Nebo smatram svojom domovinom

Na sjeveru Evrope 14. novembar je skoro sa matematičkom sigurnošću sumoran. Stoga valja pretpostaviti da je tako bilo i u Hanoveru prije 310 godina. Rano se smrkavalo. U jednoj kući u deset sati uveče čovjek okružen papirima sve je teže disao. Onda je prestao. Njegov sekretar je ušao da provjeri kako mu je. Prinio je svijeću licu. Nije bilo daha na kojem bi plamen zaigrao. Sedamdesetogodišnji Gotfrid Vilhelm Lajbnic bio je mrtav.

Njegova smrt je u Hanoveru prošla gotovo neprimijećeno. Na njegovu sahranu nije došao niko sa dvora, niti bilo koji naučni kolega. Ispratio ga je isključivo njegov lični sekretar. Berlinska akademija nauka, koju je osnovao i Kraljevsko društvo iz Londona čiji je bio član, ignorisali su njegovu smrt. Sahranjen je u neobilježenom grobu koji je tek decenijama kasnije identifikovan.

Bio je to mučan kraj jednog blistavog intelektualnog života. Lajbnica s pravom nazivaju posljednjim univerzalnim genijem. Njegov duboki trag u današnjem čovječanstvu svako može da vidi svojim očima ako koristi neki od programa vještačke inteligencije. Oni su, kao i ukupna računarska filozofija, zasnovani na njegovom binarnom matematičkom jeziku. Osim toga, skoro svako je čuo za njegovu misao da živimo u najboljem od svih mogućih svjetova. U njemu vlada predodređeni sklad, koji mi samo nismo u stanju da razumijemo i primijetimo. Njegovo učenje, nazvano po monadama od kojih je sačinjen univerzum, zvalo se – monadologija.

LAJPCIŠKO ČUDO OD DJETETA

Rođen je 1. jula 1646. godine u Lajpcigu u porodici Fridriha Lajbnica, uglednog pravnika i profesora moralne filozofije na tamošnjem Univerzitetu. Gotfridu je bilo šest godina kada mu je otac umro, ostavivši iza sebe ogromnu privatnu biblioteku. Iako je bila zaključana za djecu, Gotfrid je sa osam godina uspio da ubijedi majku, Katarinu Šmuk, da mu dozvoli ulazak. Bila je ćerka poznatog profesora prava u Lajpcigu, pa ju je zacijelo obradovala glad za znanjem koju je pokazao dječak.

Ta biblioteka, puna antičkih klasika, teoloških i pravnih spisa, bila je mjesto gdje se Lajbnic samostalno obrazovao i razvio svoj rani genij. Majka je preuzela potpunu brigu o Gotfridovom odgoju. Usadila mu je duboke religiozne i moralne vrijednosti koje su kasnije snažno uticale na njegovu filozofiju i stalnu težnju ka pomirenju hrišćanskih crkava.

Već sa 12 godina samostalno je naučio latinski i starogrčki. Napisao je doktorat iz oblasti prava u Lajpcigu kada mu je bilo svega 20 godina. Profesori su odbili da mu dodijele titulu pod izgovorom da je premlad. Pravi razlog je vjerovatno bila sujeta jer je bio pametniji od većine njih. Razočaran, Lajbnic je otišao u Altdorf, tada ugledan univerzitet bogatog protestantskog grada Nirnberga. Kada je u Altdorfu predao svoju doktorsku tezu De casibus perplexis in jure (O zamršenim pravnim slučajevima), profesori su bili potpuno zatečeni zrelošću rada. A njegova usmena odbrana bila je toliko briljantna da su mu odmah dodijelili titulu dvostrukog doktora – i crkvenog i građanskog prava. Ponudili su mu stalnu katedru na univerzitetu. Lajbnic se zahvalio na ponudi rekavši da su „njegove misli okrenute potpuno drugom pravcu“. Želio je da putuje, bavi se diplomatijom i mijenja svijet, a ne da bude zatvoren u malom univerzitetskom gradu.

