Premijer Španije upozorava: Svijet ima posljednju šansu za mir

Vlade moraju ponovo da nauče kako da se suprotstavljaju ratu, a odgovornost svake države je da preduzima konkretne mjere kojima će ograničiti sposobnost drugih da vode ratove i ojačati međunarodne institucije koje treba da budu garanti mira, poručio je španski premijer Pedro Sančes.

On je, u autorskom tekstu za američki časopis Foreign Affairs, pod naslovom „Posljednja šansa svijeta za mir: Kako spriječiti novi svjetski rat“, upozorio da države razvijaju sredstva za izazivanje katastrofe vrtoglavom brzinom tehnoloških inovacija, dok se mehanizmi kontrole razvijaju znatno sporijim tempom diplomatije.

Prenosimo Sančesov tekst u cjelosti:

U jednom trenutku tokom protekle decenije, svijet je počeo da prihvata rat kao nešto neizbježno. Agresorski ratovi, od Ukrajine preko Libana do Irana, sve su učestaliji, donoseći užas, razaranje i prijetnju šireg međunarodnog sukoba. Vlade sve više tretiraju rat kao nešto za šta treba izdvajati budžetska sredstva i pripremati se. Vojna potrošnja raste, tehnološka trka i trka u naoružanju se zaoštravaju, a sve više zemalja razmatra da li bi trebalo da nabave nuklearno oružje kao sredstvo odvraćanja kojim bi garantovale sopstvenu bezbjednost.

Ništa nije opasnije od normalizacije rata. Ona predstavlja povratak pravilu koje je važilo tokom najvećeg dijela ljudske istorije, kada je rat bio glavni princip na kojem je počivao međunarodni sistem. Oružani sukob bio je prirodan način da države rješavaju sporove ili proširuju svoju teritoriju na račun slabijih susjeda.

Ipak, ogromna razaranja koja su Prvi i Drugi svjetski rat ostavili za sobom u prvoj polovini dvadesetog vijeka učinila su dotadašnje stanje neprihvatljivim. Države su se ujedinile u nastojanju da rat, od legitimnog instrumenta državne politike, pretvore u protivpravan čin. Ratovi nisu prestali 1945. godine, ali ih je međunarodna zajednica tokom narednih decenija gotovo jednoglasno osuđivala.

Međutim, posljednjih decenija posvećenost vlada očuvanju mira oslabila je. Milioni ljudi izašli su 2003. godine na ulice stotina gradova kako bi se usprotivili invaziji na Irak predvođenoj Sjedinjenim Američkim Državama, ali je rat ipak započet. Vođen na osnovu lažnih pretpostavki i uz kršenje međunarodnog prava, donio je razaranje Iraku, podstakao regionalnu nestabilnost i raspirio ogorčenje i terorizam usmjeren protiv zapadnih zemalja. Taj sukob označio je i prekretnicu. Od tada je težnja ka miru postepeno potiskivana sa međunarodne agende, usljed sve dubljeg geopolitičkog nadmetanja i zanemarivanja ili ravnodušnosti prema multilateralnim naporima koji su decenijama odvraćali države od pribjegavanja ratu.

Na kraju tog puta nalazi se još jedan svjetski rat — katastrofa koju je međunarodni poredak uspostavljen u dvadesetom vijeku trebalo da spriječi. Suočene s prijetnjom takve budućnosti, vlade moraju ponovo da nauče kako da se suprotstavljaju ratu. Odgovornost je svake države, uključujući i moju, Španiju, da preduzima konkretne mjere kojima će ograničiti sposobnost drugih da vode ratove i ojačati međunarodne institucije koje treba da budu garanti mira.

Uspjeh ovog poduhvata zavisiće od sveobuhvatnog multilateralizma koji nazivam „maksilateralizmom” — saradnje koja obuhvata što veći broj zemalja, umjesto da bude ograničena na male, privremeno formirane grupe. Njegov cilj je da rat učini sve manje izvodljivim, pa čak i nezamislivim. Demonstranti širom Španije 2003. godine uzvikivali su „No a la guerra!” — „Ne ratu!” Svijet ne smije sebi dozvoliti da ih ponovo ignoriše.

