Pozorište koje skida maske: Tri glumačka rukopisa i različita lica kamernog teatra

Kamerno pozorište ne raspolaže uvijek velikim scenskim aparatom, raskošnom scenografijom i brojnim izvođačima, ali upravo u njegovim ograničenjima često nastaje prostor za najneposredniji susret glumca i publike. Blizina izvođača, koncentracija na riječ, gest i pokret, kao i mogućnost da se dramska napetost gradi gotovo neprimjetnim promjenama u odnosima, čine posebnost ovog pozorišnog izraza. Jedanaesta Manifestacija kamernih dramskih ostvarenja, MAKADO, održana u sali DODEST KIC-a “Budo Tomović”, još jednom je pokazala koliko različitih umjetničkih mogućnosti može stati u intimni prostor pozorišne scene.

Nagrada “Sat kula” za najbolju predstavu u cjelini jednoglasnom odlukom stručnog žirija pripala je “Maskama”, autorskom projektu hrvatskog glumca Dražena Šivaka. Priznanja za najbolje glumačke uloge osvojili su Goran Šušljik za ulogu u “Zagonetnim varijacijama” i Mirjana Spaić za ostvarenje u “Krevetu od lišća”, dok je Šivaku pripala i nagrada za glumačku bravuru.

Tri nagrađena ostvarenja povezuju različiti pristupi glumačkom umijeću, ali i interesovanje za čovjeka koji se, suočen sa drugima i samim sobom, neprestano nalazi između onoga što jeste i onoga što pokazuje svijetu.

“Maske”: Gluma kao umijeće preobražaja

Pobjednička predstava “Maske” Dražena Šivaka mnogo je više od pozorišnog podsjećanja na istoriju jednog scenskog sredstva. Autor, reditelj i izvođač kroz ovaj projekat istražuje masku kao umjetnički, društveni i antropološki fenomen, vodeći publiku od najranijih prikaza maskiranog čovjeka, preko antičkog pozorišta, do tradicije commedije dell’arte i njenih arhetipskih karaktera.

U dramaturgiji Karle Leko i Patrika Gregureca istorijski pregled postaje polazište za promišljanje glumačke profesije, ali i ljudske prirode. Maska nije predstavljena samo kao sredstvo prikrivanja identiteta, već kao mogućnost njegovog oslobađanja i preoblikovanja. Iza nje glumac ne mora nužno da sakrije sebe – naprotiv, može da otkrije različite slojeve ljudskog ponašanja, slabosti, strasti i društvenih odnosa.

Posebno mjesto u predstavi zauzima commedia dell’arte, tradicija u kojoj su tipski likovi, njihovi karakteri i fizičke osobenosti postali prepoznatljivi obrasci pozorišne igre. Harlekin, Pantalone, Dottore i drugi karakteri nijesu samo istorijski ostaci jednog teatarskog vremena. Njihove osobine i danas prepoznajemo u ljudima oko sebe, što ovoj formi daje trajnu aktuelnost.

Šivak je izuzetno posvećeno maski i posjeduje sposobnost da kroz glumačku transformaciju oživi različite karaktere. Posebno je vidljiva i živa veza između tradicije maske i umjetničke slobode, odnosno mogućnost da glumac upravo kroz drugo lice izgovori ono što bi bez njega ostalo neizrečeno. Šivakova izvedba je izuzetno koncentrisana glumačka posveta pozorištu i scenskoj igri.

Upravo u toj sposobnosti preobražaja leži jedna od najvećih vrijednosti predstave. Glumačka vještina ne svodi se na imitaciju različitih karaktera, već podrazumijeva njihovo razumijevanje i uspostavljanje unutrašnje logike svakog novog lika. Šivakova izvedba istovremeno je demonstracija zanata, ali i promišljanje o tome šta glumac zapravo radi kada stane pred publiku.

Stručni žiri MAKADO-a prepoznao je nesvakidašnji glumački stil i virtuoznost kojima je Šivak ostvario upečatljiv odnos sa publikom, dodijelivši mu priznanje za bravuru. Nagrada za najbolju predstavu u cjelini dodatno je potvrdila vrijednost ovog autorskog projekta, koji je i prije podgoričkog gostovanja ostvario zapažen festivalski život. Među njegovim priznanjima su nagrada publike na Marulićevim danima 2024. godine, Zlatna Tremina maska na Art Trema festivalu i nagrade na Zadarskom festivalu monodrame.