I zaista, Lajbnic se poslije sticanja doktorata nije zaustavljao. Odlazi najprije u Nirnberg i postaje član alhemičarskog društva. Shvata da je to jalova rabota, pa nastavlja za Frankfurt, gdje stupa u službu uticajnog izbornog kneza od Majnca. Tu počinje njegova karijera diplomate i pravnog savjetnika. Knez ga 1872. šalje u Pariz u diplomatsku misiju kod moćnog Luja XIV. Lajbnic tu upoznaje vodeće naučnike, pronalazi integralni i diferencijalni račun i konstruiše svoju čuvenu mašinu za računanje koja je mogla da množi i dijeli. Tokom ovog perioda nakratko je posjetio i London, gdje je primljen u Kraljevsko naučno društvo.

Boravak u Parizu, tadašnjem pupku intelektualnog svijeta, okončan je poslije četiri godine. Tridesetogodišnjak nevoljko prihvata ponudu dinastije Braunšvajg-Lineburg i postaje njihov dvorski bibliotekar, savjetnik i istoričar u Hanoveru. Prije nego što preuzme novi posao, na putu prema Hanoveru svraća u Hag. Tamo po svojoj želji sredinom novembra 1676. dogovara sastanak sa jednim od najvećih filozofa tog vremena, Baruhom de Spinozom, koji je tada već bio teško bolestan i preminuo je samo tri mjeseca kasnije.

DVORJANIN I JERETIK

Ovaj susret je dugo bio obavijen velom tajne jer o njemu jedva da postoje pisani tragovi. Lajbnic je kasnije pokušavao da umanji značaj tog sastanka ili da ga potpuno negira. Spinoza je u to vrijeme bio žigosan kao opasan jeretik i ateista, a Lajbnic je zavisio od hrišćanskih dvorskih moćnika.

Lajbnic je znao da Spinoza završava svoje epohalno djelo Etika. Žarko je želio da vidi rukopis koji je tada tajno kružio u intelektualnim krugovima. Spinoza je živio skromno u Hagu izdržavajući se od brušenja optičkih stakala. U početku je bio sumnjičav prema Lajbnicu, vidjeći u njemu ambicioznog dvorskog savjetnika. Ipak, kada su sjeli da razgovaraju, intelektualna hemija je prevagnula i proveli su nekoliko dana u intenzivnim filozofskim debatama.

U Lajbnicovoj zaostavštini pronađen je kratak dokument na čijoj margini stoji zabilježeno da ga je Lajbnic napisao svojom rukom i pročitao naglas pred samim Spinozom. Htio je da pokaže Spinozi svoju modifikovanu verziju ontološkog dokaza za postojanje Boga. Pokušavao je da dokaže da je pojam „najsavršenijeg bića“ logički moguć i konzistentan, što je Spinozu veoma zainteresovalo. Spinoza je na kraju popustio i dozvolio Lajbnicu da pogleda djelove rukopisa Etike. Razgovarali su o Spinozinom pogledu na svijet, gdje su Bog i Priroda jedno te isto, što je Lajbnica istovremeno i fasciniralo i duboko plašilo. Izvori pokazuju da su detaljno pretresali i greške u Dekartovoj fizici, pošto su obojica bili vrsni matematičari.

Lajbnic je shvatio da Spinozin sistem vodi u potpuni determinizam – svijet u kome ne postoji slobodna volja, gdje Bog nema ličnost, ne čini čuda i ne razlikuje dobro od zla na ljudski način, već je sve samo hladna matematička nužnost prirode. Za Lajbnica je to bilo neprihvatljivo. On je smatrao da bi takav pogled srušio moralne temelje društva i crkve. Savremeni istoričari filozofije poput Metjua Stjuarta u knjizi Dvorjanin i jeretik tvrde da je ovaj sastanak bio presudan za nastanak Lajbnicove filozofije. Lajbnic je proveo ostatak svog života pokušavajući da izgradi filozofski sistem, teoriju o monadama i najboljem od svih mogućih svjetova, koji će biti jednako logički savršen kao Spinozin, ali koji će uspjeti da spasi ideju hrišćanskog Boga, slobodne volje i ljudske duše.

Sastanak u Hagu je tako bio jedinstven trenutak u istoriji ljudskog mišljenja. Dva velika uma 17. vijeka sjede u maloj sobi, dijele najsubverzivnije ideje svog doba, svjesni da mijenjaju tok ljudske misli, dok spoljni svijet o tome nema pojma.

KANCELARIJA NA TOČKOVIMA

U naredne četiri decenije Lajbnic će raditi za dinastiju Braunšvajg-Lineburg kao dvorski bibliotekar, savjetnik i istoričar.

