Jesmo li spoznali Njegoša?

Andrić, Krleža, Selimović, Lalić, Crnjanski, Mihailović, Pekić, Kiš... u svojim literarnim pripovijedanjima nijesu zaobilazili naše traumatične teme prošlosti, ali ni jednom od njih kao Njegošu nije spočitavana ideologizacija književnosti.

Dio njegovog književnog kanona u kontinuitetu je podređivan određenom nacionalnom i vjerskom uglu promatranja, a nerijetko je i sama Njegoševa umjetnička fikcija korišćena kao dokazni materijal za potvrđivanje određenih istorijskih i političkih teza.

Njegoševa bibliografija, posebno naučne i stručne publikacije napisane o njegovom liku i djelu predstavljaju nevjerovatan omaž društvenim i kulturnim prilikama u kojima su nastajale. Aktivna usmjeravanja u tumačenju Njegoševog djela i mitologizacija njegove ličnosti već su poodavno trebala postati predmet zasebnih naučnih opservacija. Sve što je izrečeno, zapisano, zapamćeno, predstavljeno, vizuelizovano u vezi fenomena Petra II Petrovića Njegoša postalo je priča za sebe. Na primjeru ove impresivne bibliografije najjasnije se sagledavaju postupci uobličavanja kolektivnog pamćenja, otkrivaju predrasude vremena, prate obrasci identitetskih prisvajanja i uočavaju razvojne forme budućih manipulacija. Ništa poput sintagme "njegoševska Crna Gora" u sebi ne objedinjava toliko različitosti i protivrječnosti!

Potonji vladika crnogorski, i sam razdiran fenomenima naučenog i doživljenog, u svom proznom i poetskom legatu, ali cjelokupnom, a ne onom po potrebi fragmentiranom ili potenciranom, na razne načine saopštava svom čitaocu da je "peremešena persona" (tzv. rastrzana osoba). Kao da i samom Radivoju Tomovom za života nije bilo dovoljno što se osjećao "kao civilizovan čovjek među poluvarvarima ili poluvarvarin među civilizovanim ljudima" već su mu i buduća pokoljenja čitalaca po slobodnom nahođenju preuzimala i podmetala. Konkretno, za što objektivniji doživljaj ovog vanvremenog polihistorika neophodno je protumačiti sva njegova književna djela, proučiti svjedočenja njegovih savremenika i pomno istražiti arhivsku građu razdoblja u kojem je rastao i vladao, ali i nastojati doprijeti do njegove izazovne intime.

Naime, Njegoš je kao državnik, vjerski poglavar, diplomata, reformator, pjesnik, filozof i putopisac imao veoma sadržajnu administrativnu i ličnu prepisku. Stotine ovih pisama, nastalih od 1830. do 1851. godine, dokumentarno svjedoče o pojmovima, pojavama, događajima, ličnostima i predstavljaju neizostavan putokaz za tumačenje tadašnjih prilika u Crnoj Gori i na južnoslovenskom prostoru. Naravno, raznorodna interesovanja, ideje, djelatnosti i sumnje koje sadrže ovi autentični spisi potvrđuju svestranost i intelektualnu tragiku ličnosti onog koji je "vladar među varvarima, a varvarin među vladarima".

Svakako i njegovo varvarsko vladarstvo ukazuje na karakter koji je u znatnoj mjeri u nesaglasju sa onim što je u svojim djelima opisivao i potencirao. Iskazana brutalnost prema svojim neistomišljenicima, kao i lukava surovost prema članovima uglednih i vladajućih porodica Radonjića i Plamenaca ne govori toliko o posljednjem teokrati iz loze Petrovića, koliko otkriva stvarnu mentalitetsku crtu onih koji su ga nekada i danas nekritički glorifikovali.

Sve što je naučeno napamet iz njegoševskog opusa i ponavljano u prigodnim prilikama zapravo nikada nije bilo, niti je trebalo biti tumačeno kao apsolutni odgovor na pitanja u vezi brojnih istorijskih nedoumica ili izazova današnjice. U književnosti imamo ili činjenice ili fikciju. "Istina je cjelina", poručuje Hegel. I znameniti "Gorski vijenac" tematizovao je nepostojeći masovni zločin sa početka 18. vijeka, dok danas nema ozbiljnijeg studenta istorije koji spoznaju o lažnom caru Šćepanu Malom isključivo zasniva na informacijama iz istoimene narodne drame. Književnost nije "priča sama za sebe", kao što je i za očekivati da umjetnička imaginacija ne mora otpozdravljati na sve četri strane. Možda i naša kultura nije posvećena čitalaštvu na pravi način? U našem četvoroimenom jeziku zapravo nema valjanog sinonima za riječ čitalac. Mnoštvo sinonima za određeni pojam ukazuje na njegov značaj u toj kulturi.

Da Njegoš ipak može biti aktuelan, pa i na apsurdan način, najbolje ilustruje nedavna odluka Vlade Crne Gore kojom je, naravno, bez održavanja sjednice i na osnovu WhatsApp pribavljene saglasnosti većine njenih članova, preimenovan gradski bazen "Zoran Džimi Gopčević" u Kotoru u "Gradski bazen - Petar II Petrović Njegoš". Tačnije, u memoarskim zapisima Milorada Medakovića, koji je bio Njegošev sekretar, opisan je događaj u Prčanju tokom kojeg se vladika umalo nije udavio. Naš prvi poznati šahista i veliki ljubitelj bilijara zapravo uopšte nije bio dobar plivač i u ovoj situaciji biva spašen zahvaljujući spretnosti svog sekretara. Povodom ovog događaja i u znak zahvalnosti nastali su i stihovi: "A moj ti Medo talase mijesi".

Možda i važnija od ovoga događaja jeste konverzacija između njih dvojice koja je takođe zapisana u ovim književnim osvrtima na Njegošev život. U njoj Pustinjak cetinjski pita Medakovića: "Poznaješ li ti ove Crnogorce", na šta mu on odgovara: "Meni se čini, gospodaru, da ih poznajem". Na ovu tvrdnju Njegoš sa sjetom odgovara: "E, vidiš, ja sam se njima rodio i sam sam Crnogorac, a ponekad mi se čini da ih uopšte ne poznajem". Ovo je vjerovatno i odgovor na pitanje iz naslova.

( Neđeljko Necko Đurović )