„Šta će ostati iza nas” - posljednji dani “Novaje gazete”

Ovaj oktobar bio je neobično topao i vedar. Neuobičajen za Moskvu. Dani su se nizali jedan za drugim, baš onakvi kakve čovjek ne želi da požuruje, jer u njima, snažnije nego inače, osjeća da je živ. U takvim trenucima primjećuje se svaka sitna radost: javorov list koji blista na suncu, vjeverica koja skakuće po drvetu, ulični muzičar koji na bulevaru pjeva poznate pjesme.

U Potapovskoj ulici cijelog mjeseca bilo je tiše nego obično. Radnici, koji su još od ljeta na ulici sjekli armaturu i lupali alatom, završili su posao u septembru. Sada je kroz otvorene prozore redakcije dopirao tek povjetarac, a povremeno bi tišinu prekinula buka automobila u prolazu.

Ipak, u samoj redakciji nije bilo ni mira ni idile. Kao da je oktobar prolazio ne dotičući je. Zaposleni nijesu imali vremena da uživaju u njemu. Naprotiv, morali su da žure.

Dvadeset prvog oktobra stiglo je zvanično obavještenje da list mora da napusti svoje prostorije.

Nazvati ih “kancelarijama”, međutim, ne bi bilo sasvim tačno. Prije bi se moglo reći da je to bio dom, ili čak mali grad. Prije svega zato što su hodnici redakcije nosili imena ulica, nazvanih po novinarima i dobrotvorima, a zatim i zato što je “Novaja gazeta” na tom mjestu provela 28 godina.

Dvadeseti vijek ustupio je mjesto dvadeset prvom. Ratovi su počinjali i završavali se, prirodne katastrofe pustošile su gradove koji su potom ponovo građeni, čak su se i predsjednici države smjenjivali, ali je “Novaja” nepokolebljivo ostajala u Potapovskoj ulici.

Vremenom je postala najvažnije mjesto u toj ulici, a možda i u čitavom moskovskom kraju Čistije prudi.

Sve ono od čega se sastojala zemlja i od čega se, nažalost, sve više sastoji.

A sada je došlo i iseljenje, i to po hitnom postupku - rok je bio 10. novembar. Takvu žurbu niko zvanično nije objasnio, ali svima je bilo jasno da je razlog to što je redakcija, oduvijek oštra u kritikama i nespremna da traži naklonost vlasti, u septembru proglašena “stranim agentom”. Prevedeno na svakodnevni jezik - “narodnim neprijateljem”. Mada, naravno, narod niko nije pitao ko mu je neprijatelj, a ko prijatelj.

Već 21. oktobra, banke su obustavile obradu donacija čitalaca, ostavljajući redakciju bez jedinog izvora prihoda. Drugi izvor prihoda, štamparije, oduzet im je još 2023. godine, kada su ličnim ukazom predsjednika predate u državno vlasništvo.

Ali teško da je iko u “Novoj” radio zbog novca. Zato su odlučili: ako moraju da se isele, neka bude tako - pisati se može i od kuće, a šta će biti sa platama, pokazaće vrijeme.

Uostalom, mnogi su ovdje imali i druge poslove, dok su “Novaju” održavali zbog onoga što je predstavljala i vrijednosti koje je branila. Pisali su iz entuzijazma, koji je, što su prilike oko njih postajale gore, samo još više rastao.

Već 22. oktobra u redakciju je dopremljena gomila kutija - trebalo je spakovati sve što se godinama skupljalo.

Bilo je neobično rastavljati sopstveni dom. Uzmeš knjigu, prineseš je kutiji i zagledaš se u nju: odakle je stigla? Prisjećaš se svega - ljudi i vremena koji su za nju vezani. Onda se ponovo zapitaš: da je ipak ponesem sa sobom? Otići će u skladište, ali hoće li list ikada ponovo imati svoje prostorije? Dvoumiš se, dvoumiš, pa je na kraju spustiš ili u kutiju ili u ranac.

U svim kancelarijama mogli su se vidjeti ljudi podjednako zbunjeni i izgubljeni.

“Vorobjova je ovdje. Spava!” - taj natpis pojavio se na vratima Irinine kancelarije prije više od godinu dana. Postavila ga je pokušavajući da odspava nakon što se usred noći vratila sa službenog puta. Ali ni tada joj nijesu dali da spava. Kasnije je još jednom okačila isti natpis, opet bez uspjeha. Zato je Irina odlučila da ga više ne skida, ostavljajući ga kao simbol pozitivne, pomalo lude atmosfere koja je vladala u redakciji.

