STRATEŠKI REFLEKTOR
Jalta u Šenženu?
Samit trojice lidera mogao bi otvoriti put novoj podjeli interesnih sfera
Kineski tehnološki centar domaćin je godišnjeg okupljanja 21 članice Azijsko-pacifičke ekonomske saradnje (APEC). Ipak, najveći dio svjetske pažnje privlači nešto drugo: planirani trilateralni sastanak američkog predsjednika Donalda Trampa i njegovih ruskog i kineskog kolege, Vladimira Putina i Sija Đinpinga.
U načelu, s obzirom na ratove koji se vode u Iranu i Ukrajini, kao i rastući uticaj Kine u Aziji i šire, samit lidera triju najmoćnijih država svijeta, posvećen razgovoru o tim izazovima, trebalo bi pozdraviti uprkos njihovim brojnim razlikama - ili, tačnije, upravo zbog njih. Kako je Vinston Čerčil jednom rekao: „Bolje je razgovarati nego ratovati.“
U načelu, trojica lidera mogla bi korisno da razmotre kako ograničiti širenje nuklearnog oružja, osigurati da vještačka inteligencija bude više snaga dobra nego zla, okončati postojeće ratove i spriječiti izbijanje novih. Ali jedno su načela, a drugo ono što ćemo, po svemu sudeći, vidjeti u praksi.
Počnimo od sprečavanja širenja nuklearnog oružja. Kina ima najbrže rastući nuklearni arsenal na svijetu i više puta je jasno stavila do znanja da ne namjerava da se priključi američko-ruskim sporazumima o kontroli naoružanja sve dok ne dostigne ravnopravan položaj. Uostalom, više nema ni američko-ruskih nuklearnih sporazuma kojima bi se mogla priključiti: svi su istekli.
Trojica predsjednika mogu razgovarati o takozvanom horizontalnom širenju nuklearnog oružja, odnosno njegovom prenošenju na druge države, ali činjenica je da Rusija i Kina nijesu uspjele da obuzdaju sve ambiciozniji sjevernokorejski nuklearni program. Naprotiv, Kremlj možda sada aktivno pomaže režimu Kim Džong Una da unaprijedi svoj arsenal, kao cijenu za pristanak Sjeverne Koreje da pošalje trupe koje će se boriti na ruskoj strani protiv Ukrajine.
Druge zemlje su, sasvim sigurno, zapazile da se Ukrajina prije tri decenije odrekla nuklearnog oružja naslijeđenog iz sovjetskog perioda, kao i da do američkog napada na Iran najvjerovatnije ne bi došlo da je ta zemlja posjedovala nuklearno oružje. Trojica lidera možda će hvaliti prednosti sprečavanja širenja nuklearnog naoružanja, iako su sami učinili mnogo da potkopaju njegovu privlačnost. Licemjerje i diplomatija nijesu prvi put išli ruku pod ruku, ali to ne umanjuje ozbiljnost uloga.
Kad je riječ o vještačkoj inteligenciji, najviše čemu se realno možemo nadati jeste neki oblik dogovora o međusobnom upozoravanju u slučaju da se autonomni AI agenti otmu kontroli i probiju iz svojih virtuelnih „pješčanika“. Sve ambicioznije od toga djeluje nerealno, s obzirom na takmičarsku prirodu njihovih odnosa i činjenicu da će vještačka inteligencija imati presudnu ulogu u njihovoj ekonomskoj i vojnoj moći.
Trojica lidera razgovaraće o situaciji na Bliskom istoku i pozvati na okončanje rata s Iranom. Ali neće učiniti mnogo, ako išta, da se to zaista dogodi. Kini i Rusiji odgovara da Sjedinjene Države budu vojno iscrpljene u tom regionu; odatle proisteklo jačanje izolacionističkih raspoloženja u SAD takođe im ide naruku. Obje zemlje su na različite načine doprinijele sposobnosti Irana da vodi rat. Kina, kao veliki uvoznik energenata, radije bi vidjela da se sukob ne širi i ne ugrozi naftna polja, rafinerije i izvoznu infrastrukturu u regionu. Rusija, međutim, kao izvoznik energenata, profitira od visokih cijena.
Sve se to odvija u sjenci intenzivnog ruskog bombardovanja Ukrajine i ponovljenih Putinovih dokaza da nije iskren u pregovorima o okončanju rata. Kina je, sa svoje strane, dosljedno podržavala ruske ratne napore, jer ne želi da vidi kako Putin biva ponižen i možda svrgnut s vlasti, a ujedno joj odgovara da SAD svoje ograničene resurse troše izvan indo-pacifičkog regiona.
Očekivanja od ovog samita „snažnih lidera“ dodatno ograničava činjenica da nijedan od trojice u Šenžen ne dolazi s naročito čvrstom pozicijom. Tramp je tek pretrpio ubjedljiv poraz na izborima za Kongres na polovini predsjedničkog mandata, održanim ovog mjeseca, na kojima su republikanci izgubili kontrolu nad Kongresom i brojnim državnim institucijama. Njegova administracija je, osim toga, u defanzivi zbog toga što nije učinila više da spriječi izvoz naprednih čipova kompanije Nvidia u Kinu.
I Putin, takođe, u Ukrajini gubi, umjesto da osvaja teritoriju, a nije u stanju ni da zaštiti sopstvenu energetsku infrastrukturu od napada ukrajinskih dronova. Si se suočava s nizom domaćih ekonomskih problema, dok neprestane čistke u vojnom vrhu ukazuju na to da njegovi pokušaji da učvrsti kontrolu u zemlji nailaze na otpor.
Veća opasnost možda leži u tome što bi Tramp, pritisnut problemima na unutrašnjem planu, mogao pokušati da na ovom sastanku postigne previše. To podsjeća na konferenciju na Jalti u februaru 1945. godine, kada su se američki predsjednik Frenklin D. Ruzvelt, britanski premijer Vinston Čerčil i sovjetski lider Josif Staljin sastali kako bi odlučili o sudbini istočnoevropskih i srednjoevropskih zemalja oslobođenih od nacističke Njemačke. Dogovori koje su postigla trojica velikih iz 1945. godine pokazali su se kao puka fasada iza koje je Sovjetski Savez uspostavio kontrolu nad Poljskom i susjednim zemljama.
Opasnost je, naravno, u tome što bi Tramp mogao prepustiti Putinu uticaj u Evropi, a Siju u Aziji, u nadi da će zauzvrat ostvariti ekonomske koristi ili dobiti njihovo priznanje američke primarne uloge na zapadnoj hemisferi. To bi, međutim, bila katastrofalna razmjena, imajući u vidu relativnu ekonomsku i vojnu težinu triju regiona.
Zajedničko fotografisanje trojice lidera (čak i ako bi Putinu donijelo veći legitimitet i ugled nego što zaslužuje) bilo bi bolje od gotovo svakog zamislivog sporazuma. Ponekad je manje zaista više. Ovo će gotovo sigurno biti jedan od takvih slučajeva.
Autor je predsjednik emeritus Savjeta za međunarodne odnose SAD; istaknuti je univerzitetski istraživač na Univerzitetu Njujork; bio je direktor Odjeljenja za planiranje politike u Stejt departmentu (2001-2003)
Copyright: Project Syndicate, 2026.
( Richard Haass )