SVIJET U RIJEČIMA

O korupciji je riječ, glupane!

Amerikancima je dozlogrdilo otvoreno bogaćenje Donalda Trampa i njegove porodice, a demokrate su na međuizborima pobijedile jer su povezale korupciju s troškovima života. Ipak, ta stranka će prije 2028. morati da očisti sopstvene redove

338 pregleda0 komentar(a)
Foto: Shutterstock

Kada je Donald Tramp prvi put izabran za predsjednika SAD, zatečeni krugovi demokratskih intelektualaca tvrdili su da je pobijedio zahvaljujući ruskom miješanju u izbore. Ako za to nije bila kriva Rusija, onda je bila Kembridž analitika, ili američki birači, zbog mizoginije i rasizma. Nije im padalo na pamet da je njihova kandidatkinja Hilari Klinton bila loš izbor, opterećen korupcionaškom aferom oko Fondacije Klinton i njenom ranijom ulogom u zataškavanju seksualnih afera supruga.

Trampov ponovni izbor 2024. izazvao je istu reakciju. Krivci su, navodno, bili novac Ilona Maska, mizoginija i rasizam. Većina liberalnih komentatora nije htjela da prizna da je i bivša potpredsjednica Kamala Haris bila loša kandidatkinja. Nije joj vjerovao čak ni predsjednik koji ju je imenovao, a ona je pomagala da se prikrije mentalno propadanje Džoa Bajdena i podržavala njegovu neuspješnu politiku - od otvorenih granica do neodgovornog trošenja koje je podstaklo inflaciju. Iako se služila populističkom retorikom, njena kampanja nije imala mnogo veze s populizmom. Jedan od njenih ključnih savjetnika bio je zet Toni Vest, koji je, kao glavni pravni zastupnik Ubera, osmislio kalifornijski referendum kojim je učvršćen status vozača Ubera kao samostalno angažovanih radnika.

Ovogodišnji izbori za Kongres pokazali su koliko su takve procjene bile pogrešne. Uprkos manipulacijama na društvenim mrežama, Maskovim 500 miliona dolara donacija za kampanju i navodnoj rasističkoj i mizoginoj nastrojenosti američkih birača, guvernerske izbore u Džordžiji dobila je crnkinja, u Teksasu Latinoamerikanka, u Novom Meksiku pripadnica starosjedilačkog naroda, a u Ohaju i Minesoti dvije bjelkinje. Viskonsin, Nevada i Florida izabrali su prve crne guvernere. Čak je i Misisipi, čija je državna zastava sve do 2020. godine nosila simbol Konfederacije, po svemu sudeći dobio crnog demokratskog senatora.

Glavna priča izbora 2026. jeste pobuna Amerikanaca protiv korupcije. Više od polovine anketiranih birača izjavilo je da je korupcija u vlasti bila “presudan” faktor pri glasanju za Kongres, neznatno važniji čak i od troškova života. Amerikancima je, prije svega, dozlogrdilo otvoreno bogaćenje Trampove porodice i njeni sukobi interesa. Prema pisanju časopisa Forbes, koji je uglavnom naklonjen pokretu MAGA, Tramp i njegova porodica postali su bogatiji za 2,4 milijarde dolara tokom prve godine njegovog drugog predsjedničkog mandata.

Najveći dio tog bogatstva potekao je iz poslova s kriptovalutama, uključujući 635 miliona dolara zarađenih lansiranjem mim kripto novčića $TRUMP, neposredno prije Trampove inauguracije u januaru 2025. godine. Trampovi su ostvarili i milijardu dolara prihoda od kompanije World Liberty Financial (WLF), platforme za digitalnu imovinu koju su Tramp i njegovi sinovi, Donald Mlađi i Erik, osnovali neposredno prije izbora 2024. godine, a zadržali su i 3 milijarde dolara u tokenima koje još nijesu prodali. U taj prihod uračunato je i 263 miliona dolara od prodaje 49 odsto udjela u WLF-u šeiku Tahnoonu bin Zajedu Al Nahjanu, savjetniku za nacionalnu bezbjednost Ujedinjenih Arapskih Emirata. Čak i ako su svi ti poslovi zakoniti - a to je veliko ako - oni bacaju dugu sjenku na predsjedničku funkciju.

