prostori društvenog isključivanja. Njihova bijeda nije posljedica nedostatka tehnoloških mogućnosti, već političke odluke da se čitave kategorije stanovništva sklone iz vidokruga i savjesti privilegovane elite. Pobuna koja eksplodira unutar zidova tih geta izrasta u istorijsku prekretnicu - lom bez kojeg budućnost oslobođena siromaštva nikada ne bi bila moguća. Kada su epizode snimljene, 2024. godina pripadala je budućnosti. Danas je već iza nas. Njihova uznemirujuća snaga ne počiva na preciznosti nekakvog televizijskog proročanstva. Scenaristi su jednostavno prepoznali procese koji su već bili prisutni u američkom društvu: rast nejednakosti, kriminalizaciju siromaštva i pretvaranje socijalnih problema u pitanja policijskog nadzora.

Varufakis u pobuni siromašnih iz ovih epizoda prepoznaje jedan od istorijskih događaja koji, unutar fikcionalne istorije serije, doprinose kasnijem prevazilaženju kapitalističkog poretka. Federacija, prema takvom čitanju, nije nastala zahvaljujući moralnoj superiornosti budućih generacija. Njen nastanak pretpostavlja društvene sukobe i promjene u odnosima moći. Iako serija rijetko nudi zaokruženu istoriju ukidanja kapitalizma, povremeno pokazuje da se za emancipaciju ljudi moraju izboriti.

Takvi nagovještaji revolucionarne prošlosti Federacije, međutim, nijesu značili da je Holivud postao marksistički. Naprotiv, postkapitalistička utopija mogla je da opstane u američkoj popularnoj kulturi upravo zato što je bila smještena dovoljno daleko od neposredne politike. Federacija nije zahtijevala nacionalizaciju američkih korporacija, preraspodjelu bogatstva ili organizovanje radničkih savjeta u sadašnjosti. Ona je predstavljala budućnost u kojoj su takvi sukobi već prevaziđeni, bez potrebe da se gledalac suoči sa njihovim političkim posljedicama. Kapitalizam je mogao biti prevaziđen u XXIV vijeku, pod uslovom da se njegova legitimnost ne dovodi ozbiljno u pitanje u dvadesetom.

Kad radnici ostanu bez države

Američki scenaristi mogli su da zamisle društvo koje je već prevazišlo kapitalizam, a da ne moraju detaljno da objašnjavaju kako je do toga došlo. Jugoslovenski socijalizam nije imao tu privilegiju. Njegove protivrječnosti nijesu pripadale dalekoj budućnosti, već svakodnevnom životu miliona ljudi. Jugoslovenski model pokušavao je da izgradi društvo drugačije od sovjetskog etatizma i zapadnog kapitalizma. Radničko samoupravljanje trebalo je da omogući proizvođačima da odlučuju o vlastitom radu. Međutim, ideja o upravljanju proizvodnjom odozdo teško se mirila sa političkim monopolom Saveza komunista, dok je tržišna konkurencija često produbljivala razlike među republikama. Ekonomski problemi postajali su sve izraženiji, a rastuća zaduženost činila je zemlju zavisnijom od stranih kreditora. Kada je početkom osamdesetih izbila dužnička kriza, prostor za samostalno vođenje ekonomske politike dodatno se suzio.

Mjere stabilizacije dogovarane sa Međunarodnim monetarnim fondom nijesu same proizvele krizu. Domaća rukovodstva odlučivala su kako će rasporediti njen teret. Ograničenja zarada i kreditna stega osjećali su se u prodavnicama i kućnim budžetima. Radnici, formalni upravljači društvene svojine, nijesu odlučivali o uslovima otplate dugova.

U proljeće 1987. rudari labinskog basena obustavili su rad na 34 dana. Nijesu tražili novu nacionalnu državu, već zarade od kojih se može živjeti. Zemlja koja je radničku klasu postavila u središte svog političkog legitimiteta nije umjela da objasni zašto se radnici moraju boriti protiv njenih odluka. Labin je imao i dužu radničku memoriju. Godine 1921. tamošnji rudari pobunili su se protiv fašističkog nasilja i proglasili Labinsku republiku. Šezdeset šest godina kasnije sukobljavali su se sa ekonomskom politikom socijalističke države. Ne treba izjednačavati te dvije pobune, ali pitanje je ostalo slično: ko odlučuje o životu ljudi koji silaze pod zemlju? U zvaničnoj retorici bili su nosioci istorije. Na kraju smjene morali su da računaju koliko deterdženta mogu da kupe za platu, pod uslovom da ga uopšte pronađu na policama samoposluga.