Lajbnic se nije libio upotrebe svog oštrog uma i tamo gdje se to ne bi očekivalo od visokog kneževog službenika. U gorskoj oblasti Harca silazio je u rudnike, da bi projektovao vjetrenjače za ispumpavanje vode. Glavni posao mu je bio pisanje obimne istorije vladarske porodice.

Često je putovao izvršavajući povjerljive diplomatske zadatke. Lajbnic je tokom života održavao opsežnu prepisku sa više od hiljadu naučnika, filozofa, državnika i drugih učenih ljudi širom Evrope i svijeta. U Berlinu je osnovao Brandeburšku akademiju nauka, u Beču dobio status specijalnog carskog savjetnika. Njegov mozak je neumorno radio. Užasavalo ga je gubljenje vremena u truckanju kočijom.

Budući da su u 17. i 18. vijeku putovanja između gradova trajala danima, pa čak i nedjeljama, on je prilagodio kočije svojim potrebama. Ugradio je specijalne stolove na rasklapanje, police za knjige, držače za mastilo koji su sprečavali prosipanje tokom truckanja po lošim putevima, kao i pregrade za njegove brojne rukopise i pisma. Zahvaljujući tome, Lajbnic je pisao svoje filozofske traktate, rješavao matematičke jednačine, osmišljavao političke strategije i vodio ogromnu prepisku. U hanoverskoj arhivi pobrojali su do sada dvadesetak hiljada pisama - neka su putovala čak do Kine. Lajbnic je poradio na sopstvenim nacrtima za poboljšanje sistema opruga i amortizacija na kočijama, kako bi pisanje i rad tokom vožnje bili što stabilniji i lakši.

Ljudi koji danas rade na laptopu u vozu, savremena nomadska poslovna klasa, imaju svog preteču iz 17. vijeka.

LAJBNIC I PETAR VELIKI

Kada se na ruskom prestolu pojavio car Petar Veliki, Lajbnic je u njemu vidio idealnog prosvećenog vladara, kralja-filozofa, koji može da realizuje njegove velike ideje. Pisao mu je. U tom pismu on kaže da ga raduje uspon velike ruske države i da ima dodatni, lični motiv da joj pomogne, zato što je i njegovo porijeklo slovensko (cum et mea origo slavonica sit). Zatim navodi i svoje profesionalne reference – da je dugo radio na zakonodavnim i javnim poslovima u Njemačkoj. Sastao se sa carem nekoliko puta između 1711. i 1716. godine. Proveli su sate i dane u razgovorima u otmenim banjskim lječilištima, Karlsbadu i Badu Pirmontu. Petar Veliki je pažljivo slušao. Lajbnic je u to vrijeme o Petru Velikom zapisao da je konačno pronašao mislećeg vladara: „Našao sam ga u osobi Velikog Cara... i radije bih vidio kako nauke cvjetaju u Rusiji nego kako se loše njeguju u Njemačkoj“. To je imalo realne posljedice na razvoj Rusije. Lajbnic je bio ključni arhitekta i idejni tvorac Ruske akademije nauka u Sankt Peterburgu, iako je ona zvanično otvorena tek ubrzo nakon njegove i careve smrti. Izradio je detaljne planove za njenu strukturu, biblioteke i opservatorije. Ruska administracija, školstvo i država ne bi imali isti istorijski razvoj bez Lajbnicovog uticaja.

EVROAZIJSKA VIZIJA

Lajbnicovu maštu je raspalila i Kina. Najveći šok u radu na binarnom sistemu Lajbnic je doživio kroz prepisku sa jezuitskim misionarom Žoašemom Buveom koji je živio u Pekingu. Buve je primijetio izrazitu sličnost između Lajbnicovog sistema i drevnog kineskog teksta Knjiga promena. Ona sadrži 64 heksagrama, od kojih je svaki sastavljen od šest linija. Te linije mogu biti pune (Jang) ili isprekidane (Jin). Kada je Buve poslao dijagram Lajbnicu, ovaj je isprekidane linije (Jin) zamijenio sa 0, a pune linije (Jang) sa 1. Redosljed heksagrama savršeno je odgovarao binarnim brojevima od 0 do 63. Za Lajbnica je ovo bio definitivan dokaz da su drevni Kinezi hiljadama godina ranije posjedovali vrhunsku matematičku nauku koja je vremenom zaboravljena.