Opasna eskalacija

Međunarodni napori da se rat odbaci kao instrument nacionalne politike datiraju još od Kelog–Brijanovog pakta iz 1928. godine, sporazuma koji je u Parizu potpisalo 15 zemalja, a kojem su se kasnije pridružile još desetine država. Taj sporazum nije bio dovoljan da spriječi Drugi svjetski rat, ali je posijao sjeme promjena. Kada su se predstavnici 50 zemalja okupili 1945. godine u San Francisku kako bi osnovali Ujedinjene nacije, oživjeli su duh i principe Kelog–Brijanovog pakta i dali im ono što im je nedostajalo: institucionalni oblik. Povelja UN zabranila je prijetnju silom ili upotrebu sile protiv teritorijalnog integriteta ili političke nezavisnosti druge države. Za razliku od sporazuma iz 1928. godine, ta zabrana bila je podržana institucijama ovlašćenim da obezbijede njeno sprovođenje.

Tokom narednih decenija te institucije uspostavile su poredak koji je kažnjavao kršenja pravila i stvarao podsticaje za diplomatiju i saradnju. Istovremeno, protivljenje javnosti ratu postajalo je sve snažnije širom svijeta. Otpor militarizmu Hladnog rata bio je vidljiv u globalnom protivljenju Vijetnamskom ratu i masovnim pokretima protiv nuklearnog oružja. Pacifizam je dostigao vrhunac devedesetih godina, kada se snažno globalno civilno društvo mobilisalo u odbrani humanitarnih ciljeva, a Ujedinjene nacije imale dovoljno autoriteta da zagovaraju ambicioznu mirovnu agendu.

Danas, međutim, u svijetu ima više oružanih sukoba nego u bilo kojem trenutku od 1946. godine. Prema podacima Programa za podatke o sukobima Univerziteta u Upsali, tokom 2025. godine bilo je 65 aktivnih sukoba u kojima su učestvovale vlade, dvostruko više nego 2010. godine. Procjenjuje se da je u tim sukobima poginulo 250.000 ljudi — što je najveći godišnji broj žrtava u posljednjih 30 godina, još od genocida u Ruandi. Gotovo 120 miliona ljudi širom svijeta prisilno je raseljeno zbog rata.

Posebno zabrinjava povratak agresorskih ratova, koji predstavljaju kršenje Povelje UN. Rusija je izvršila invaziju na Ukrajinu. Sjedinjene Države i Izrael napali su Iran. A dok se borbe iz godine u godinu nastavljaju u zemljama poput Libana, Sudana i Jemena, postaje jasno da se rat sve više prihvata kao uobičajena pojava.

Ništa nije opasnije od normalizacije rata.

Nema znakova da se ovaj trend usporava. Vojni budžeti porasli su na nivoe kakvi nisu viđeni generacijama, na račun izdvajanja za socijalne potrebe i razvoj. Samo tokom protekle decenije globalna potrošnja za odbranu povećana je za više od 40 odsto, pri čemu su mnoge zemlje udvostručile svoje vojne budžete. Gotovo tri biliona dolara, koliko svijet godišnje troši na odbranu, približno odgovara bruto domaćem proizvodu čitavog afričkog kontinenta. Čak se i zemlje sa dugom tradicijom vojne uzdržanosti, poput Danske, Njemačke, Japana i Norveške, ubrzano naoružavaju. Neke od njih ponovo uvode programe služenja vojnog roka.

