INTERVJU Vujadin Krivokapić : Muzika nije samo umjetnički izraz, već i svojevrsno svjedočanstvo civilizacije
Istaknuti crnogorski violinista provešće publiku kroz različite epohe na solističkom koncertu koji će biti održan u utorak, 17. novembra, u 20 sati, u Modernoj galeriji Muzeja i galerija Podgorice, u okviru muzičkog programa KIC-a “Budo Tomović”
Kroz različite epohe muzičke istorije violina je bila jedan od instrumenata koji su najviše inspirisali kompozitore, podstičući ih da stvaraju neka od najznačajnijih djela klasične literature. Od baroknih remek-djela do savremenih kompozicija, njen zvuk i izražajne mogućnosti ostavili su bogat repertoar, te on danas predstavlja veliki izazov za izvođače. Upravo kroz različite stilske periode publiku će na predstojećem solističkom koncertu povesti istaknuti crnogorski violinista Vujadin Krivokapić.
Koncert će biti održan u utorak, 17. novembra, u 20 sati, u Modernoj galeriji Muzeja i galerija Podgorice u okviru muzičkog programa KIC-a “Budo Tomović”, a posebnu pažnju privlači činjenica da će dvije kompozicije savremenih autora “Dvije serenade” Valentina Silvestrova i “Black-eyed Suzy” Donalda Grentama prvi put biti izvedene pred crnogorskom publikom. Program će upotpuniti Bahova Partita br. 2 u d-molu, jedno od najznačajnijih ostvarenja za solo violinu.
Ovakvim programom Krivokapić želi da publici predstavi mogućnosti violine, ali i da joj približi stvaralaštvo savremenih kompozitora, što je i bio razlog da se djela Silvestrova i Grentama nađu na istom repertoaru sa poznatom Bahovom Partitom. O svemu tome Krivokapić priča za “Vijesti”...
Imali ste brojne koncerte u Podgorici i Crnoj Gori, no ovoga puta repertoar obuhvata djelo Johana Sebastijana Baha, ali i muziku savremenih kompozitora. Koliko Vam je važno da kroz program povezujete različite epohe i muzičke izraze i s obzirom na to da djela savremenih kompozitora nijesu omiljena ni publici, a bogami ni izvođačima, je li to način da se lakše približe publici?
Da, spajanje “starih majstora” sa savremenim autorima jeste jedan od načina da se moderna kompozicija približi publici i da lakše pronađe put do slušalaca. Mislim da je izuzetno važno svirati muziku XXI vijeka, jer je to jedini način da klasična muzika nastavi da živi. Namjerno kažem “nastavi da živi”, jer se nikako ne slažem sa frazama da je ona u krizi ili da je potrebno spasavati je nekakvim spektakularnim, često površnim pokušajima modernizacije. Klasična muzika nikada nije bila najpopularnija muzika. Njena vrijednost i opstanak nijesu počivali na masovnoj popularnosti, već prvenstveno na kvalitetu. Može li neko zaista da vjeruje da je u vrijeme baroka Bah mogao da privuče više publike od nekog uličnog svirača? Naravno da ne. Međutim, ono što je Bah napisao nastavilo je da živi vjekovima, dok je ogromna količina tada popularne muzike nestala bez traga. Klasična muzika opstajala je upravo zahvaljujući svojoj trajnoj umjetničkoj vrijednosti, ali i sposobnosti da se razvija, mijenja i prilagođava novim vremenima. Savremeni kompozitori nijesu nikakav prekid tradicije, već njen logičan nastavak. Oni su nasljednici genijalaca poput Baha, Hendla, Betovena, Šumana i mnogih drugih. Djelimično bih se složio sa Vašom konstatacijom da savremena muzika nije uvijek omiljena kod publike i izvođača. Međutim, barem kada je riječ o izvođačima, smatram da postoji veliko interesovanje za savremenu kompoziciju i da mnogi interpretatori veoma ozbiljno prate ono što se danas događa u svijetu muzike. Povezivanje različitih epoha na koncertu može biti veoma zanimljivo upravo zato što omogućava da čujemo kako se određene ideje, emocije i umjetničke potrebe mijenjaju kroz vrijeme, ali i koliko toga ostaje univerzalno.
Partita br. 2 u d-molu koju ćete izvesti na koncertu jedno je od najznačajnijih Bahovih djela kad je u pitanju violina. Kroz čitavo školovanje djela Baha su obavezna i nakako osnov. Koliko je teško ovo djelo svaki put donijeti na drugačiji način, ali tako da prije svega Vama bude zanimljivo i drugačije?