“Maske” tako postaju i svojevrsna oda pozorištu kao prostoru slobode, u kojem se kroz igru i preobražaj može govoriti o onome što svakodnevni život često potiskuje. Maska, paradoksalno, ne služi samo da sakrije lice, već i da omogući da se iza njega jasnije vidi čovjek.

Goran Šušljik: Iza intelektualne nadmoći krije se ranjivost

Nagrada za najbolju mušku ulogu pripala je Goranu Šušljiku za interpretaciju Abela Znorka u “Zagonetnim varijacijama”, predstavi beogradskog Teatra Vuk, nastaloj prema tekstu francuskog dramatičara Erika Emanuela Šmita.

Ovaj komad, zasnovan na psihološkoj napetosti i postepenom razotkrivanju tajni, postavlja pred glumce zahtjevan zadatak: održati dramsku koncentraciju gotovo isključivo kroz dijalog, promjene odnosa i precizno doziranje emocija. U središtu priče je susret dvojice muškaraca, pisca Abela Znorka i novinara Erika Larsena, koji na izolovanom ostrvu započinju razgovor što se ubrzo pretvara u psihološki duel.

Znorko, dobitnik Nobelove nagrade za književnost, čovjek je koji se povukao iz svijeta i izgradio vlastiti sistem odbrane od svega što bi moglo narušiti njegovu izolaciju. Njegov susret sa Larsenом pokreće niz obrta koji dovode u pitanje početne pretpostavke o identitetu, motivima i prošlosti dvojice protagonista. Šmitov tekst kroz taj odnos otvara pitanja ljubavi, idealizacije, posesivnosti i granice između stvarnog osjećanja i slike koju o njemu stvaramo.

U rediteljskom postupku Janka Cekića, koji tumači i drugu glavnu ulogu, naglasak je na psihološkom minimalizmu. Scenski prostor sveden je na nekoliko elemenata, dok se glavni sukob odvija kroz riječi, poglede, pauze i tišine. Takva postavka ne ostavlja mnogo prostora za glumačku nepreciznost. Svaka promjena u ritmu razgovora postaje važna, a svaki pomak u odnosu između likova može promijeniti smjer dramske situacije. Šušljik gradi Znorka kao čovjeka koji je navikao da kontroliše i sebe i druge, oslanjajući se na intelektualnu nadmoć i ironiju. Međutim, iza njegove arogancije i prividne emocionalne nedodirljivosti postepeno se otkriva ranjivost. Posebno je značajna Znorkova transformacija - od čovjeka koji vjeruje da gospodari situacijom do pojedinca suočenog sa sopstvenim zabludama o ljubavi.

Jedno od ključnih pitanja koje predstava postavlja jeste da li je moguće voljeti nekoga koga smo pretvorili u ideal, a da pritom nikada nijesmo prihvatili njegovu stvarnu, nesavršenu prirodu. Znorkova tragedija ne proizlazi samo iz izgubljene ljubavi već i iz njegove potrebe da je sačuva u obliku koji mu ne ugrožava sigurnost.

Važan oslonac Šušljikovoj interpretaciji predstavlja partnerska igra sa Jankom Cekićem. Njih dvojica grade odnos suprotnih glumačkih energija: Šušljik je scenski dominantan, precizan i autoritativan, dok Cekić njegovoj energiji suprotstavlja pritajeniju, ali jednako postojanu igru. Njihov duel ne počiva samo na verbalnom nadmetanju već i na neprekidnoj promjeni odnosa moći.

Upravo je sposobnost da izgradi lik sa toliko unutrašnjih protivrečnosti, bez nepotrebnog naglašavanja i patetike, bila osnova jednoglasne odluke žirija da Šušljiku dodijeli “Sat kulu” za najbolju mušku ulogu. Njegova interpretacija potvrđuje da se snaga glumačkog izraza ne mjeri samo intenzitetom emocije već i sposobnošću da se ona suzdržanošću učini još uvjerljivijom.

Mirjana Spaić: Slojevitost bez patetike

U predstavi “Krevet od lišća”, koja je otvorila ovogodišnji MAKADO, Mirjana Spaić ostvaruje ulogu za koju joj je pripala nagrada za najbolju žensku interpretaciju. Predstava je nastala po motivima istoimenog teksta savremene autorke Katarine Nikolić, a dramaturgiju i režiju potpisuje Sandra Vujović. Pored Spaić, igraju Milica Kekić i Đorđije Tatić.