Obnovljena prijetnja nuklearnog rata izaziva još veći strah. Svih devet država koje posjeduju nuklearno oružje modernizuju svoje arsenale, povećavajući njihovu razornu moć. Procjenjuje se da je kineski nuklearni arsenal porastao sa 200 do 300 bojevih glava krajem prošle decenije na 620 ove godine. Sjeverna Koreja takođe je povećala svoj arsenal, sa procijenjenih deset do 20 bojevih glava 2018. godine na oko 60 ove godine, i razvila sve sofisticiranije platforme za njihovo lansiranje. Francuska je u martu najavila prvo povećanje broja nuklearnih bojevih glava od 1992. godine. Sjedinjene Države i Rusija, dvije najveće nuklearne sile na svijetu, nisu uspjele da očuvaju posljednji preostali sporazum koji ograničava njihove strateške arsenale. Istovremeno, sve veći broj država koje ne posjeduju nuklearno oružje počeo je da razmatra mogućnost razvoja sopstvenih arsenala.

U isto vrijeme, vještačka inteligencija omogućava razvoj sve opasnijeg ratnog naoružanja. Ljudski nadzor postepeno se smanjuje jer vještačka inteligencija omogućava automatizaciju sajber napada na elektroenergetske mreže, bolnice i finansijske sisteme. Sistemi vještačke inteligencije već su korišćeni za upade u državne institucije i omogućili su masovnu proizvodnju uvjerljivih lažnih audio-vizuelnih sadržaja i sprovođenje kampanja dezinformisanja.

Integracija vještačke inteligencije u nuklearne tehnologije predstavlja egzistencijalnu prijetnju: ubrzavajući donošenje odluka, vještačka inteligencija skraćuje vrijeme dostupno za ljudsko rasuđivanje. Slično tome, njena primjena u biotehnologiji mogla bi drastično da smanji prepreke za opasne eksperimente i razvoj biološkog oružja. U obje oblasti ova tehnologija podiže rizik od pogrešnih procjena, nenamjerne eskalacije i masovnog uništenja na nivo viši nego ikada ranije.

Svi ovi procesi zajedno višestruko povećavaju mogućnost da bilo koja kriza brzo preraste u katastrofu planetarnih razmjera. Države razvijaju sredstva za izazivanje katastrofe vrtoglavom brzinom tehnoloških inovacija, dok se mehanizmi kontrole razvijaju znatno sporijim tempom diplomatije.

Rat nije rješenje

Političke promjene udaljavaju svijet od mira i usmjeravaju ga ka konfrontaciji i militarizaciji. Multipolarni svijet nije sam po sebi opasniji, ali je slabljenje pravila i institucija koje upravljaju tenzijama između centara moći učinilo današnji svijet posebno nestabilnim. Nadmetanje velikih sila se pojačava, hegemonističke ambicije podstiču sve agresivniju spoljnu politiku, a revizionističke države dovode u pitanje uspostavljena pravila i granice. Ratoborni nacionalizam je u usponu, dok krajnje desničarski pokreti promovišu pogled na svijet prema kojem su međunarodni odnosi igra sa nultom sumom, u kojoj države moraju da se nadmeću umjesto da sarađuju. Čak i politički lideri centra sve češće usvajaju retoriku priprema za rat. Iako nemaju namjeru da započnu rat, njihove riječi podstiču opasan militaristički način razmišljanja.

U takvom ambijentu suparništva, agresorski ratovi predstavljaju se kroz narative o nužnosti, oslobođenju, samoodbrani ili istorijskoj pravdi. Napadači svoje operacije prikazuju kao neizbježne, prethodno demonizujući mete kako bi opravdali preventivno djelovanje protiv njih. Svaki rat opisuju kao odgovor na nesigurnost — kao rat koji će okončati sve ratove.

Ali ti ratovi neće učiniti svijet bezbjednijim. Svaki put kada neka država započne agresorski rat, ona podriva norme koje sve zemlje štite od proizvoljne upotrebe sile — uključujući i samog agresora.