Bahova Druga partita predstavlja jedno od kapitalnih djela violinske literature. Sa njom sam se prvi put susreo kao student, a kasnije sam, kao profesor, radio nebrojeno puta sa svojim studentima. To je djelo kojem se čovjek vraća tokom čitavog života i svaki put otkriva nešto novo. Ona ima sve karakteristike vrhunskog umjetničkog djela: izuzetnu arhitekturu, savršenu logiku muzičkog razvoja, fascinantna harmonska rješenja i, prije svega, onu neobjašnjivu dubinu koja omogućava da se u njoj uvijek pronađe nešto novo. Bah je u svom najčistijem i najgenijalnijem obliku. Poseban izazov predstavljaju djela koja imaju dugu izvođačku tradiciju i koja su snimili gotovo svi veliki violinisti. Čovjek se, prirodno, susreće sa brojnim izuzetnim interpretacijama, ali mislim da je najvažnije da se ne opterećuje njima i da ne pokušava da bude drugačiji po svaku cijenu. U muzici je mnogo važnije biti iskren nego originalan. Kod Baha je posebno zanimljivo to što se, kako sazrijevate kao muzičar i čovjek, mijenja i Vaš odnos prema njegovoj muzici. Ono što ste nekada smatrali važnim, kasnije možda postane manje značajno, a otkrijete neke sasvim nove dimenzije. Zato mislim da se Bah nikada ne može definitivno završiti ili “odraditi”. On je neiscrpan.
Kao što smo već pomenuli, na programu su i djela savremenih kompozitora Valentina Silvestrova i Donalda Grentama. Razlikuje li se pristup izvođenju njihovih kompozicija od pristupa djelima klasičnog repertoara? Zahtijeva li savremena muzika od izvođača drugačiju vrstu slobode i istraživanja?
Pristup je u osnovi relativno sličan, jer je u oba slučaja najvažnije razumjeti kompozitorovu ideju i što vjernije je prenijeti publici. Razlika je u tome što je Bah toliko puta izvođen i sniman da se interpretator, htio to ili ne, susreće sa ogromnim brojem postavljenih primjera velikana. To ponekad može predstavljati dodatno opterećenje. Kod savremenih kompozitora takva situacija nije toliko izražena, pa izvođač ima više prostora za istraživanje i lični interpretativni pristup. Ta sloboda, naravno, nije neograničena. Ona mora biti u okvirima koje postavlja kompozitorova ideja. Velika je zabluda da je u muzici XXI vijeka sve dozvoljeno. Naprotiv, savremena muzika često podrazumijeva veoma precizne zahtjeve, strogu kontrolu zvuka, ritma, artikulacije i dinamike. Ponekad je potrebno mnogo više discipline nego u tradicionalnom repertoaru. Sloboda u interpretaciji ne znači proizvoljnost, već sposobnost da se unutar precizno postavljenih zahtjeva pronađe sopstveni umjetnički izraz.
Silvestrov i Grentam pripadaju različitim kulturnim i muzičkim tradicijama. Koliko je važno upoznati se sa senzibilitetom i stvaralačkim jezikom kompozitora kako bi se njihova djela što autentičnije interpretirala?
Izuzetno je važno. Tu je, rekao bih, jedna od velikih prednosti današnjeg muzičkog života. Veoma lako možete doći do kompozitora, uspostaviti komunikaciju i razgovarati o djelu koje izvodite. Na kraju krajeva, dostupni su i putem medija, intervjua, predavanja i različitih digitalnih platformi, pa možete upoznati njihov način razmišljanja i ideje koje su ih vodile prilikom stvaranja konkretne kompozicije. Za mene je komunikacija sa kompozitorom veoma dragocjena, jer često otkrije nešto što se ne može u potpunosti iščitati iz partiture. Naravno, partitura ostaje osnovni i najvažniji izvor, ali upoznavanje kompozitorovog senzibiliteta može otvoriti sasvim nove perspektive. U slučaju Silvestrova, recimo, posebno je važno razumjeti njegov odnos prema prošlosti, sjećanju i svojevrsnoj poetici tišine. Kod Grentama se susrećemo sa drugačijim stvaralačkim jezikom i muzičkim karakterom. Upravo zbog toga je zanimljivo što se na istom programu susreću tako različiti svjetovi.
