„Svakog dana neko ostane bez ruke ili noge“: Brutalna realnost tekstilne industrije u Indiji

U indijskom gradu Panipatu godišnje se preradi milion tona polovne odjeće za svjetske brendove, dok opasne mašine i nedostatak zaštite ostavljaju radnike sa teškim, trajnim povredama

269 pregleda0 komentar(a)
Foto: REUTERS

Tri mjeseca posao Suradža Kumara bio je da ubacuje odbačenu odjeću u mašine za usitnjavanje u Panipatu, industrijskom gradu u sjevernoj indijskoj saveznoj državi Harijana. Odjeća odbačena u Sjedinjenim Državama, Kanadi i Evropi stiže u ovaj grad, gdje se usitnjava u vlakna i prerađuje u predivo, čime se snabdijeva industrija reciklaže tekstila koja svoje proizvode plasira na tržišta širom svijeta.

Devetnaestogodišnji Suradž doputovao je iz savezne države Zapadni Bengal kako bi radio u fabrikama Panipata, slijedeći rođake i prijatelje koji su tamo već pronašli posao. Nadao se da će zaraditi dovoljno novca da može da ga šalje roditeljima.

Međutim, krajem avgusta, zbog kratkog spoja na mašini, Suradž je upao u mehanizam za usitnjavanje. U nesreći su mu smrskane obje ruke.

„Volio bih da sam umro umjesto što sam ostao bez obje ruke“, kaže Suradž.

Kao jedinac, nadao se da će zaradom u Panipatu moći da izdržava roditelje. Umjesto toga, sada strahuje da im je postao finansijski teret. Posao koji je prihvatio kako bi pomogao porodici učinio ga je zavisnim od drugih, bez ikakve izvjesnosti o tome kako će izgledati njegova budućnost.

Prema pojedinim procjenama, u Panipatu se godišnje preradi više od milion tona polovne odjeće iz cijelog svijeta, što ga čini jednim od najvećih svjetskih centara za reciklažu tekstila.

U oko 20.000 fabrika u ovom gradu, koje zapošljavaju približno 300.000 ljudi, odbačena odjeća usitnjava se i pretvara u predivo, od kojeg se potom izrađuju gotovi proizvodi, uključujući tekstil za opremanje doma, namijenjen brendovima kao što su H&M Home, Ikea, Primark, Tesco i Walmart.

foto: REUTERS

Međutim, industrija brze mode, zasnovana na kupovini sve većih količina odjeće koja se sve kraće nosi, ima razorne posljedice po radnike koji se bave preradom njenog otpada.

Rameš Čaudari, ekološki aktivista koji je radio u odjeljenju za radne odnose u Panipatu, posljednjih pet godina prati izvještaje o povredama i amputacijama u tom gradu. Procjenjuje da najmanje jedan radnik dnevno ostane bez nekog ekstremiteta, dok se pojedinih dana taj broj penje i na pet.

„Svakog dana nailazimo na slučajeve radnika povrijeđenih u fabrikama. Neki ostanu bez ruke ili noge, a neki čak izgube život“, kaže Čaudari.

Informacije prikuplja preko mreže posrednika koji angažuju radnike za fabrike širom Panipata. Međutim, upozorava da do njega ne stižu vijesti o svim povredama, što ukazuje na mogućnost da je stvarni obim problema još veći.

Između 17. i 24. avgusta ove godine, Gardijan je pratio izvještaje iz 11 privatnih i dvije državne bolnice u Panipatu. Tokom tog perioda zabilježeno je šest slučajeva teških povreda ekstremiteta među radnicima tekstilne industrije: dvojica su izgubila po jednu ruku, treći obje ruke, jedan radnik ostao je bez šake, drugi bez noge, a šesti bez prstiju.

Prema Čaudarijevim riječima, takve povrede česte su u fabrikama Panipata jer mašine često nemaju neophodne sigurnosne mehanizme. Ako radnika zahvati rotirajuća mašina, isključivanje struje ne mora je odmah zaustaviti. Dok se mašina potpuno ne zaustavi, radnik već može zadobiti katastrofalne povrede.

Tokom brojnih posjeta pogonima za proizvodnju prediva i fabrikama, novinari Gardijana nijesu vidjeli nijednog radnika sa bilo kakvom zaštitnom opremom. Nijedan od intervjuisanih radnika nije naveo da je prošao obuku iz zaštite na radu.

Indijski Zakon o fabrikama iz 1948. godine obavezuje vlasnike fabrika da štite zdravlje i bezbjednost zaposlenih. Takođe propisuje da se ozbiljne nesreće na radu moraju prijaviti nadležnim organima.

Ipak, djelotvornost nadzora nad sprovođenjem bezbjednosnih propisa i dalje izaziva zabrinutost, kaže Sandip Sačdeva, suosnivač fondacije Safe in India, koja radi na smanjenju broja povreda u industriji.

„Fabrike često prolaze revizije koje sprovode kupci, naročito kada je riječ o kvalitetu proizvoda i ključnim komponentama, kao i inspekcijske kontrole državnih službi za industrijsku bezbjednost i zdravlje na radu. Međutim, kontrole kupaca uglavnom su više usmjerene na komercijalne zahtjeve i kvalitet proizvoda nego na bezbjednost na radnom mjestu ili uslove rada“, kaže on.

„Državne inspekcijske kontrole biraju se putem centralizovanog softverskog sistema, ali inspektori sada moraju unaprijed da obavijeste fabrike o dolasku. Njihova uloga postala je kombinacija savjetnika i inspektora, što podriva djelotvornost kontrola, naročito u fabrikama sa nesigurnim uslovima rada.“

Za radnike gubitak ekstremiteta znači i gubitak sredstava za život.