Godinu kasnije radnici Borova, velikog industrijskog kombinata iz Vukovara, krenuli su prema Beogradu. U julu 1988. hiljade njih okupile su se pred Saveznom skupštinom tražeći veće plate i promjenu ekonomske politike. Dio demonstranata prodro je u zgradu. Radnici kojima je ustavni poredak pripisivao istorijsku vlast sada su doslovno stajali u zgradi Skupštine države kojom je trebalo da upravljaju. Borovo je bilo nezgodan prizor za nacionalističko objašnjenje jugoslovenske krize. Ljudi različitog nacionalnog porijekla protestovali su kao radnici istog kombinata, a ne kao predstavnici zasebnih etničkih skupina. Možda i nijesu imali koherentnu viziju budućnosti, ali njihovo zajedničko djelovanje pokazuje da su drugačije političke mogućnosti još postojale. Istorija raspada Jugoslavije često se pripovijeda unazad, kao da je sve od početka vodilo ratu. Prizor pred Skupštinom tome se opire. Labin i Borovo nijesu bili usamljeni slučajevi. Tokom druge polovine osamdesetih zemlju je zahvatio talas štrajkova.

Zatim se mijenjao jezik pobune. Republičke elite sve češće su ekonomske teškoće prevodile u optužbe protiv drugih naroda. Pitanje ko raspolaže društvenim bogatstvom ustupalo je mjesto pitanju koja nacija iskorišćava drugu. Nacionalizam nije bio puka zavjera protiv radnika. Imao je vlastitu istoriju i društveno uporište, ali je bio odgovor na krizu - odgovor koji je nezadovoljstvo usmjeravao prema susjedima. Ratovi i sankcije, a potom i privatizacije, omogućili su da se nekadašnja institucionalna moć pretvori u privatno bogatstvo. Jugoslovenski projekat imao je duboke unutrašnje protivrječnosti, ali njegov poraz nije značio samo nestanak države. Sa njom je iščezao i politički rječnik kojim se govorilo o radničkoj demokratiji i solidarnosti izvan nacionalnih granica. Mjesto tog rječnika zauzeli su novi junaci, dok je obećanje brzog bogaćenja potiskivalo nekadašnju ideju kolektivnog napretka. Umjesto budućnosti koju treba izgraditi, sve češće se govorilo o prošlosti koju treba obnoviti.

Jugoslavija i Federacija iz Zvjezdanih staza nijesu bile uporedive političke zajednice. Jedna se suočavala sa stvarnim ekonomskim nejednakostima, dok je druga postojala u zamišljenoj budućnosti u kojoj su materijalni uslovi za solidarnost već bili stvoreni. Za nas koji smo odrastali tokom jugoslovenskog raspada taj kontrast imao je posebno značenje. Dok je američka televizija prikazivala civilizaciju koja je već prevazišla kapitalizam, nacionalizam je osvajao naš politički prostor, a socijalistička budućnost ustupala mjesto mitovima o slavnoj prošlosti.

A jedan ćelavi kapetan nastavljao je da putuje u suprotnom smjeru.

Od Lenjina do Pikara

Moralni autoritet koji je Patrik Stjuart dao liku Pikara imao je uporište i u njegovom vlastitom životnom iskustvu. Odrastao je u radničkoj porodici u Jorkširu. U razgovoru za The Independent 2009. godine prisjetio se kako je, kao šestogodišnjak, stajao pred biračkim mjestom u Djuzberiju podržavajući laburističkog kandidata na parlamentarnim izborima. Policajac mu je naredio da se skloni i zaprijetio da će sve ispričati njegovom ocu. Dječak je odbio da ode. Stjuart se kasnije sa osmijehom prisjećao svog prvog čina građanske neposlušnosti. U njegovom sjećanju politika nije počinjala u institucijama, već na ulici.

Otac Alfred, vojnik i sindikalista, prenio mu je socijalistička uvjerenja, ali je porodični život obilježilo i njegovo nasilje prema supruzi. Stjuart je kasnije otvoreno govorio o djetinjstvu i pomagao organizacijama koje podržavaju žrtve porodičnog nasilja. Od oca je, govorio je, naslijedio disciplinu, ambiciju, dar za pripovijedanje i socijalizam. Pokušavao je da razumije kako su ratna iskustva oblikovala Alfreda, ne opravdavajući njegove postupke. Stjuart je ostao vezan za Laburističku partiju i britanski radnički pokret. Glumac oblikovan iskustvom radničke klase postao je lice svijeta u kojem se o klasnoj pripadnosti ne govori.