Savremena muzika često izlazi iz okvira na koje je publika navikla, bilo kroz harmoniju, ritam ili sam način izvođenja, često nema ni melodiju koja se lako pamti, određenni ritam od početak do kraja kompozicije... Izvođači često priznaju da im je teško da takva djela vježbaju. No, i među savremenicima ima onih čija se djela oslanjaju na prethodne epohe. Koliko je važno da savremena muzika, uprkos eksperimentisanju i pomjeranju granica, zadrži neku vrstu veze sa onim što joj je prethodilo?
Izuzetno je važno. U velikoj mjeri sam o ovoj temi govorio u odgovoru na prvo pitanje. Savremena muzika je logičan nastavak tradicija prethodnih epoha i ključ za nastavak života umjetničke muzike jeste u promovisanju savremenih kompozitora. Ona nije opstala zato što je bila popularna, niti zato što je zadovoljavala neke trenutne potrebe ili prolazne ukuse, već isključivo na osnovu svog kvaliteta. Klasična muzika predstavlja jednu od najznačajnijih tekovina ljudske civilizacije i mislim da bi bilo pogrešno posmatrati je kao nešto što pripada prošlosti, nešto što je završeno i što danas treba samo čuvati u muzejskom smislu. Naravno, savremena muzika mora imati pravo na istraživanje, eksperiment i pomjeranje granica. Međutim, ne mislim da je prekid sa tradicijom sam po sebi umjetnička vrijednost. Naprotiv, najzanimljivije mi je kada kompozitor uspije da pronađe potpuno nov izraz, a da u njemu ipak prepoznajemo neku duboku vezu sa onim što je prethodilo. Ta veza ne mora biti očigledna, niti se mora manifestovati kroz melodiju ili harmoniju na kakve smo navikli. Ona može biti u načinu razmišljanja, strukturi, odnosu prema zvuku, pa čak i u samoj potrebi da se muzika stvara. Umjetnost je živa upravo zato što se neprestano mijenja, ali istovremeno čuva ono najvažnije iz svoje prošlosti.
Umjetnost je odraz vremena. Jednog dana, kada djela današnjih savremenih kompozitora budu dio muzičke istorije, šta će buduće generacije iz njih moći da zaključe o vremenu u kojem su nastala? Da li je upravo činjenica da u savremenoj muzici ima toliko različitih uticaja, stilova i izraza odraz svijeta u kojem živimo, njegove složenosti, brzine i stalnih promjena?
Da, umjetnost je odraz vremena, ali bih dodao da i vrijeme oblikuje umjetnost. U današnjem vremenu imamo ogroman broj kompozitora koji stvaraju muziku i čija se djela izvode na svjetskim pozornicama. Nikada ranije nije postojala takva dostupnost informacija, takva mogućnost komunikacije i toliko različitih umjetničkih pravaca koji istovremeno egzistiraju. Mislim da je ta raznovrsnost u velikoj mjeri odraz svijeta u kojem živimo. Današnje društvo je izuzetno kompleksno, brzo i često kontradiktorno, pa nije neobično što se sve to reflektuje i u umjetnosti. Savremena muzika može biti izraz velike introspekcije, tišine i kontemplacije, ali i ekstremne energije, nemira ili zvučnog haosa. Vrijeme kao majstorsko rešeto, da ovim povodom odamo počast Njegošu, nepogrešivo izdvaja na površinu djela koja imaju “nešto više” i koja nastavljaju da održavaju život i kvalitet muzike. To se do sada pokazalo nebrojeno puta. Mislim da će buduće generacije kroz današnju muziku moći da prepoznaju ne samo tehničke i estetske karakteristike vremena u kojem je nastala, već i naš odnos prema svijetu, prema čovjeku, prema prirodi, prema prošlosti i budućnosti. U tom smislu, muzika je mnogo više od umjetničkog izraza - ona je svojevrsno svjedočanstvo civilizacije.
Violina je jedan od instrumenata za koji je tokom prethodnih epoha napisan izuzetno bogat i raznovrstan repertoar. Koliko su savremeni kompozitori uspjeli da kroz svoja djela pomjere granice njenog tehničkog potencijala ili se sve svodi više na ekperimentisanje?