“Ovdje sve funkcioniše ovako: ide Mihalič (glavni urednik Sergej Sokolov) hodnikom, nešto gunđa, gunđa, a onda odjednom skrene kod tebe, sjedne u ovu veliku fotelju i kaže: ‘Hajde, skuvaj kafu.’ I onda nas dvoje nešto raspravljamo, gunđamo jedno na drugo, pa prasnemo u smijeh i nastavimo da radimo. Iza zida je Mostovščikov, koji takođe dolazi potpuno nenajavljeno. Nekoliko kancelarija dalje Bricka se smije toliko glasno da je čuje cijela redakcija. Onda dođe pas Anje Artemjeve, umiljava se. I tako unedogled”, priča Irina, pokušavajući da smisli kako da u kutiju smjesti biljku koja se tokom godina odomaćila u njenoj kancelariji.

Ni sama Irina ne sjeća se kako je došla u “Novaju”. Kaže da se jednostavno jednog dana tu našla.

“Kao da sam oduvijek bila ovdje.”

Ovo je drugi put za četiri godine da pakuje stvari i oprašta se od prostora koji je doživljavala kao svoj dom. Prvi put bilo je 2022, kada se na sličan način oprostila od radija “Eho Moskve”, u kojem je radila 15 godina.

Godine 2022. pisala sam redakciji: ‘Molim vas, primite me. Mogu da se bavim bilo kojom temom, bilo čime – samo mi je potrebno da naglas kažem da se protivim onome što se dešava’”, priča Vika Artemjeva.

Upravo se vratila sa službenog puta iz Novošahtinska, u Rostovskoj oblasti, gdje je “Novaja gazeta”, uz pomoć čitalaca i prijatelja lista, preselila porodicu Davronov iz Luganska - osmogodišnju Milaniju i njenu baku Tatjanu.

Djevojčicinu majku ubili su vojnici, a Milanija i Tatjana ostale su u gotovo napuštenom selu Rajgorodka, bez jedinog člana porodice koji bi mogao da ih izdržava i pomogne im da se izvuku iz teške situacije.

Djevojčica je trebalo da krene u školu, ali u Rajgorodki škole nema, niti do nje saobraća autobus. Tamo su samo vojnici, dronovi i neprestano granatiranje.

Redakcija je u aprilu pokrenula akciju prikupljanja novca za njihovo preseljenje, koju je uspješno završila u oktobru, kupivši porodici Davronov stan u gradu sa oko 100.000 stanovnika.

Tako je Milanija, od drugog tromjesečja školske godine, konačno krenula u prvi razred.

Tako je “Novaja gazeta” oduvijek živjela. Nije samo pisala - već je i djelovala.

Tokom čečenskih ratova, njen saradnik, major Vjačeslav Izmailov, izbavio je iz zarobljeništva 174 osobe, među kojima je bilo i djece.

Pred Anom Politkovskajom stajali su redovi poniženih i ljudi slomljenih nepravdom i bezakonjem: žrtava mučenja, nepravednih krivičnih postupaka, majki poginulih vojnika - svih onih za koje vlasti nijesu pokazivale nikakvo interesovanje.

A tokom 2020-ih, u tim istim prostorijama plakali su roditelji djece oboljele od spinalne mišićne atrofije (SMA). Cijela redakcija uključila se u kampanju pomoći: prikupljali su donacije od čitalaca i vlasnika velikih kompanija, dok je Muratov prodavao svoje kolekcionarske hokejaške palice kako bi prikupio novac za ljekove koji su toj djeci mogli da spasu život.

Na kraju su uspjeli da izdejstvuju da država osnuje fond koji je počeo sistematski da rješava taj problem.

A sada je trebalo napustiti zidove među kojima se sve to odvijalo. Ali i odlazak je morao da ima smisla.

Opraštajući se od redakcije u Potapovskoj ulici, Irina Vorobjova predložila je kolegama da prikupe odjeću za humanitarnu organizaciju “Nočležka”, koja pomaže beskućnicima. Od onih koji gube svoj dom - onima koji ga uopšte nemaju.

Kutija se brzo napunila.

