Krik i dodir, umjetnički dijalog Miša Vemića i njegove kćerke Marije

U Dvorcu kralja Nikole u Nikšiću prvi put zajedno izlažu otac i kćerka. Dvije samostalne postavke, različiti likovni rukopisi i ista potreba da se kroz umjetnost otkrije ono nevidljivo u čovjeku - kod Miša Vemića kroz krik, a kod Marije Vemić Abramović kroz dodir

416 pregleda0 komentar(a)
Foto: Printscreen

Umjetnost ponekad najiskrenije govori upravo onda kada riječi nijesu dovoljne. U Dvorcu kralja Nikole u Nikšiću, u organizaciji Javne ustanove Muzeji i galerije Nikšić, otvorene su u utorak veče dvije izložbe koje, iako nastaju iz različitih umjetničkih senzibiliteta, povezuje duboko promišljanje čovjeka i njegovog unutrašnjeg svijeta. Riječ je o postavkama “Snovi koji su me probudili/Odjek neizgovorenog” Miomira Miša Vemića i “Dodir sebe” Marije Vemić Abramović.

foto: Promo

Otac i kćerka prvi put su svoje radove predstavili u zajedničkom izložbenom prostoru, stvarajući umjetnički susret dvije generacije i dva autonomna likovna izraza. Njihove radove ne povezuje puko porodično nasljeđe, već energija, snaga crteža i potreba da se kroz ljudsku i životinjsku figuru izraze duboka emocionalna stanja.

Istoričarka umjetnosti Anastazija Miranović, koja je otvorila izložbe, odnos dva autora prepoznaje kao dijalog krika i dodira, dva različita, ali suštinski povezana načina umjetničkog suočavanja sa čovjekom i svijetom.

“Umjetnički dijalog oca i kćeri mogao bi se simbolički odrediti odnosom krika i dodira. Mišovi konji, izrasli iz arhetipskog dječačkog sjećanja, nose u sebi iskonski krik čovječanstva. Razjapljene čeljusti, razgoračene oči, napregnuta muskulatura i siloviti pokreti postaju metafore stradanja, otpora i borbe protiv otuđenja savremenog svijeta”, kazala je Miranović.

Nasuprot tome, Marijine figure, kako ističe, usmjerene su ka unutrašnjoj drami samospoznaje. Njihove deformisane i grčevito pokrenute forme, kao i ruke koje grle, stežu, pridržavaju i dodiruju tijelo, postaju sredstvo preispitivanja sopstva.

“Ono što je kod Miša krik upućen svijetu, kod Marije je dodir usmjeren ka sebi. U međugeneracijskom preplitanju oca i kćeri ne treba tražiti jednostavnu liniju nasljeđivanja, već kontinuitet senzibiliteta koji se ostvaruju kroz razlike. Marija ne ponavlja očev ekspresionistički rukopis, već pojedine njegove formalne i emocionalne pretpostavke preobražava u sopstveni likovni jezik”, navela je Miranović.

foto: Portal Onogošt

Dok Mišovi konji galopiraju kroz dramu svijeta, Marijine figure prolaze kroz dramu sopstva. Zajednička im je, smatra Miranović, potreba da vidljivim iskažu nevidljivo i da kroz pokret, grč, krik ili dodir dođu do istine o čovjeku.

Mišo Vemić je umjetnik čiji je prepoznatljivi likovni motiv odavno prešao granice Crne Gore. Konj, koji se u njegovom stvaralaštvu pojavljuje još od dječačkih dana, mnogo je više od životinjske figure. On je simbol unutrašnjeg nemira, pobune i protesta protiv negativnih pojava u društvu.

“Svaka izložba koju umjetnik priredi je, u stvari, autoportret. Preko figure konja pokušavam da izrazim sve svoje porive, sukobe sa sobom i svijetom, da preko vriska protestujem zbog svega negativnog u našem okruženju. To je moj način da izrazim vlastito nezadovoljstvo i pokušaj da nešto promijenim. A to je moguće samo preko publike koja će posmatrati moje radove i prepoznati moja umjetnička htjenja”, kazao je Vemić.

foto: Portal Onogošt

Za razliku od očevog izraženog ekspresionističkog naboja, Marija Vemić Abramović umjetnički pogled usmjerava ka čovjekovoj unutrašnjosti, emocijama i složenosti ličnog identiteta. U ciklusu “Dodir sebe” ljudska figura oslobođena je ambijenta i pozadine. U središtu su tijelo i ruke, kroz koje umjetnica istražuje različita emocionalna stanja i odnos čovjeka prema sebi.

“Bavim se tumačenjem čovjeka, pokušavam da ga ogolim, da prikažem emocije i različita stanja kroz koja prolazi. U rukopisu i motivima dosta se razlikujem od oca, ali postoje sličnosti, jer oboje slikarski pričamo o uticaju emocije na čovjeka. Ta emocija kod mene proizvodi drugačiji naboj, a oboje nastojimo da upravo taj naboj prenesemo posmatračima”, kazala je Marija.

Odrastanje u očevom ateljeu obilježilo je njen odnos prema umjetnosti, ali i način na koji je publika godinama posmatrala njeno stvaralaštvo, često ga upoređujući sa očevim. Ipak, Marija je izgradila vlastiti likovni izraz, zadržavajući crtež kao jednu od njegovih najvažnijih osnova.

foto: Portal Onogošt

Za Miša Vemića zajedničko izlaganje sa kćerkom predstavlja posebno emotivno iskustvo.

“Pun sam ponosa i poleta, jer je neopisivo lijep osjećaj izlagati sa kćerkom. Spona u našem umjetničkom djelovanju je energija. Marijina postavka nosi naziv ‘Dodir sebe’, kojom ona dodiruje sebe kroz čovjekovu figuru, dok ja kroz temu konjskog bića dodirujem svoju unutrašnjost i emocije. Mislim da je Marija Vemić Abramović svojim radom možda prevazišla moju umjetnost”, poručio je Vemić.

Marija, s druge strane, ističe da je očev uticaj prisutan prije svega u crtežu, ali da je njihov odnos prema stvaralaštvu obilježen i otvorenom kritikom i međusobnim podsticanjem.

“Očev rad je uticao na mene tako što sam negdje, nesvjesno, provukla neki rukopis sličan njegovom, prije svega mislim na crtež. Ne ustručavam se da iskažem svoje mišljenje o nekom njegovom radu, a tako je i obrnuto. To je dobro za oboje, jer podstičemo nova razmišljanja tokom procesa rada”, kazala je ona.

Iza njih su značajna izlagačka iskustva. Mišo Vemić do sada je imao 57 samostalnih i više stotina kolektivnih izložbi u Crnoj Gori i inostranstvu, dok Marija Vemić Abramović bilježi 13 samostalnih i 25 grupnih izložbi u Crnoj Gori i regionu.

Njihov prvi zajednički izložbeni susret u Nikšiću zato je mnogo više od predstavljanja radova dva umjetnika. To je priča o stvaralačkom kontinuitetu koji ne podrazumijeva ponavljanje, već slobodu da se naslijeđeni senzibilitet razvije u vlastiti izraz.

Dva umjetnika, dvije generacije i dva različita pogleda na čovjeka susreću se u istoj umjetničkoj potrebi - da se iskaže ono što često ostaje neizgovoreno. Mišo to čini krikom, Marija dodirom. A između njih, u prostoru umjetnosti, ostaje priča o čovjeku.