Tehnološko bratstvo želi suverenost

Tokom nekoliko vjekova, nacionalne države su definisale međunarodni poredak i upravljale značajnim dijelom čovječanstva. Nastale u Evropi tokom modernog doba i proširene kroz kolonijalizam, one su, nakon poslijeratne dekolonizacije, konačno dospjele u svaki kutak planete. Njihovo osnovno obilježje je kontrola koju, bez spoljnog miješanja, vrše nad određenom teritorijom i njenim stanovnicima.

Moderne nacionalne države i dalje, naravno, postoje, ali na scenu stupa novi oblik suverenosti, sposoban za još nametljivije i podmuklije oblike kontrole nego što ih može primijeniti većina država. To je suština nove “tehno-suverenosti”, koju riječju i djelom, zagovara malo bratstvo čiji članovi sasvim otvoreno govore o cilju da potisnu državu i druge ključne institucije potčine sopstvenoj volji.

Primjera radi, Peter Til, jedan od suosnivača PayPala, otvoreno govori o “ratu na život i smrt” između tehnološkog sektora i države. Izvršni direktor Mete, Mark Zakerberg pokušao je (doduše bezuspješno) da uvede globalnu valutu, a sada je usmjerio pažnju na preuzimanje kontrole nad ključnom infrastrukturom, poput sistema podmorskih transatlantskih kablova. Ilon Mask gospodari nebom preko Starlinka i već je pokazao da je spreman da, kad god mu se prohtje, uskrati pristup zemljama koje se bore za demokratiju (ili bilo kome drugom), ne mareći za implikacije po nacionalnu bezbjednost. A kompanija Palantir, čijim upravnim odborom predsjedava Til, upliće državu u mrežu digitalne infrastrukture koja joj omogućava dubok prodor u osjetljive sektore, uključujući zdravstvo i bezbjednost.

Tehnološko bratstvo ne ostavlja prostora za sumnju kada je riječ o sudbini koju je namijenilo “nama, narodu”. Ono nema strpljenja za društvene ugovore

Iz straha da bi mogle zaostati za drugim državama koje usvajaju iste tehnologije za masovni nadzor i kontrolu, većina država je dobrovoljno pomagala ovim kompanijama i podsticala njihov razvoj, praktično ubrzavajući sopstvenu propast.

Ipak, tehnološko bratstvo ne ostavlja prostora za sumnju kada je riječ o sudbini koju je namijenilo “nama, narodu”. Ono nema strpljenja za društvene ugovore koji podrazumijevaju uzajamne obaveze kako vladara tako i onih kojima se vlada. Ono moć shvata kao jednosmjernu i hijerarhijsku, usmjerenu odozgo nadolje. I mada su neki njegovi pripadnici u posljednje vrijeme izrazili bojazan od gubitka kontrole nad sopstvenim digitalnim tvorevinama, ni prijetnja globalne nestabilnosti, pa čak ni nestanka čovječanstva, nije dovoljna da ih ubijedi da podijele moć. Našu sudbinu prepustili su na milost i nemilost nepredvidivim agentima vještačke inteligencije, a od nas se očekuje da to mirno prihvatimo.

Apsolutna vlast tehnoloških kompanija nad njihovim podanicima - nama - podsjeća na odnos koji su nekadašnji kolonizatori imali prema starosjedjelačkim narodima. U početku su možda nastupali pomirljivo, sklapali sporazume ili ugovore i pretvarali se da druga strana dobrovoljno pristaje na dogovor. Na kraju bi silom uzimali ono što žele - zemlju, radnu snagu, životinje, vodu - ponekad se pritom pozivajući na zakon. Kolonizatori su opravdanje za oduzimanje imovine bez naknade pronalazili u tvrdnji da starosjedjelački narodi nemaju pojam o vlasništvu niti sposobnost da unaprijede ono što posjeduju. To je bilo na korak do protjerivanja ljudi sa njihove zemlje i smještanja u rezervate.