Nekada sam govorio da SAD svakim danom sve više liče na Italiju. Danas bi takvo poređenje bilo uvreda za moju domovinu. Iznosi koji su u igri u italijanskoj politici zanemarljivi su prema američkim mjerilima, a tamošnji političari se bar toliko stide onoga što rade da pokušavaju da to prikriju. U današnjoj Americi institucionalna korupcija više se i ne skriva, a poprimila je takve razmjere da prijeti da zemlju pretvori u propalu kleptokratiju.

U drugim zemljama predsjednici su padali zbog mnogo manjih afera. U Paragvaju su ulični protesti doveli do pokretanja postupka za opoziv i hapšenja predsjednika Santjaga Penje, nakon što su štediše izgubile milione dolara zbog propasti banke Ueno, s kojom je on bio višestruko povezan. U demokratskijim Sjedinjenim Državama, oko milion ulagača u Trampov mim novčić, koji su izgubili ukupno 3,8 milijardi dolara, pomogli su da njegova stranka bude poražena na izborima.

Ipak, bilo bi pogrešno pripisati pobjedu demokrata isključivo Trampovim greškama, a zanemariti ono što su oni sami uradili da bi je ostvarili. Demokratski kandidati vodili su kampanju oko pitanja koja neposredno pogađaju kućne budžete većine Amerikanaca: ukidanja uzvratnih carina, zaustavljanja besmislenih ratova i uvođenja univerzalne zdravstvene zaštite. Uspjeh su u velikoj mjeri dugovali tome što su uspjeli da povežu krizu troškova života s korupcijom Trampove administracije.

Korupcija svima poskupljuje život. Kako je ukazao švedski politikolog Bo Rotštajn, ona neposredno poskupljuje osnovne usluge kroz mito, rasipanje novca i preuveličavanje troškova, a posredno uništava povjerenje neophodno za njihovo finansiranje i pružanje. Korupcija narušava konkurenciju, podiže cijene i podstiče rasipanje javnih sredstava. Jedan naročito drastičan primjer dolazi iz Ohaja, gdje je korumpirani predsjednik donjeg doma parlamenta te savezne države, republikanac, progurao zakon kojim su povećani računi za struju svim domaćinstvima i preduzećima kako bi se subvencionisale dvije nuklearne elektrane pred stečajem. Nažalost, riječ je o problemu koji pogađa cijelu zemlju, a ni demokrate nijesu imune na njega.

Zato su izbori za Kongres bili pobjeda demokrata, ali ne i Demokratske partije. Njen stranački establišment ostao je isti onaj koji je namještao unutarstranačke izbore 2016. u korist Hilari Klinton, prikrivao Bajdenovo mentalno propadanje i ustoličio Haris bez ikakvog demokratskog postupka. U stvarnosti, demokratski kandidati pobijedili su uprkos svojoj partiji.

Demokrate bi, zato, trebalo da imaju na umu da se cunamiji povlače jednako brzo kao što nadiru i da birači koji su ih doveli na vlast isto tako brzo mogu da se okrenu protiv njih. Da bi i 2028. godine mogle da polažu pravo na borbu protiv korupcije, demokrate moraju da počiste sopstvene redove - zbog sebe, ali i zbog zemlje. Kao što pokazuje primjer Francuske, kada bijesni birači ne uspiju da promijene stvari na izborima, okreću se uličnim nemirima. Amerikanci bi to trebalo da izbjegnu po svaku cijenu.

Autor je profesor preduzetništva i finansija na Univerzitetu u Čikagu i jedan od voditelja podkasta Capitalisn’t

Copyright: Project Syndicate, 2026.