Ratovi imaju ogromnu cijenu. Razaraju društva i prekidaju ljudske živote. Prema podacima UN, tokom 2025. godine u oružanim sukobima najmanje jedan civil stradao je svakih 14 minuta, dok je više od pet miliona ljudi bilo primorano da napusti svoje zemlje. Ekonomski troškovi takođe su veliki. Rat Sjedinjenih Država i Izraela protiv Irana ozbiljno je poremetio pomorsku trgovinu i vazdušni saobraćaj, povećavajući cijene energenata, đubriva i drugih sirovina, a posljedice trpe milioni ljudi širom svijeta.

Rat stvara i nove opasnosti. Kada borbe jednom počnu, njihov tok postaje nepredvidiv. Sukobi imaju tendenciju da uvlače nove aktere i šire se na susjedne zemlje. Rat u Iranu ponovo je upečatljiv primjer. Od februara 2026. godine Iran je napadao ciljeve u nekoliko zalivskih država i drugih susjednih zemalja — poteze koje je Španija dosljedno osuđivala. Napadi na civilne i trgovačke brodove ugrožavaju širu regionalnu stabilnost. Rat je, takođe, ponovo rasplamsao sukobe u Iraku, Libanu i Jemenu.

Konačno, ratovi rijetko donose trajan mir. Umjesto toga, produbljuju nezadovoljstvo i učvršćuju podjele koje podstiču buduće nasilje. Ruski rat u Ukrajini, na primjer, uništio je povjerenje u Moskvu. Genocid u Gazi raspirio je bijes prema Izraelu, što bi moglo da dovede do novih talasa terorizma. Rat protiv Irana dodatno je destabilizovao Bliski istok, otežavajući saradnju u čitavom regionu.

Kako se suprotstaviti ratu

Svijet ima odgovornost da se odupre normalizaciji ratova. Ćutanje je čin kukavičluka i saučesništva. Špansko društvo jasno izražava svoj stav: tri od četiri Španca navode rat kao svoj najveći strah, a još veći broj vjeruje da je novi svjetski rat na pomolu.

Ali nije dovoljno samo načelno osuđivati rat. Ambicija da se ratovi okončaju mora biti praćena djelovanjem koje će državama sve više otežavati da započinju, nastavljaju i opravdavaju oružane sukobe.

Španija je nastojala da preduzima takve korake. Branila je međunarodno pravo koje razdvaja poredak zasnovan na pravilima od poretka zasnovanog na sili. Španija je dosljedno osuđivala oružane napade koji krše Povelju UN.

Od prvog dana rata u Gazi, Španija je pozivala na hitan i trajan prekid vatre, oslobađanje svih talaca i nesmetanu dostavu humanitarne pomoći. U maju 2024. godine priznala je državu Palestinu, u nadi da će taj korak doprinijeti postizanju pregovaračkog i trajnog rješenja sukoba. Španija je aktivno podržavala i napore Međunarodnog suda pravde i Međunarodnog krivičnog suda da izraelske lidere pozovu na odgovornost zbog kršenja međunarodnog humanitarnog prava. Izrael je imao pravo na samoodbranu nakon terorističkih napada 7. oktobra, ali to pravo ne opravdava genocid u Gazi niti širenje izraelske ilegalne okupacije Zapadne obale.

Odvraćanje od rata zahtijeva i povećanje cijene agresije. Ostatak svijeta mora da obezbijedi da oni koji odluče da vode rat ne mogu to da čine bez posljedica. Tokom ruskog rata u Ukrajini, na primjer, Evropska unija uvela je niz sankcija Rusiji, koje je Španija dosljedno podržavala. Španija je Ukrajini pružala i finansijsku, humanitarnu i vojnu pomoć, pomažući joj da odbrani svoju teritoriju i spriječi Rusiju da ostvari teritorijalnu korist od rata.

