Nada i kako je živjeti

(oslobodjenje.ba)

Ono što je nakon građanskog bunta i formiranja Studentske liste u Srbiji, koja je izborila izbornu pobjedu protiv satrapskog Vučićevog režima, nametnuto kao fakt za cijeli postjugoslovenski prostor, odnosi se prije svega na pitanje nade, odnosno mogućnosti da se jedna utopija, makar i krnja, dovede do svog krajnjeg oblika. I ako pogledamo tok dvogodišnje studentske borbe, uz sve manjkavosti i kritične tačke, načine organizovanja, istrajnost i vjerovanje da se uprkos goloj sili i poremećenom umu vlastodršca može napraviti iskorak iz straha i zavejanosti u mrak, upućuje nas to na zaključak da snagu građanstva koje se zaista probudilo ne može zaustaviti ništa. Ona je jedini faktor promjene, ma kako to mi tumačili sada. Jednom probuđen puk inercijom se pokreće sam od sebe. Jer, vladati možeš kako hoćeš, ali ipak ne dokad hoćeš. I to je ono sa čime nijedan režim, ma koliko brutalan bio, ne želi da računa.

Ono što je Vučić napravio u Srbiji distopijska je kataklizma, za koju se vjerovalo da je beskrajna i nepobjediva, ali ono što joj se omaklo jeste da je ona sama po sebi u začetku bila stvar prošlosti, onoga što je moralo biti samo po sebi prevaziđeno. Samo se čekao trenutak koji će biti tačka preloma i on se desio. To što se nije dogodilo ranije stvar je akumulacije nezadovoljstva, ovdašnje naopake trpeljivosti, nemogućnosti društva da usljed višedecenijskih šokova dođe do sebe. Sve to može sada zvučati kao naknadna pamet, ali bilo je očevidno, ko je želio da vidi i da zna, da se radikalski satrap može jedino urušiti svojim konglomeratom užasa sam u sebe. Aktuelna nastojanja da se strah održi kao dominantna kategorija na kojima počiva jedna država, sve ono što više od tri decenije gledamo kao manifestaciju da je “poslije njih” potop, sada se pokazuje kao domino-efekat, usljed kojeg je jedino suštinsko pitanje do koje tačke se želi i može ići. Ovo jeste povijesna prilika da se u cijelom, poslovičnom regionu, stekne dovoljno snage koja će biti usmjerena u konačnom prevazilaženju zamrznutog stanja rata kao jedine kategorije postojanja.

Pogledamo li širu sliku, događanja u Evropi u aktuelnom trenutku, moglo bi se reći da je Studentski pokret u svom ključnom nastojanju zapravo svojevrsna avangarda, ono što se nije ni u kom smislu očekivalo niti predviđalo da je moguće da se dogodi. I u tome jeste suštinska pobjeda, što su oni, za koje smo vjerovali da su nemoćni i nezainteresovani, konačno bez patronata bilo koga digli svoj glas i pokazali jasan stav. A u onoj frazi da svijet ostaje na mladima konačno se zazrcalila trunka istine, jer on zaista pripada samo njima, nikako onim promašenim generacijama koje su uz strah i konformizam prihvatile da se nakon mračne decenije devedesetih uglazbe u nečinjenje i istrajavaju u njemu. Jer mi, to famozno mi, na ovim prostorima već više od trideset godina tavorimo u nečinjenju, u pristajanju na zamrznuto stanje sukoba, pri kojem se svaka promjena uvlači u procjep teorija zavjere da neki drugi, anamo oni, rade sve kako bi ugrozili naš etnikum. I to jeste suštinski najveća prevara, koja je u ovom slučaju prevaziđena i nadiđena. Dakako, ostaje cijeli niz otvorenih pitanja, borba će trajati, jer se sukobljavaju dva potpuno suprotstavljena koncepta egzistencije, jedan koji vjeruje da je moguće humanije i pravednije društvo, i drugi koji jaše na mitologiji poraza, besmisla i vraćanje unazad. Daleko od toga da je unutar ove pobjede sve već sada jasno, Srbiju će čekati višegodišnja grčevita borba za promjenu paradigme koja je ovu zemlju dovela do potpune suludosti. Ali ovaj trenutak sada jeste prilika za prekretnicu, koja bi mogla imati mnogo širi odjek nego smo sada u stanju priznati.

Iznova se ovdje vraćam na našu zemlju, izbrazdanu etnonacionalnom sluđenošću i primatom narcizma malih razlika, godine koje su pojeli skakavci od nas su napravile društvo koje nije u stanju uvidjeti vlastite prioritete. Robovi smo neofeudalnih despota pred kojima se klanjamo zastrašeni vlastitom snagom, i to će trajati i biće tako sve dok se ne kristališe ona snaga koja će biti spremna konačno jednom reći da je dosta i da je prevršilo svaku mjeru. Do tada, svim onim preostalim zdravim snagama, koje vide ovu državu kao istinsko mjesto svoje budućnosti, ostaje da se obrazuju, da uče, da konačno shvate da je promjena ipak, uprkos svemu, moguća i da nema cijenu.

( Đorđe Krajišnik )