Predveče tog četvrtka još niko nije u potpunosti shvatao šta se dešava. Čak je postojala i tiha nada da se možda ipak neće morati seliti. Prvo, zato što je bilo nezamislivo da se tako nešto zaista dogodi, a drugo, zato što su u petak očekivali Muratova, koji je namjeravao da razgovara sa zakupodavcem.

“Možda je još rano da se pakujemo?”, razmišljala je Anja Artemjeva, sjedeći u kancelariji svoje prezimenjakinje.

“Možda će se sada dogovoriti da odlože iseljenje. Onda će već biti Nova godina, a poslije praznika možda nas ipak ostave.”

Ohrabrena tom mogućnošću, Vika je čak raspakovala stvari koje je već bila spremila i uredno ih složila na prozorsku dasku.

Ali Muratov se vratio u redakciju sa sasvim drugačijim vijestima od onih kojima su se svi nadali.

Za ponedjeljak je najprije bio zakazan uobičajeni redakcijski sastanak.

Ira Tumakova predala je reportažu o novoj turističkoj ruti oko Azovskog mora. Zastrašujuće je i pomisliti kome je i u kom trenutku, pod kakvim okolnostima, palo na pamet da turiste radi zabave vodi kroz područja koja su izložena granatiranju, a naročito da ih dovodi u Marijupolj, gdje su još donedavno stanovnici sahranjivali jedni druge u dvorištima.

Ljudi će se hvatati za glavu: 'Kako, zar su i o tome pisali? Zar se ni toga nijesu plašili?' Ali samog lista više neće biti. Iz njega će učiti, a njega samog... neće biti. Doduše, neće biti ni propagandnih medija, jer jednostavno više neće biti potrebni.

Očekivala se i druga reportaža, iz Aljoški, gdje je svakog trenutka trebalo da počne evakuacija stanovništva. Svako je imao svoje planove.

Međutim, Sokolov i Muratov potom su zamolili novinare da se okupe na još jednom sastanku, ovog puta van redakcije.

“Nakon što su nas proglasili ‘stranim agentima’, dogovorili smo se da ćemo nastaviti da radimo do sljedećeg koraka u eskalaciji pritisaka. Smatram da je taj korak sada napravljen”, započeo je Muratov tihim, ali odlučnim glasom.

“Odluka o iseljenju, obustavljanje donacija, privođenje Mihaliča (glavnog urednika Sergeja Sokolova, koji je 15. oktobra saslušan kao svjedok u slučaju urednika ‘Novaje gazete’ Olega Roldugina). Sve se to dogodilo za samo nedjelju dana.”

“Eskalacija ima svoja pravila: svaki njen novi talas strašniji je od prethodnog. Mislim da moramo da priznamo - oni su nas ubili. Ubili su nas zajedno sa Ustavom. Sada možemo samo da se smijemo članu 29, koji kaže: ‘Cenzura je zabranjena’.”

U prostoriji je zavladala duga tišina. Svakome je bilo potrebno vrijeme da shvati ono što je čuo i da se pribere od prvobitnog šoka.

Potom su svi iznijeli svoje mišljenje. Gotovo svi bili su za to da se rad obustavi. Ali ne i da se ode ćutke - trebalo je objaviti posljednji broj lista...

Razilazili su se zbunjeni i izgubljeni. U jednom trenutku, tokom samo jednog razgovora, selidba - koja je već sama po sebi bila bolna - pretvorila se u nešto što je ranije bilo nezamislivo.

I niko, naravno, tog dana još nije mogao u potpunosti da shvati da se sve to zaista događa...

Pomirenje sa stvarnošću neobičan je osjećaj. Ne dolazi odjednom, već sa svakim danom postaje jasnije i snažnije. Kao da se slika postepeno sklapa, dio po dio, poput mozaika.

I zbog toga je svaki naredni dan postajao mučniji od prethodnog.

U utorak su svi već shvatali da je rastanak neizbježan - ne samo sa prostorijama koje su doživljavali kao dom, već i sa samom “Novajom”.

Pa ipak, i dalje se činilo kao da se sve to događa nekom drugom, a ne njima.

Ne samo novinare, već i mnoge druge zaposlene - od grafičkih urednika do lektora i korektora - “Novaja” je na neki neobjašnjiv način potpuno osvajala, neprimjetno postajući važan dio njihove lične istorije.

Po svim kancelarijama počeo je da odjekuje zvuk ljepljive trake – negdje uz odlučan očaj, negdje uz oklijevanje. Zatvarali su prve spakovane kutije.