Ovo je baš “tehničko” pitanje, pa ću morati da se pazim da ne počnem previše da se krijem iza stručnih fraza. Potrudiću se da budem praktičan. Malo ću se vratiti u istoriju i u najkraćem obliku pokušati da prikažem svoje viđenje ovog procesa. Jedna od velikih promjena u razvoju violinske tehnike, koju možemo pratiti kroz istorijske izvore, počinje od Tartinija, zatim se usavršava preko Paganinija i mnogih drugih virtuoznih violinista, da bi sa Jozefom Joahimom i naročito Eženom Izaijem, kada je riječ o konvencionalnoj violinskoj tehnici, dostigla jedan od svojih velikih vrhunaca. Dakle, govorimo o prelazu iz XIX u XX vijek. Kasnije, u želji za što bogatijim i preciznijim muzičkim izrazom, kompozitori počinju da prelaze granice onoga što nazivamo konvencionalnom violinskom tehnikom. Pojavljuju se nove tehnike sviranja, ali ono što je možda još važnije jeste promjena samog odnosa prema zvuku violine. Ona više nije samo instrument koji treba da proizvede lijep, zaokružen ton, već postaje svojevrsna zvučna laboratorija. Počinju da se istražuju različite mogućnosti instrumenta: sviranje veoma blizu kobilice (sul ponticello), iznad hvataljke (sul tasto), različite vrste harmonika, glisanda, mikrotonalnosti, pizzicata lijevom rukom, sviranje drvenim dijelom gudala, udaranje po tijelu instrumenta, različite vrste pritiska gudala koje proizvode šumove i zvuke bez jasno definisane visine tona. Sve to postaje dio savremenog violinskog jezika. Kod kompozitora poput Alfreda Šnitkea, a kasnije i mnogih autora druge polovine XX vijeka, violina počinje da imitira zvučne svjetove koji su nekada bili nezamislivi za jedan gudački instrument. Može da podsjeća na ljudski glas, krik, šapat, zvukove prirode, pa čak i na različite mehaničke ili elektronske zvukove. U najnovijoj muzici pojavljuju se gotovo neograničene mogućnosti istraživanja šuma, tekstura i različitih zvučnih efekata. Međutim, ne bih to nazvao isključivo eksperimentisanjem. Eksperiment je važan, ali samo ukoliko ima umjetničku svrhu. Kada određena tehnika postane dio kompozitorove ideje, ona prestaje da bude puka demonstracija mogućnosti instrumenta i postaje ravnopravni element muzičkog izraza. Danas, kada slušate savremenu violinsku muziku, ponekad možete imati utisak da ne slušate violinu u tradicionalnom smislu. Ali upravo to pokazuje koliko je instrument evoluirao. Njegove mogućnosti su daleko od iscrpljenih i mislim da nas u budućnosti očekuju još veoma zanimljiva otkrića.
Imali ste priliku da nastupate u različitim većim i manjim formacijama. No je li veća odgovornost kad ste sami na sceni i je li teže održati pažnju publike?
Solistički nastup nosi jednu posebnu vrstu odgovornosti. Kada ste sami na sceni, nemate mogućnost da se oslonite na druge izvođače, na njihovu energiju ili na zajednički muzički tok. Sve je na vama - od prvog do posljednjeg tona. U tom smislu, solistički nastup je veoma zahtjevan, ali istovremeno i izuzetno oslobađajući. Rekao bih da je najveća razlika u tome što ste sami odgovorni za čitav muzički svijet koji stvarate. Kod kamerne muzike postoji neprestana razmjena, dijalog i zajedničko oblikovanje interpretacije. Kada svirate sami, taj dijalog morate da ostvarite unutar samog djela, ali i sa publikom. Da li je teže održati pažnju publike? Mislim da to ne zavisi toliko od broja izvođača koliko od kvaliteta muzike i interpretacije. Publika može biti potpuno zaokupljena jednim violinistom na sceni, pod uslovom da osjeti da se pred njom događa nešto istinsko i umjetnički uvjerljivo. Čak bih rekao da solistički koncert može ostvariti veoma neposredan i intiman odnos sa publikom, jer nema ničega između izvođača i slušalaca. Za mene je posebno zanimljivo što u solističkom nastupu postoji mogućnost da se publici predstavi čitav jedan muzički univerzum kroz samo jedan instrument. To je, u neku ruku, i najveći izazov i najveća privilegija soliste. Ipak, postoji i jedna pomalo paradoksalna dimenzija solističkog nastupa. Bina na kojoj sviram, iako sam okružen publikom, ponekad je za mene “najusamljenije mjesto na svijetu”. U tom trenutku ste potpuno sami sa instrumentom, muzikom i sopstvenim mislima. Nema mogućnosti da se sakrijete iza nekoga, niti da odgovornost podijelite. Upravo iz te samoće, međutim, nastaje ono najljepše - mogućnost da ostvarite neposredan i iskren kontakt sa publikom.
( Marija Vasić )