Stari Kolašin iz poreskih knjiga, sudskih spisa i porodičnih albuma

Kako je građena kolašinska varoš, ko se u nju doseljavao poslije 1878. godine i od čega su živjeli njeni stanovnici, teme su kojima se Branislav Jeknić, direktor kolašinskog Centra za kulturu, bavi u djelu “Kolašin u doba Knjaževine i Kraljevine Crne Gore 1878–1918”. Bogata arhivska građa koju je prikupio osvjetljava gotovo svaki segment tadašnjeg života u varoši. Iz poreskih knjiga, sudskih spisa i porodičnih albuma može se pratiti kako su se ljudi školovali i učili zanate, koliko su plaćali domaću i uvoznu robu i kako su nastajali putevi koji su Kolašin povezivali sa okolnim krajevima.

Na 2.119 strana, uz 6.301 fusnotu, Jeknić je obradio tri cjeline. Prva knjiga posvećena je izgradnji varoši, druga njenoj svakodnevici, dok je treća, o stanovništvu, podijeljena u dva toma.

“Želio sam i da istražim život običnih ljudi, da objasnim kako je izgledala njihova svakodnevica. Kako su se obrazovali, kako su nastajale njihove zanatske i ostale vještine, njihova zanimanja. Na koji način su uticali na očigledni društveni progres varoši. Obrađeni su i međusobni odnosi važnih pojedinaca, kao i odnosi sa centralnim vlastima na Cetinju”, kaže Jeknić u razgovoru za “Vijesti”.

Uz kapetane, pisare i perjanike, u knjigama su svoje mjesto dobili trgovci, zanatlije i ugostitelji. Jeknić je pratio rad carinarnice i magacina soli i istraživao kako su građeni putevi od Podgorice do Mateševa, od Mateševa prema Andrijevici i od Kolašina do Jelovice. Podatke je nalazio u građi Državnog arhiva na Cetinju i arhivskih odjeljenja u Kolašinu i Nikšiću. Među izvorima su i odluke ministarstava, vojni spiskovi, popisi brodskih putnika i knjige obaveznog rada.

“U razgovoru sa starijim sugrađanima svakodnevno sam dolazio do novih saznanja o gradu i okolini. Pokazalo se da su nerijetko njihove tvrdnje bile proizvoljne i neprecizne. Upravo one su mi dale teme za istraživanja i bile putokaz na putu ka dokumentovanoj istini. […] Svakako najteži dio je bio pisati o stanovništvu varoši”, kaže on.

Imena prvih stanovnika nalazio je u popisima, poreskim knjigama i vojnim spiskovima. O njihovim potomcima razgovarao je sa starijim Kolašincima, a u provjeri rodoslova pomagao mu je publicista Predrag T. Šćepanović. Prvi popis, kaže Jeknić, dovodi u pitanje uvriježenu predstavu o Kolašinu kao gradu koji su naselili prvenstveno Rovčani, Moračani i Vasojevići.

“Odlukom knjaza Nikole, po preporuci Baša Tokova Božovića, prvog oblasnog upravitelja, Kolašin su naselili trgovci i zanatlije iz svih krajeva Crne Gore. U granicama varoši, tokom prvog popisa bilo je 40 kuća koje su upisane u protokol i na koje je plaćan porez. U ove kuće uselilo je 40 porodica, najviše iz Bijelog Polja, okoline Pljevalja, Sjenice, Prijepolja, Kuča, Doljana, Gusinja i Murine. Pojedine porodice su doselile sa Cetinja, Uskoka i Drobnjaka i jedna iz Kotora”, navodi Jeknić.

Šta arhiv bilježi o džamiji i Gospodarevom zabranu

Usmeno kazivanje i arhivski zapisi razilaze se i u priči o rušenju kolašinske džamije. Istoričar Novica Rakočević, pozivajući se na iskaze starijih ljudi, zapisao je da je džamija porušena 1886. godine, poslije sukoba u Poljima. Taj podatak kasnije je prenošen u radovima o prošlosti Kolašina. U spisima koje je pregledao Jeknić našao je opštinsko rješenje iz 1909. godine. Kao razlog za rušenje u dokumentima je navedena opasnost od obrušavanja.

“Na osnovu dokumenata iz Državnog arhiva jasno je da je džamija srušena tek 1909. godine po naredbi Ministarstva unutrašnjih djela. […] Opštinska uprava varoši je 24. maja 1909. godine donijela rješenje na osnovu “naredbe g. ministra unutrašnjih djela i Oblasne uprave i čl. 140 Imovinskog zakonika”. Džamija je porušena 13. juna 1909. godine, bez ikakve oštete dotičnih kuća, a sam čin rušenja je sproveo Ivo Matijin Marunović, Hrvat iz okoline Sarajeva, po zanimanju zidar i drvodjelja. Došao je u Crnu Goru još 1883. godine. Prvi put se pominje u Kolašinu 11. oktobra 1903. godine”, kaže Jeknić.

Do arhiva ga je dovela i javna rasprava o Gospodarevom zabranu u Biogradskoj gori. U tekstovima koje je čitao ponavljala se tvrdnja da je taj prostor zaštićen još 1878. i da su ga plemenski glavari poklonili knjazu Nikoli. Prema Jeknićevom istraživanju, knjaz je prvi put došao na područje kolašinske opštine u maju 1884. godine, kada je i lovio u Biogradskoj gori. Granice zabrana i mjere zaštite, kaže, određene su nakon podjele kolašinske zemlje 1886. godine.

“Rješavanje navedenih narativa bilo mi je podstrek da još ozbiljnije pristupim istraživanju svih događaja i svih sfera života u varoši. Jedan od motiva za opsežno istraživanje i za objavljivanje velikog broja činjenica i detalja bila je upravo želja da se reaguje na proizvoljnosti, glorifikacije, poluistine. Kao ratničko i patrijarhalno, plemensko društvo, Crnogorci su do danas ostali skloni ‘junačenju’, hiperbolisanju, isticanju slavnih predaka, uljepšavanju i mitomaniji. Svemu tome ima mjesta u epskoj poeziji, ali istorijska istina se ipak pouzdanije može naći u potpisanim i pečatiranim dokumentima i na fotografijama”, kaže Jeknić.

Među dokumentima koji su mu privukli pažnju izdvaja dopis koji je Mašo Vrbica 1882. uputio ljekaru Milanu Jovanoviću Batutu. Batut je tada boravio u Kolašinu radi pregleda stanovništva, a Vrbica mu je naložio da obiđe i Polja. U dopisu ga je uputio da uvaži običaje tamošnjih muslimanskih porodica i da žene pregleda samo ako ga porodica sama pozove.

U knjigama su i fotografije iz muzejske zbirke na Cetinju, među kojima su snimci Rudolfa Mosingera iz vremena proglašenja Crne Gore za kraljevinu, kao i one koje su Jekniću ustupile kolašinske porodice. Mnoga dokumenta i fotografije, kaže, prvi put su objavljeni. Knjige se u pojedinim djelovima dotiču i događaja do 1941. godine. Među temama koje tek čekaju istraživače Jeknić izdvaja “događaje oko Rovačke republike, rad OZNE u ratnim i poratnim godinama i sudbine ljudi iz kolašinskog kraja koji su završili na Golom otoku”.

Štampanje četiri knjige, kaže Jeknić, podržao je predsjednik Opštine Petko Bakić nakon što je lokalni parlament usvojio amandman odbornika Duška Šćepanovića.

( Dragana Šćepanović )