Od tog zvuka, koji je izazivao jezu, nije se moglo pobjeći. Svaki put kada bi se začuo, neumitna predaja grada postajala je za korak bliža.

Bijelo-plave “ulice” redakcije tih dana su se, mora se priznati, ponovo probudile i ispunile životom. Dolazili su dopisnici iz različitih djelova zemlje, ali i oni koji su inače radije radili od kuće.

Tolike živosti nije bilo još od 2022. godine, kada se redakcija podijelila na dva dijela, a dvije trećine novinara otišle u susjednu Letoniju, koja je, iako geografski blizu, od nas bila čvrsto odvojena šengenskom granicom.

Tada smo se opraštali misleći da će rastanak trajati svega mjesec ili dva. Kolege su ostavljale svoje stvari na radnim stolovima.

I svi smo, bez imalo sumnje, znali: onaj bijeli sto pored velikog prozora pripada Ilji Azaru, a onaj dijagonalno preko puta - Leni Kostjučenko.

Kancelarija na drugom kraju redakcije pripadala je novinarima informativne rubrike, iako su svi do jednog već bili otišli.

Tek mnogo kasnije došla je spoznaja da se neće vratiti.

I do nas je ta spoznaja stigla tek kasnije.

Zar je moguće da sada možemo ponovo da se okupimo, da redakcija ponovo oživi, samo zbog jednog razloga - da bismo se oprostili?

Svoj mali redakcijski grad ipak su napuštali polako, nevoljno.”

Tri dana rastavljali su policu za knjige na “Trgu Hamatove”. Najprije su sa polica sklonili knjige: neke su novinari uzeli za sebe, a druge poslali u skladište.

Drugog dana policu nijesu ni dotakli - kao da je trebalo pustiti je da još malo stoji i privikne se na svoju novu sudbinu.

Trećeg dana skinuli su tablu sa nazivom “adrese”. I redakcijski grad ostao je bez još jedne ulice.

“Mislim da će za desetak godina ovo biti predmet istraživanja istoričara i arheologa - kako smo ovdje živjeli, o čemu smo pisali”, kaže Irek Murtazin, sa svojom uobičajenom vedrinom.

“Ljudi će se hvatati za glavu: ‘Kako, zar su i o tome pisali? Zar se ni toga nijesu plašili?’ Ali samog lista više neće biti. Iz njega će učiti, a njega samog... neće biti. Doduše, neće biti ni propagandnih medija, jer jednostavno više neće biti potrebni”.

O tim pitanjima vodile su se rasprave po hodnicima redakcije. Iznova su se otvarali razgovori o tome hoće li se ponovo okupiti.

A ako se okupe, kako će to izgledati? Hoće li redakciju činiti isti ljudi ili neki novi? Hoće li list zadržati staro ime ili dobiti novo?

A ako će nastaviti pod istim imenom, zašto onda sada odlaziti? Zašto uopšte govoriti o gašenju?

A možda, na kraju krajeva, neće ni biti potrebe da se ponovo okupljaju.

“I mnogi od onih koji su sada ovdje nastaviće da rade. Neko će otići iz zemlje, neko će promijeniti svoj život. A neko će se vratiti i nastaviti da radi. Imaćemo redakcijske sastanke, svađaćemo se. Imaćemo veliki tiraž, sajt, video-produkciju. Sigurna sam da će tako biti”, kaže Tanja Bricka.

“Danas sam se probudila sa tom slikom u glavi. Zato sada jednostavno zavodim red, čistim, bacam nepotrebne stvari. Istina je, više neću imati dom. Ali već sam prevazišla osjećaj da se sve završava.”

“Mnogo smo toga uradili tokom ovih godina i mnogim ljudima pomogli. Napisali smo mnogo dobrih tekstova. Snimili smo odlične filmove, i to ne samo jedan. I čini mi se da smo tokom ovih pet godina radili bolje nego ranije. Uprkos tome što su okolnosti bile mnogo teže, što je postojala ratna cenzura i što smo imali manje mogućnosti. Bilo je teže, a mi smo radili bolje.”

Sljedećeg četvrtka, 29. oktobra, čitana su imena žrtava političke represije. Tim povodom u redakciju je sa Soloveckih ostrva donesen bijeli kamen obrastao lišajevima, koji je poslao istraživač političkih represija Jurij Brodski.