U njegovoj glumačkoj biografiji nalazi se i jedna uloga koja danas djeluje kao zanimljiva prethodnica Pikaru. Godine 1974. igrao je Vladimira Iljiča Lenjina u BBC-jevoj istorijskoj seriji Fall of Eagles, posvećenoj slomu evropskih dinastija i političkim prevratima koji su obilježili početak dvadesetog vijeka. Jedan lik pripada vremenu u kojem se socijalistička budućnost pokušavala ostvariti kroz revoluciju; drugi je dio civilizacije u kojoj su klasne protivrječnosti već prevaziđene. U tom neobičnom susretu dvije uloge krije se ironija kojoj je teško odoljeti: Lenjin pokušava da stvori novi svijet, Pikar u njemu već živi.

Patrik Stjuart kao Šekspirov Magbet

Stjuartovo iskustvo u Royal Shakespeare Company (Kraljevska Šekspirova trupa) dalo je Pikaru autoritet koji nije morao da se dokazuje vikom. Gradio ga je glasom, držanjem, ćutanjem i sposobnošću da složenu misao učini razumljivom. Pikar je mogao da govori o pravdi i odgovornosti, a da ne zvuči kao propovjednik. Stjuart je jednom prilikom priznao da je tokom godina igranja Pikara granica između njega i njegovog lika postajala sve manje jasna. Veliki dio vlastitih uvjerenja i osjećanja unosio je u lik Pikara. To ne znači da su glumac i kapetan dijelili identičnu političku filozofiju. Stjuartov socijalizam imao je korijene u britanskoj radničkoj tradiciji; Pikarov humanizam pripadao je budućem poretku u kojem je klasna borba uglavnom postala istorijska tema.

Budućnost je ponovo odložena

Ostaje, međutim, jedno nezgodno pitanje za savremene ljubitelje serije. Da li želimo Federaciju zato što smo spremni da promijenimo odnose vlasništva i vlasti, ili zato što bismo rado uživali u njenim plodovima bez političke borbe? Replikator je privlačan izum upravo zato što nas oslobađa razgovora o fabrici. Ali on ne može odgovoriti na pitanje ko ima pravo da ga isključi. Kada taj problem vratimo u kadar, Zvjezdane staze prestaju da budu udobna utopija i ponovo postaju provokacija.

Kada je Rodenberi snimao prve epizode, čovjek još nije hodao po Mjesecu. Danas u džepu nosimo uređaje koji su nekada izgledali kao rekviziti iz naučne fantastike. Privatne kompanije planiraju putovanja na Mars, a vještačka inteligencija preuzima sve složenije poslove. Ipak, sigurnost da čovjek neće izgubiti dom zato što je izgubio posao često zvuči manje ostvarivo od puta na drugu planetu. Tehnološki napredak pokazao se mnogo lakšim za zamišljanje od društva u kojem njegovi plodovi pripadaju svima.

Za nas koji smo devedesetih gledali kako se zemlja raspada, Enterprajz nije bio politički udžbenik. Nijesmo morali da poznajemo Marksovu kritiku kapitalizma da bismo u tom izmišljenom svijetu prepoznali nešto što je nedostajalo našem. Pikar je mogao da pogriješi, mogao je i da izgubi, ali nije morao da mrzi da bi znao kome pripada. U njegovom svijetu pripadnost zajednici nije zahtijevala neprijateljstvo prema onima koji su izvan nje. Danas, kada se toliko političkih obećanja ponovo zasniva na strahu, ta jednostavna pretpostavka nije izgubila ništa od svoje vrijednosti.

Kada je 1865. godine ubijen Abraham Linkoln, američki pjesnik Volt Vitman oprostio se od njega stihovima o kapetanu koji je doveo svoj brod do luke, ali nije dočekao da proslavi završetak putovanja. Pikarovo putovanje pripadalo je fikciji, ali je Patrik Stjuart za čitavu jednu generaciju postao mnogo više od glumca u naučnofantastičnoj seriji. Teško je pronaći prikladnije riječi za oproštaj.

O Captain! My Captain!

( Savo Đorojević )