Riječ je o scenskom ostvarenju koje se bavi emotivnom usamljenošću savremenog urbanog čovjeka, nevidljivošću unutar naizgled funkcionalnih odnosa i potragom za identitetom u svijetu koji je tehnološki sve razvijeniji, ali emocionalno sve udaljeniji.

Polazna tačka je paradoks savremenog života - čovjek danas ima gotovo neograničene mogućnosti komunikacije, a ipak sve teže ostvaruje stvarnu bliskost. Tehnološka povezanost ne znači nužno i emocionalnu prisutnost. Iza svakodnevne funkcionalnosti često se kriju neizgovorene potrebe, nezadovoljstvo i osjećaj da nas ljudi sa kojima dijelimo prostor i život zapravo ne vide. “Krevet od lišća” ove teme otvara kroz intimnu i poetičnu scensku formu, oslanjajući se na odnose tri izvođača i njihove različite emocionalne pozicije. Umjesto velikih dramskih gestova, u prvi plan dolaze suptilni pomaci, unutrašnji lomovi i ono što ostaje neizgovoreno.

Upravo je takav pristup zahtijevao pažljivo odmjeravanje glumačkih sredstava. U obrazloženju nagrade žiri je posebno izdvojio partnersku igru Mirjane Spaić sa Milicom Kekić i Đorđijem Tatićem, ističući da je glumica promišljenim izborom sredstava uspjela da ostvari slojevitu dramsku ulogu bez patetike i pretencioznosti.

Takvo obrazloženje upućuje na značaj suptilnosti u ovoj predstavi. Emocionalna uvjerljivost ne proizlazi iz prenaglašenog izražavanja osjećanja, već iz njihove mjere, unutrašnje logike i odnosa sa partnerima na sceni. Spaić je nagrađena upravo za takav pristup - za interpretaciju koja ne insistira na spoljašnjem efektu, već gradi dramski lik kroz pažljivo oblikovane nijanse.

“Krevet od lišća” otvara prostor za pitanja koja nijesu nova, ali dobijaju drugačiju težinu u svijetu digitalne komunikacije, ubrzanog života i sve izraženije emocionalne otuđenosti. Koliko smo zaista prisutni jedni drugima? Koliko poznajemo ljude sa kojima dijelimo svakodnevicu? I koliko je teško priznati sopstvenu ranjivost? Nagrada Mirjani Spaić prepoznaje glumački odgovor na takve izazove, ali i važnost partnerske igre kao temelja kamernog pozorišta.

Šest predstava, šest različitih scenskih iskustava

Takmičarski program 11. MAKADO-a obuhvatio je šest ostvarenja: “Krevet od lišća”, “Zagonetne varijacije”, “Fetišist”, “Najbolji čovjek na svijetu”, “Džepovi puni kamenja” i “Maske”. Različiti žanrovski pristupi, teme i izvođački senzibiliteti ponudili su publici susret sa savremenim dramskim izrazom u njegovim različitim oblicima.

O nagradama je odlučivao stručni žiri u sastavu: Davor Dragojević, predsjednik, te glumica Jelena Nenezić i novinarka Jelena Kontić Lakićević. Priznanja “Sat kula” dodijeljena su najboljim ostvarenjima u cjelini, za mušku i žensku ulogu, kao i za glumačku bravuru.

Manifestacija je završena monokomedijom “Kako postati žena kojoj se sve prašta”, u izvođenju Milice Šćepanović, prošlogodišnje dobitnice priznanja za glumačku bravuru.

Ovogodišnji laureati pokazali su tri različita lica glumačke umjetnosti. Dražen Šivak kroz masku istražuje mogućnosti transformacije i slobode, Goran Šušljik kroz psihološki slojevit lik otkriva granice između ljubavi i iluzije, dok Mirjana Spaić suptilnošću i partnerskom igrom donosi priču o emocionalnoj ranjivosti savremenog čovjeka.

Njihova priznanja ujedno su podsjetnik na posebnu vrijednost kamernog pozorišta: njegovu sposobnost da bez velikih scenskih sredstava, oslanjajući se na glumca i neposrednost susreta sa publikom, otvori teme koje daleko nadilaze prostor jedne pozorišne sale.

( Nina Vujačić )