Tvrdio je da su kineski mudraci, predvođeni Konfučijem, čistim razumom dospjeli do istih moralnih i metafizičkih istina kao i hrišćani te da je kineski Li zapravo isto što i hrišćanski Bog – vrhovni um, netjelesni i racionalni uzrok univerzuma koji svime upravlja, a da pritom ne narušava prirodne zakone. Hrišćanstvo i konfučijanizam nisu neprijatelji. Naprotiv, oni su dvije grane istog univerzalnog uma. Njegov san je bio spajanje ove dvije tradicije.

Lajbnic je imao viziju o Evroaziji, u kojoj su Rusija i Kina bile dvije ključne tačke za stvaranje globalne naučne i kulturne mreže. Svoju viziju je sažeo u ideji o "Evroazijskom kulturnom mostu", koji bi povezao Evropu kao najrazvijeniju kulturu Zapada sa Kinom kao najrazvijenijom kulturom Istoka, dok bi Rusija služila kao fizički i geopolitički most između njih.

„LOŠ NJEMAC“

Ljudi koji umno nadilaze svoje vrijeme ne nailaze uvijek na odobravanje. Prije bi se reklo da način na koji oni vide svijet prosječne ljude plaši i odbija. Vjekovima kasnije potomci prepoznaju dalekosežnost ideja. Tako je Lajbnicov „Alfabet ljudskih misli” bio prvi istorijski dokaz da ljudski razum, logika i jezik nisu neka magična, nedokučiva sfera, već sistem koji se može mapirati, kodirati brojevima i na kraju prepustiti mašini da njime upravlja. To je temelj današnje vještačke inteligencije.

Za života su Lajbnicovi drugovi sa studija, kolege i savremenici ostavili niz svjedočenja o njemu. I ta svjedočenja ponekad govore o njihovim ljudskim slabostima. Lajbnic je bio radoholičar koji je rijetko spavao više od nekoliko sati, često drijemajući u svojoj stolici okružen knjigama. Na sastancima svojih naučnih krugova u Hanoveru i Berlinu bio je poznat po umjerenosti koja je nervirala njegove saksonske kolege. U vrijeme kada su se naučne debate u njemačkim zemljama tradicionalno vodile uz ogromne količine piva i vina, Lajbnic je srkao kafu i čaj, koje je tek otkrivao kroz izvještaje iz Kine.

Ostalo je zabilježeno da su ga mlađi članovi tog društva iza leđa ismijevali da je „loš Njemac“ jer odbija da pije sa njima. Lajbnic im je odgovorio da pivo otupljuje oštrinu matematičkog uma, i da mu je za infinitezimalni račun potrebna „bistrina kafe, a ne magla alkohola”.

Mada su slovenski istoričari u doba nacionalnog romantizma svojatali Lajbnica jer je ostavio pisani trag o slovenskom korijenu porodice, a njemački istoričari istog perioda to pripisivali lukavstvu kako bi se dodvorio Petru Velikom, činjenice su i jedno i drugo: njegovo prezime zaista ima slovenski korijen – Lipnica ili Lubnica – ali je već niz pokoljenja njegova porodica pripadala njemačkoj, saksonskoj intelektualnoj eliti.

Isak Njutn je Lajbnica optužio za plagijat njegovog infinitezimalnog računa. Istorijski je nepobitno dokazano da su njih dvojica došli do sličnih rezultata nezavisno jedan od drugog, ali da je Lajbnicov model bio inovativniji i praktičniji, pa se njegovi elementi koriste sve do danas. Tada su optužbe moćnog Njutna imale snagu teške klevete i Lajbnic je umro sam i zaboravljen. Mi znamo ono što njegovi savremenici nisu jasno vidjeli – njemu je napakostio naučnik razjeden zavišću.

Čiji je danas taj i takav Lajbnic? Po njemu se zovu veliki računarski centri u Njemačkoj, univerziteti, gimnazije, instituti, ulice i nagrade. Sam Lajbnic nije imao problem sa tim da u isto vrijeme bude i saksonski pravnik, i čovjek slovenskih korijena, i obožavalac kineske mudrosti, i prije svega – građanin svijeta. Pisao je na latinskom, francuskom i njemačkom. Ostala je zabilježena njegova izreka: „Nebo smatram svojom domovinom, a sve mudre ljude svojim sugrađanima.“

( Dragoslav Dedović (Deutsche Welle Beograd) )