Države moraju odbiti da pomažu zaraćenim stranama u širenju postojećih sukoba. Španija, na primjer, od 2023. godine održava embargo na oružje Izraelu. Ove godine odbila je i da Sjedinjenim Državama dozvoli korišćenje svoje teritorije i objekata za rat protiv Irana. Ta odluka Španije nije bila čin neprijateljstva prema savezniku. Nije bila ni izraz neutralnosti niti simpatija prema iranskom režimu. Bila je to procjena da bi uključivanje u rat omogućilo eskalaciju sukoba i produbilo regionalnu i globalnu nesigurnost. Da bi ostala dosljedna svojoj posvećenosti miru, Španija je morala biti spremna da kaže ne, čak i kada je takva odluka nosila političku cijenu. Da je više zemalja postupilo isto, vođenje ratova u Gazi i Iranu bilo bi znatno teže i skuplje.

Ulaganje u prosperitet takođe je od suštinskog značaja. Bezbjednost se jača kada su društva otporna, nejednakosti manje, a građani mogu da se oslone na javne institucije. Odluka Španije da prošle godine ne prihvati predloženi cilj NATO-a da se za odbranu izdvaja pet odsto BDP-a odražavala je upravo takvo shvatanje. Taj stav nije proistekao iz nedostatka posvećenosti evropskoj odbrani — naprotiv, moja vlada snažno je zagovarala evropsku stratešku autonomiju i utrostručila neto izdvajanja za odbranu tokom osam godina koliko sam na vlasti. Ali vojno odvraćanje i socijalno blagostanje moraju se međusobno osnaživati. Održavanjem proporcionalnih izdvajanja za odbranu, Španija je sačuvala fiskalni prostor da uloži dodatnih 145 milijardi eura u socijalnu zaštitu, stanovanje, zdravstvo i obrazovanje, kao i više od 30 milijardi eura u zelenu tranziciju — programe koji društvo čine povezanijim i prilagodljivijim, a samim tim i bezbjednijim.

Zajednički napor

Ipak, napori jedne države mogu postići samo ograničene rezultate. Da bi se ratu uskratili resursi koji ga održavaju, potrebno je zajedničko djelovanje svih, zasnovano na istinskom multilateralizmu. To je jedina strategija koja je u prošlosti dala rezultate. Multilateralni sistem izgrađen nakon Drugog svjetskog rata obuhvatio je čitavu planetu i pomogao očuvanju mira među velikim silama i sprečavanju trećeg svjetskog rata.

Njegovo jačanje neće biti lak zadatak. Geopolitičko nadmetanje i široko rasprostranjeno nepovjerenje oslabili su Ujedinjene nacije, međunarodne finansijske institucije, regionalne organizacije i druge multilateralne institucije. Mnoge zemlje smatraju ih neefikasnim i zarobljenim u neprekidnim krizama, pa su se okrenule alternativnim okvirima u pokušaju da okončaju ratove.

Neke su pokušale jednostrane pristupe, težeći transakcionim dogovorima koji na kraju donose korist ekonomskim i političkim elitama, dok stanovništvo pogođeno sukobom ostaje po strani. Prekidi vatre ili mirovni sporazumi koje takvi dogovori donesu mogu biti bolji od nastavka rata, ali svaki mir nametnut politikom sile, umjesto zasnovan na pravu, počiva na klimavim temeljima.

Danas u svijetu ima više oružanih sukoba nego u bilo kojem trenutku od 1946. godine.

Druge zemlje, frustrirane multilateralizmom, pokušale su da okupe koalicije voljnih ili druge „minilateralne” grupe kako bi pružile bezbjednosne garancije ili postigle privremene dogovore o trgovini i tehnologiji. Takav pristup može predstavljati privremeno rješenje za paralizu tradicionalnih institucija, ali njegova isključivost dodatno fragmentira već podijeljeni međunarodni poredak. Ono što je potrebno nije minilateralizam, već maksilateralizam. Međunarodna saradnja ima snagu kada je univerzalna ili kada tome teži. Ostavljanje dijela svijeta izvan multilateralnih napora, osim toga, predstavlja recept za buduće sukobe.

