Čovjek koji je srušio žanrovske zidove Bukera
Ko je M. Džon Harison: Nakon trijumfa 81-godišnjeg britanskog pisca, ovo je priča o njegovoj specifičnoj poetici, najnovijem nagrađenom djelu i romanu “Put srca” koji je dostupan našim čitaocima
Kada je žiri Bukerove nagrade u Londonu proglasio M. Džona Harisona za dobitnika za 2026. godinu, u književnim krugovima odjeknula je vijest koja je istovremeno iznenadila i donijela neku vrstu zakašnjele pravde. Harison je u 81. godini postao najstariji laureat u istoriji ovog priznanja. Ipak, mnogo važnije od godina jeste to što je on prvi autor ponikao u svjetovima naučne fantastike i spekulativne proze koji je uspio da osvoji ovu nagradu. Ovaj trijumf skrenuo je pažnju šire javnosti na čovjeka koji već skoro šest decenija piše po sopstvenim pravilima, tvrdoglavo preispitujući šta književnost uopšte može i treba da bude.
Njegov nagrađeni roman “The End of Everything” (Kraj svega) donosi neobičnu, ogoljenu distopijsku priču spakovanu na svega 198 stranica. Smještena na samotne obale Kenta nakon neodređene katastrofe, knjiga prati sakupljača stvari sa plaže i njegovu tetku dok pokušavaju da prežive u svijetu u kom su se pojavili čudni entiteti koji neprestano mijenjaju oblik. Predsjednica žirija Meri Berd opisala je ovo djelo kao zahtjevno i prožeto ironijom, ističući da kroz sav taj mrak na kraju ipak probija tanak, ali stvaran tračak optimizma. Ona je Harisonovo pisanje nazvala spojem nemilosrdne preciznosti i čiste ljepote, vidjevši u njemu vrhunac spisateljske hrabrosti našeg vremena.
Harison je rođen 1945. godine, a ime je gradio još krajem šezdesetih kroz kultni britanski časopis New Worlds, postajući jedno od ključnih imena takozvanog “Novog talasa” naučne fantastike. Cijelog života je ostao na margini: previše čudan i subverzivan za mejnstrim, a previše književno rigorozan za klasične žanrovske kalupe. Umjesto da zabavlja čitaoce građenjem dalekih svjetova, on žanr koristi kao skalpel za seciranje ljudske psihe, otuđenja i naše vječite nemogućnosti da spoznamo apsolutnu istinu. Njegova rečenica je hirurški tačna, naizgled hladna, ali duboko poetična. Kod njega nema jeftinih trikova, lakih odgovora niti umirujućih srećnih završetaka; stvarnost je uvijek varljiva i nestalna.
Domaći čitaoci ne moraju da čekaju prevod nove knjige kako bi osjetili snagu Harisonovog glasa. U izdanju Čarobne knjige već postoji prevod na srpski njegovog kultnog romana “Put srca” (The Course of the Heart), djela koje savršeno sažima srž njegove poetike. Radnja prati troje studenata sa Kembridža koji, pod uticajem harizmatičnog i mračnog mentora, jedne tople majske noći izvode magijski ritual. Želja im je uzvišena - žude da dotaknu Pleromu, svijet apsolutne čistote i savršenstva koji leži s one strane naše sumorne materijalne stvarnosti.
Ritual, međutim, uspijeva na užasan način. Umjesto prosvjetljenja, ono što su te noći doživjeli ostavlja na njima neizbrisiv biljeg i trajno ih zakopava u našem nesavršenom svijetu. Atmosfera knjige je gusta, teška i prožeta specifičnim engleskim neopaganizmom i gnosticizmom. Harison ne slika magiju kroz svjetlucave holivudske efekte, već kroz opipljiv osjećaj jeze, miris vlažne zemlje, jesenju maglu i tihu, psihološku groznicu koja polako izjeda njegove junake. Decenijama kasnije, kao zreli ljudi, oni žive u ruševinama sopstvenih života, proganjani jezivim vizijama, tjelesnim bolestima i teškim osjećajem nepopravljivog gubitka.
Kada se ovaj prevod pojavio na našim prostorima, lokalna publika i pasionirani ljubitelji fantastike dočekali su ga kao pravo skriveno blago. Iako knjiga zbog svog nekonvencionalnog stila nije postala instant bestseler za najšire narodne mase, u domaćim književnim klubovima i na forumima stekla je status gotovo kultnog štiva. Čitaoci sa naših prostora posebno su hvalili to što Harison uspijeva da spoji visoku književnost sa elementima čudne fikcije (weird fiction), prepoznajući u njemu autora koji ne potcjenjuje inteligenciju onoga ko drži knjigu u rukama.
“Put srca” zapravo uopšte nije priča o magiji. To je duboka, potresna studija o tome kako nas mladalački ideali, prećutane tajne i rane iz prošlosti mogu držati u doživotnom ropstvu. Napisana stilom koji opčinjava, ova knjiga stoji kao svjedočanstvo o autoru kom je velika književna scena predugo uskraćivala glavne reflektore, a ovaj Buker je samo podsjetnik da je došlo vrijeme da mu se publika u regionu vrati sa punom pažnjom.
( Nina Vujačić )