Slično tome, sudovi danas uskraćuju proizvođačima podataka bilo kakva vlasnička prava nad tim podacima, dok zakonodavci - naknadno - potvrđuju vlasnička prava koja su tehnološke kompanije prisvojile nad podacima koje su, kako tvrde, “unaprijedile” tako što su ih očistile, organizovale i pohranile na neki uređaj. Tako se slobodni građani ustavnih demokratija danas nalaze u svojevrsnim “rezervatima” digitalnih platformi, daleko od poluga moći, hraneći svoju zavisnost od beskrajnog skrolovanja (i eksploatacije podataka). Velike tehnološke kompanije podsjećaju na korporativne strukture koje su starosjedjelačkim narodima nametnute američkim Zakonom o reorganizaciji Indijanaca iz 1934. godine: taj zakon dopuštao im je da imaju predsjednika i upravni odbor, ali ne i pravo na samoopredjeljenje.

Slično tome, Anthropic i Mask nedavno su najavili planove prema kojima bi ljudi koje eksploatišu mogli dobiti dio finansijske dobiti. Anthropic želi da osnuje fond za javnu dobrobit, koji bi se finansirao udjelima u kompaniji i koji bi povremeno mogao da isplaćuje novac građanima. Ali struktura tog fonda mnogo toga otkriva. Kao društvo sa ograničenom odgovornošću u vlasništvu Anthropica i pod njegovom kontrolom, on ne bi dao pravo glasa nikome izvan same kompanije.

Čak i ako sama tehnološka suverenost s vremenom oslabi, malo je vjerovatno da će naša društva iz tog procesa izaći neoštećena

Mask je otišao korak dalje i predložio da “svako dijete” u Sjedinjenim Državama dobije udio u kompaniji SpaceX. To na prvi pogled zvuči obećavajuće, ali đavo se krije u detaljima. Hoće li ta djeca dobiti pravo glasa? Da li bi, zahvaljujući kumulativnom sistemu glasanja, mogla da izaberu makar jednog člana upravnog odbora? Naravno, bilo bi iluzorno vjerovati da bi djeca jednog dana mogla da preuzmu kontrolu. Od njih se zapravo očekuje da budu zahvalna na mršavom udjelu koji dobijaju u zamjenu za to što će se povinovati korporativnoj vladavini.

Upravo ka tome idemo. Možda ćemo i dalje glasati za javne funkcionere, ali će naše izbore oblikovati novac i komunikacione tehnologije koje dodatno učvršćuju tehnološku suverenost. Daleko od toga da budu slobodni ili suvereni, ljudi će postati puki resurs kojim će upravljati ljudi poput Tila, Zakerberga i Maska.

Čak i ako sama tehnološka suverenost s vremenom oslabi, malo je vjerovatno da će naša društva iz tog procesa izaći neoštećena. I u ovom slučaju iskustvo starosjedjelačkih naroda može biti poučno. Kada im je u SAD konačno dato pravo da usvoje sopstvene ustave, samo je su neki od njih uspjeli ponovo da izgrade održiva društva. Strukture moći koje su im bile nametnute razorile su njihovo društveno tkivo, a s njim i sposobnost da formiraju samoupravu.

Pokojni ekonomista Albert Hiršman iznio je poznatu tvrdnju da svaka organizacija svojim članovima nudi tri mogućnosti: izlazak, glas ili lojalnost. Sadašnja tehnološka infrastruktura osmišljena je tako da nam onemogući izlazak, čineći nas zavisnim, a već smo se uvjerili da nam ne daje nikakav stvarni glas. Preostaje nam, dakle, samo lojalnost - koja nema nikakvu vrijednost ako nije slobodno izabrana. Aktivno uskraćivanje lojalnosti od strane velikog broja ljudi moglo bi da bude naša posljednja i najbolja odbrana.

Autorka je profesorica uporednog prava na Pravnom fakultetu Univerziteta Kolumbija

Copyright: Project Syndicate, 2026.

( Katharina Pistor )