Sistem uspostavljen u dvadesetom vijeku nije bio savršen. Njegova pravila primjenjivana su neujednačeno, standardi nisu dosljedno poštovani, a procedure su često bile frustrirajuće spore. Ipak, nesporno je da bi svijet bez tog sistema bio mnogo opasniji. Dovoljno je navesti samo jedan primjer: mreža međunarodnih sporazuma — uključujući Ugovor o neširenju nuklearnog oružja, Sporazum o nuklearnim snagama srednjeg dometa i Ugovor o djelimičnoj zabrani nuklearnih proba — okončala je izuzetno skupu trku u naoružanju koja je svijet dovodila na ivicu nuklearnog rata.

Cjelokupna ta institucionalna arhitektura sada se urušava. A bez nje svijet ne može težiti očuvanju mira.

Mandat za reforme

Jačanje multilateralnih institucija mora biti u središtu globalne kampanje da se rat pošalje u istoriju. To će zahtijevati temeljne reforme kako bi se obnovili legitimitet tih institucija i njihova sposobnost djelovanja, uz davanje prednosti mjerama koje će najviše doprinijeti miru i bezbjednosti.

Prva je povećanje zastupljenosti u Ujedinjenim nacijama i institucijama iz Breton Vudsa. Reforma strukture Savjeta bezbjednosti UN posebno je važna, imajući u vidu njegovu primarnu odgovornost za očuvanje međunarodnog mira. Savjet bezbjednosti u kojem stalna mjesta i pravo veta imaju samo pet pobjedničkih sila iz Drugog svjetskog rata, koje zajedno predstavljaju jedva četvrtinu svjetskog stanovništva, ne odražava današnji svijet. Broj izabranih članica Savjeta trebalo bi povećati, a njihove mandate produžiti na više od sadašnje dvije godine. Nova mjesta trebalo bi prvenstveno dodijeliti zemljama iz nedovoljno zastupljenih regiona, naročito Afrike i Latinske Amerike. Regionalne organizacije, poput Evropske unije i Afričke unije, takođe bi trebalo da budu zastupljene u Savjetu, potencijalno preuzimajući mjesta koja trenutno pripadaju državama. Reprezentativniji Savjet bezbjednosti ne bi bio samo pravedniji, već i efikasniji. Države su spremnije da brane i sprovode međunarodna pravila kada smatraju da su učestvovale u njihovom stvaranju.

Pravo veta stalnih članica takođe mora biti strogo ograničeno, naročito kada Savjet bezbjednosti razmatra slučajeve masovnih zločina, genocida, zločina protiv čovječnosti i ratnih zločina. Na kraju bi pravo veta trebalo u potpunosti ukinuti. Tek tada Savjet može reagovati na sve akte agresije, a da ga protivljenje jedne države ne parališe.

Sličnim principima trebalo bi se rukovoditi i prilikom strukturnih promjena u međunarodnim finansijskim institucijama, naročito Međunarodnom monetarnom fondu i Svjetskoj banci. Raspodjela glasačke moći u obje institucije i dalje odražava ekonomske odnose iz dvadesetog vijeka, a prema ustaljenoj praksi, na čelu MMF-a uvijek je Evropljanin, dok Svjetsku banku vodi Amerikanac. To mora da se promijeni. Ekonomije u usponu moraju dobiti bolju zastupljenost, a rukovodeće pozicije moraju biti otvorene svim kandidatima, bez obzira na nacionalnost. Odgovornosti unutar institucija poput Svjetske trgovinske organizacije takođe bi trebalo da se mijenjaju kako ekonomski rast zemlje koje su nekada smatrane „zemljama u razvoju” uvodi među bogate države. Pravednije upravljanje svjetskom ekonomijom ublažilo bi nejednakost i ogorčenje koji tako često podstiču nestabilnost i sukobe.

Ćutanje je čin kukavičluka i saučesništva.

