Zašto političari dijele novac građanima

Da li su novčane pomoći biračima ekonomska mjera, kupovina glasova ili i jedno i drugo? Političarima odgovor, čini se, zavisi od toga koja je stranka na vlasti. Ekonomistima je, međutim, odgovor mnogo jasniji.

Američki predsjednik Donald Tramp više puta je koristio podsticajne novčane isplate kao političko sredstvo. Najprije je biračima obećavao 2.000 dolara od prihoda ostvarenih carinama, a nedavno i po 5.000 dolara "svakom punoljetnom građaninu Sjedinjenih Država", pod uslovom da republikanci zadrže kontrolu nad Predstavničkim domom i Senatom na novembarskim izborima za Kongres na polovini predsjedničkog mandata - što im spektakularno nije pošlo za rukom, jer su demokrate ubjedljivo osvojile oba doma. Tramp je insistirao na tome da su te isplate "dividende", poput onih koje uspješne kompanije dijele svojim akcionarima. Ali politička računica je očigledna.

Još 2021. godine, Politico je izvijestio da je administracija tadašnjeg predsjednika Džozefa Bajdena namjeravala da podsticajne mjere za ublažavanje posljedica pandemije kovida-19 iskoristi kao "malj" uoči izbora na polovini mandata 2022. godine. "Republikanskim zakonodavcima biće veoma teško da izađu pred svoje birače i objasne zašto su glasali protiv isplate čekova od 1.400 dolara", izjavio je tada jedan zvaničnik Bijele kuće.

Ekonomska logika takvih mjera, međutim, bila je mnogo manje uvjerljiva. Zagovornici fiskalnih podsticaja - smanjenja poreza ili direktnih isplata domaćinstvima, kojima se potrošačima stavlja na raspolaganje više novca (kao i monetarnih podsticaja), snižavanja kamatnih stopa kako bi se građani i preduzeća podstakli na zaduživanje i potrošnju - tvrde da je riječ o načinima za snažno pokretanje privrede. Ako ljudi imaju više novca, više će i kupovati. Kompanije koje proizvode tu robu zaposliće više radnika, koji će svoje zarade trošiti na dodatnu robu i usluge, podstičući tako i druge kompanije da šire poslovanje i zapošljavaju. Zahvaljujući "kejnzijanskom multiplikatoru", svaki dolar državne potrošnje navodno stvara višestruko veću ekonomsku korist. Nezaposlenost opada, nacionalni dohodak raste, a privredni rast ubrzava.

Problem je u tome što je kejnzijanski multiplikator, ako uopšte postoji, mnogo manji nego što se predstavlja. On je zapravo proizvod ekonomskih modela koji polaze od pretpostavke da će gotovo svi koji dobiju neočekivani novac najveći dio tog iznosa i potrošiti - ili, ekonomskim rječnikom, da sva domaćinstva imaju jednaku i visoku graničnu sklonost potrošnji.

U stvarnosti, način na koji ljudi troše novac zavisi od njihovih prihoda i imovine, životne dobi, zaduženosti, očekivanja u pogledu budućnosti, raspoloživosti novčanih sredstava i niza drugih okolnosti. Kada se te razlike uzmu u obzir, pokazuje se da su pozitivni efekti podsticajnih isplata na ukupnu privrednu aktivnost znatno skromniji, dok njihovi troškovi postaju mnogo očigledniji.

Ekonomisti odavno znaju da su široko zasnovane novčane pomoći stanovništvu neefikasan način za podsticanje potrošnje. Ipak, budući da priča o podsticajima djeluje intuitivno uvjerljivo, a čekovi su veoma popularni među biračima, političari nerado prihvataju tu lekciju. Činjenica je da veliki dio novca koji država isplaćuje jednostavno ostaje na bankovnim računima građana.

Podsticajne isplate, osim toga, neko mora i da plati, a to se gotovo nikada ne čini povećanjem poreza ili smanjenjem javne potrošnje. Umjesto toga, one se finansiraju zaduživanjem, čime se trošak ili prebacuje na buduće generacije, koje će dug na kraju otplaćivati kroz veće poreze, ili - što je vjerovatnije - plaćamo sami, kroz inflaciju. Upravo smo to naučili nakon što su administracije Trampa i Bajdena tokom pandemije potrošile oko pet biliona dolara na programe ekonomskih podsticaja.

Postoje neposredniji načini za oporavak privrede. Domaćinstva smanjuju potrošnju kada se dogodi nešto što utiče na njihovu sposobnost ili spremnost da troše. Tako je, na primjer, 2008. godine kolaps cijena nekretnina u SAD izbrisao bilione dolara imovine domaćinstava i otežao im zaduživanje. Federalne rezerve reagovale su odobravanjem kredita investicionim bankama, spašavanjem tržišta komercijalnih zapisa, pružanjem podrške institucijama koje su smatrane prevelikim da bi propale i ubrizgavanjem dolara u strane banke kako bi se zaustavilo širenje krize.

Politike koje neposredno otklanjaju uzroke recesije uglavnom će mnogo više doprinijeti njenom ublažavanju nego slanje čekova svim građanima ili opšte snižavanje kamatnih stopa. Godine 2020, brzo razvijanje vakcina protiv kovida-19 vjerovatno je imalo veći pozitivan uticaj na privredni rast nego čekovi koje je država dijelila građanima.

Najjači argument u prilog podsticajnim isplatama tokom recesije jeste to što one ublažavaju teškoće domaćinstava koja su najteže pogođena krizom, što nipošto nije zanemarljivo. Ipak, umjesto oslanjanja na kratkoročna rješenja čije troškove zgodno previđamo, bilo bi bolje da preuredimo sisteme socijalne zaštite i socijalnog osiguranja tako da budu fiskalno održivi i dovoljno snažni da vanredne mjere više ne budu potrebne.

Teorijska rasprava danas je, naravno, bespredmetna, jer SAD trenutno nijesu suočene s recesijom izazvanom padom tražnje. Ali, nazivali ih "podsticajima" ili "dividendama", novčana pomoć ostaje ono što su oduvijek bila: način da političari kupuju naklonost birača novcem poreskih obveznika.

Autor je profesor ekonomije na Univerzitetu u Čikagu

Copyright: Project Syndicate, 2026.

( Greg Kaplan )