Ramašankar Sing, muškarac u pedesetim godinama iz Čapre, u indijskoj saveznoj državi Bihar, proveo je 18 godina radeći u fabrikama Panipata prije nego što je zbog nesreće prošle godine ostao bez noge.

Nesreća se dogodila kada mu je vreli kuglični ležaj pao na stopalo. Povrijeđeno mjesto najprije mu je samo umotano u odbačenu tkaninu, nakon čega ga je vlasnik fabrike poslao u apoteku.

Rana se pogoršavala kako se infekcija širila. Kada se Ramašankar ponovo obratio poslodavcu, vlasnik je pristao da mu obezbijedi liječenje i smjestio ga u privatnu bolnicu. Međutim, infekcija je do tada toliko uznapredovala da su ljekari morali da mu amputiraju nogu iznad koljena.

„Vlasnik fabrike rekao mi je da će mi dati drugi posao, možda kao kuvaru ili čuvaru u fabrici“, kaže Ramašankar. „Ali to se nikada nije dogodilo.“

Vlasnik mu je takođe obećao pomoć u ostvarivanju prava na državnu invalidsku penziju. Ipak, od nesreće nije dobio nikakvu penziju, a danas koristi protezu koju mu je obezbijedila jedna humanitarna organizacija.

Nakon što je toliko godina života proveo radeći u fabrici, Ramašankar kaže: „Gotovo sam zaboravio kako se živi bez posla. Veći dio dana sada provodim ležeći u krevetu i zureći u plafonski ventilator.“

Muči ga i osjećaj krivice jer je postao teret svojoj porodici.

Tekstilna industrija je, poslije poljoprivrede, drugi najveći izvor zaposlenja u Indiji i direktno zapošljava više od 45 miliona ljudi. Procjenjuje se da čak 92 odsto zaposlenih u tom sektoru radi neformalno.

U Panipatu je više od 90 odsto radnika neformalno zaposleno, kaže Ina Bahuguna, programska menadžerka organizacije Reverse Resources sa sjedištem u Estoniji, koja prati tekstilni otpad u tom gradu.

„Formalni ugovori o radu i prava iz socijalnog osiguranja koja iz njih proističu, uključujući penzije, uglavnom su ograničeni na rukovodeće i administrativne radnike, kao i na pojedina specijalizovana zanimanja, poput krojača“, objašnjava Bahuguna.

Većina radnika u proizvodnim pogonima nema takvu zaštitu, zbog čega su oni koji pretrpe teške povrede posebno ugroženi. Bez formalnog zaposlenja i odgovarajućeg socijalnog osiguranja, ostaju bez naknade od poslodavca, podrške za rehabilitaciju i izvora prihoda.

Radnicima koji zadobiju povrede koje im iz temelja mijenjaju život često je teško da natjeraju poslodavce da plate troškove liječenja.

Indrapal Sing, koji je 2017. godine ostao bez ruke, radio je u Panipatu 15 godina, od čega dvije i po godine u fabrici u kojoj je povrijeđen.

Šaka mu je zapela u mašini kineske proizvodnje za raščešljavanje tekstilnih vlakana, koja mu je strgnula kožu.

Primio je injekciju protiv bolova, ali se infekcija pogoršavala, pa su ljekari na kraju morali da mu amputiraju ruku.

Vlasnik fabrike odbio je da plati njegove bolničke troškove.

Indrapal je šest godina vodio sudsku bitku, ali tvrdi da nije dobio nikakvu odštetu. Policija mu je saopštila da je potpisao dokumenta kojima povlači prijavu, što Indrapal osporava, ističući da ne zna ni da čita ni da piše.

„Izgubio sam ruku, borio se šest godina i na kraju je sve što sam dobio bila državna penzija od 5.700 rupija (54 eura). Vlasnik fabrike nije snosio nikakve posljedice, a fabrika nastavlja da radi kao i ranije“, kaže on.

Čaudari objašnjava da radnici imaju veoma malu pregovaračku moć kada se suoče sa vlasnicima fabrika koji nijesu samo finansijski moćni, već ponekad imaju i politički uticaj.

„Za mnoge radnike sudska borba protiv njih jednostavno nije opcija“, kaže on.

Arvind Kumar, načelnik jedne od 12 policijskih stanica u Panipatu, navodi da su u njegovoj stanici od početka godine registrovana tri slučaja povreda na radu. U jednom od njih radnik je izgubio život.

„Manje od jedan odsto slučajeva povreda na radu dospije do policije i bude zvanično registrovano“, kaže Kumar.

Prema njegovim riječima, većina slučajeva rješava se van pravosudnog sistema. Radnici ponekad dobiju jednokratnu novčanu pomoć za pokrivanje troškova liječenja, ali su nakon toga uglavnom prepušteni sami sebi da se nose sa dugoročnim posljedicama povreda. Policija se rijetko uključuje.

Porodica devetnaestogodišnjeg Suradža Kumara, koji je u nesreći na radu izgubio obje ruke, za sada je zahvalna što je vlasnik fabrike platio njegove bolničke troškove. Još nijesu sigurni da li će podnijeti prijavu policiji.

„On je za nas poput Boga. Plaća liječenje našeg sina“, kaže Suradžova majka Sita.

Suradž teško može da zamisli kako će izgledati njegova budućnost.

„Mislio sam da ću, ako budem naporno radio dvije godine, moći sebi da kupim motocikl. Imao sam toliko planova i želja u životu. Nikada nijesam pomislio da ću prvo morati da naučim kako da živim bez ruku.“