Još jedna ključna reforma podrazumijeva oživljavanje međunarodnog okvira koji ograničava rizik od nuklearne eskalacije. Dio tog posla zavisi od nuklearnih sila. Na Sjedinjenim Državama i Rusiji je, na primjer, da pregovaraju o sporazumu koji će naslijediti bilateralni Novi START i očuvati provjerljiva ograničenja raspoređivanja strateškog nuklearnog oružja. Ovog puta u razgovore bi trebalo uključiti i Kinu.

Ipak, širi napori zahtijevaju angažovanje svih država. Među prioritetima trebalo bi da budu ratifikacija Ugovora o sveobuhvatnoj zabrani nuklearnih proba, kako bi se spriječilo njihovo ponovno izvođenje, i unapređenje pregovora o sporazumu kojim bi se zabranila proizvodnja fisilnog materijala, odnosno visokoobogaćenog uranijuma i plutonijuma za nuklearno oružje. Sve države moraju zajednički raditi i na regulisanju upotrebe vještačke inteligencije u vojnoj oblasti, naročito kada je riječ o nuklearnom oružju, kako bi se očuvala ljudska kontrola nad odlukama o lansiranju i smanjio rizik od katastrofalnih grešaka. Države koje ne posjeduju nuklearno oružje trebalo bi da se obavežu da ga neće nabavljati i da koriste sva raspoloživa sredstva kako bi podstakle nuklearne sile da smanje svoje arsenale, ojačaju mehanizme provjere i obnove diplomatske zaštitne mehanizme koji su decenijama pomagali da se spriječi nuklearna katastrofa.

Tehnologija može pomoći u dijelu tih napora. Napredak u satelitskom snimanju, daljinskim senzorima i analizi podataka može povećati transparentnost i olakšati provjeru poštovanja sporazuma o kontroli naoružanja. Ali potrebno je učiniti više kako bi se izbjegle situacije koje mogu prerasti u rat. Ako se države koje posjeduju nuklearno oružje dogovore da smanje operativnu pripravnost i ojačaju komunikaciju u kriznim situacijama, to može pomoći da vlade imaju dovoljno vremena i sredstava da smire opasne situacije. Svaka država mora zaštititi svoje sisteme komandovanja i kontrole od sajber napada i manipulacije informacijama uz pomoć vještačke inteligencije, kako lažna uzbuna ili pogrešna procjena nikada ne bi dovele do nuklearnog rata.

Posljednji prioritet jeste da se međunarodnom pravosudnom sistemu omogući sprovođenje sudskih odluka. Slabljenje i razgradnja Međunarodnog krivičnog suda, čemu neke zemlje teže, samo bi omogućili da najteži zločini na svijetu ostanu nekažnjeni. Međunarodni krivični sud ne bi trebalo samo da procesuira slučajeve genocida, agresije, ratnih zločina i zločina protiv čovječnosti, već i da ima ovlašćenja da odgovorne za te zločine privede pravdi. Kada država pristupi Rimskom statutu, sporazumu kojim je osnovan Međunarodni krivični sud, ona pristaje da se podvrgne njegovoj nadležnosti. Ipak, ako ta država odbije saradnju ili izručenje osumnjičenog, ne slijedi stvarna kazna, već samo javna osuda koja joj narušava ugled. To mora da se promijeni. Države koje pružaju utočište osobama protiv kojih je Međunarodni krivični sud podigao optužnice trebalo bi da snose pravne, diplomatske i finansijske posljedice. Započinjanje i vođenje rata mora imati stvarnu cijenu.

Predlozi za reformu međunarodnih institucija dugo nisu uspijevali da dobiju zamah, ali predstojeći izbor novog generalnog sekretara UN pruža rijetku priliku da se tim naporima udahne nova energija. Imenovanje prve žene na čelo Ujedinjenih nacija bilo bi snažan simbol obnove, inkluzivnosti i institucionalnog prilagođavanja. Organizacija ne može istinski tvrditi da govori u ime cijelog čovječanstva sve dok je ne bude vodila žena. Dostizanje te prekretnice moglo bi podstaći novu ambiciju i ojačati povjerenje u sposobnost međunarodnih institucija da se reformišu i ponovo preuzmu svoju ulogu u ograničavanju rata.