Dodajući kamen jedni drugima iz ruke u ruku ispred zgrade redakcije, prisjećali su se srednjoškolaca Jegora Balazejkina i Arsenija Turbina, zatvorenih zbog protivljenja ratu, pedijatrice Nadežde Bujanove, osuđene na pet i po godina zatvora zbog “širenja lažnih informacija o vojsci”, sociologa Borisa Kagarljickog, političara Alekseja Gorinova i još desetina i desetina ljudi.

A onda je došao dan kada je sve moralo biti javno izgovoreno.

“Izvinite, veoma sam uznemiren, jer je ono što ću sada reći za mene duboko lična i dramatična priča”, započeo je obraćanje čitaocima glavni urednik Sergej Sokolov, sjedeći u studiju koji još nije bio raspremljen.

“’Novaja gazeta’ je ubijena. ‘Novaja gazeta’ prestaje da postoji. Devetog novembra ugasićemo svjetla u našem domu, isključiti servere i otići. Lista više nema. Ruske vlasti i ruske bezbjednosne službe primorale su redakciju da obustavi rad.”

Govoriće potom i o proglašenju lista “stranim agentom”, prinudnom iseljenju, uskraćivanju donacija čitalaca, blokiranju internet stranica i drugih kanala komunikacije, kao i o novinarima koji su ubijeni ili bačeni u zatvore.

“Ovo nije samo naša lična priča. Ovo je priča o zemlji i društvu koje uništavaju na potpuno isti način. To rade FSB, Ministarstvo pravde, tužilaštvo i svi ostali koji su prisvojili državu i uzurpirali vlast. To je postsovjetski revanšizam, pod čijim je okriljem gotovo izgrađena vojna diktatura.

Oni tvrde da brane ustavni poredak. Ne, ovo je protivustavni poredak. Jer Ustav je silovan, pretučen, usta su mu zalijepljena i bačen je u zatvor na ogromnu kaznu. Baš kao i hiljade građana ove zemlje koji su samo poštovali njegove odredbe. Baš kao i desetine hiljada drugih građana koji su bili primorani da postanu izbjeglice, napuste svoje domove i odu u nepoznato.

Prestanite da govorite da ovo nije staljinistička 1937. godina i da represija danas ima nekakav ‘digitalni karakter’. Ovo je državna represija. I u zatvorskim ćelijama umiru ljudi, a ne brojke. Tačka.”

Od tog dana od redakcije su ostali samo goli zidovi i visoke gomile kutija. Neke od redakcijskih “ulica” još nijesu bile napuštene, ali je njihov mali grad već bio razoren.

Jedna od mlađih zaposlenih lutala je hodnicima i povremeno sjedala pored kolega koji su se odmarali. Svima je bilo jasno: nije željela da razgovara, već samo da još malo bude uz svoje ljude.

Dolazili su i čitaoci. Zahvaljivali su se i govorili da smo im potrebni.

I upravo kroz tu tihu zahvalnost ljudi shvataš - ništa od svega toga nije bilo uzalud.

“Ovo ne može da se završi. To je nemoguće”, kaže Irina Vorobjova. “Previše je ljudi koji neće dozvoliti da sve ovo nestane. Jer postoji virus ‘Novaje gazete’ - i to je dobar virus. Čak ni nuklearna eksplozija ne bi mogla da ga uništi. ‘Novaja’ će nastaviti da živi u svima koji su bili dio nje.

Godine 2022, u prvoj godini rata, ovdje smo dodjeljivali nagradu ‘Kamerton’, a nastupao je Jurij Ševčuk. Pjevao je pjesmu ‘To je sve što će ostati poslije mene’, a ja sam stajala, snimala ga telefonom i plakala. Bilo me je sramota da se okrenem zbog suza. Mislila sam da ljudi iza mene mirno stoje, kao svi normalni ljudi. Ali kada sam se okrenula, vidjela sam da i oni plaču.”

I to je istina. Država ima novac, mogućnosti za napredovanje u karijeri i oružje - može jedne da kupuje, a druge da slama.

A “Novaja” i njeni ljudi imaju samo jednostavno uvjerenje da su upravo vrijednosti koje zastupaju normalne. Jer su to vrijednosti koje se tiču života i budućnosti.

Taj virus života upravo je ono što će ostati poslije nas.

Priredila: N. B.

( Novaja gazeta )