Učiniti rat nezamislivim

Zaustavljanje svjetskog marša ka ratu zahtijevaće najširu moguću posvećenost. Sve države, velike i male, moraju odbiti da okreću glavu ili učestvuju u potezima koji podstiču eskalaciju. Moraju braniti međunarodne norme koje danas ograničavaju rat, kao i reformisati i osnažiti institucije koje će ga sjutra učiniti nemogućim.

Na kraju, ono što će rat učiniti nezamislivim jeste pozitivna mirovna agenda koja se bavi osnovnim uzrocima nesigurnosti. Svaki korak ka iskorjenjivanju siromaštva, širenju pristupa kvalitetnom obrazovanju, unapređenju rodne ravnopravnosti, jačanju demokratskih institucija i povećanju otpornosti na katastrofe istovremeno ublažava uslove koji dovode do nasilja.

Međunarodne finansijske institucije moraju biti sposobne da obezbijede finansiranje brzo, u velikom obimu i po razumnim troškovima, kako nijedna zemlja u razvoju ne bi bila primorana da bira između otplate duga i ulaganja u svoje stanovništvo. Multilateralne razvojne banke moraju biti sposobne da mobilišu sredstva za zelenu i digitalnu tranziciju, kako klimatske migracije i nadmetanje za resurse ne bi postali pokretači međudržavnih sukoba. Sporazum Svjetske zdravstvene organizacije o pandemijama mora biti finalizovan i stupiti na snagu kako bi se obezbijedilo da sve zemlje imaju pristup vakcinama i terapijama kada nastupi naredna globalna zdravstvena kriza.

Zbog toga je Španija nastojala da razvoj postavi u središte svoje spoljne politike. Španska vlada snažno je podržavala Ciljeve održivog razvoja Ujedinjenih nacija do 2030. godine, a prošle godine Sevilja je bila domaćin Četvrte međunarodne konferencije o finansiranju razvoja, na kojoj su se delegati obavezali da će olakšati dužnički teret ranjivih zemalja i omogućiti veća ulaganja u održivi razvoj. Španija je takođe promovisala inicijative poput Globalnog centra za zamjenu duga za razvoj, pokrenutog sa Svjetskom bankom; multilateralne Alijanse za klauzule o suspenziji otplate duga, koja ranjivim zemljama omogućava da privremeno obustave otplatu dugova nakon katastrofa; kao i sopstvenog mehanizma kojim se zemljama u razvoju svake godine omogućava otpis duga do 60 miliona eura. Pored toga, Španija je, u partnerstvu sa multilateralnim institucijama i međunarodnim organizacijama, podržavala inicijative za finansiranje klimatskih mjera, globalno zdravlje, rodnu ravnopravnost, prehrambenu bezbjednost i socijalnu zaštitu. I te razvojne politike predstavljaju politike izgradnje mira.

Širi poduhvat okupljanja svijeta oko pravnih normi i istinskog multilateralizma može djelovati nerealno. Ali već smo vidjeli šta se događa kada normalizacija rata odvuče čovječanstvo u pakao. Muškarci i žene koji su izašli iz ruševina Drugog svjetskog rata, najmračnijeg poglavlja ljudske istorije, pronašli su način da izgrade multilateralni svjetski poredak. Pitanje koje se postavlja pred našom generacijom jeste hoćemo li sačuvati vladavinu prava ili dozvoliti povratak vladavine sile. Hoćemo li svijet sjutrašnjice graditi dalekovidošću i saradnjom ili kroz haos i patnju još jednog svjetskog rata. Moramo mudro izabrati, dok je izbor još u našim rukama.

( B.H. )