Crna Gora između euforije, povećanih očekivanja i jačih protivnika
Dominacijom u C Ligi nacija “sokoli” sa Mirkom Vučinićem na klupi vratili vjeru i optimizam, ali i podigli očekivanja - gdje prestaje zanos i euforija, a počinju realnost i presija? O psihološkoj temi vezanoj za kompletnu fudbalsku biosferu govore fudbalski trener Brano Milačić i bihevioralni strateg Srđan Vukčević
Ne treba nam euforija - jedna je od rečenica koja se često ponavlja nakon dobrih igara crnogorske fudbalske reprezentacije.
Tako je i kapiten Stevan Jovetić, nakon dominacije u C Ligi nacija i obezbijeđenog baraža za Euro, poručio: “Razumijem euforiju”:
“Slavite, radujte se sad, ali vas molim: kada dođe vrijeme da svi malo spustimo loptu i ostanemo s nogama na zemlji”.
S druge strane, kada jednu, i dalje mladu (i malu) fudbalsku naciju, u samo nekoliko dana “pogodi” tako sjajan niz rezultata A reprezentacije, zatim sjajni nastupi U19 selekcije i velika pobjeda u Srbiji, a sve u iščekivanju premijernog nastupa na Svjetskom prvenstvu nakon našeg fudbalskog tima (U17), postavlja se pitanje da li je ta euforija očekivana, pa čak i poželjna?
Naročito nakon dugačkog niza ispodprosječnih rezultata A selekcije.
Šta je, u stvari, euforija?
“Stanje izrazito povišenog raspoloženja, snažnog oduševljenja, zanosa i ushićenosti, praćeno osjećanjem velike radosti, poleta i optimizma”, jedno je od leksikografskih tumačenja i odnosi se na stanje, u ovom slučaju, svih aktera fudbalske biosfere (igrača, navijača, medija).
Koliko ta euforija, kako god se tumačila, ovih kišnih novembarskih dana pristaje uz klimu oko crnogorske reprezentacije?
“Rekao bih to ovako - poslije crnih, najcrnjih dana crnogorskog fudbala, pojavila se svjetlost koja nas je obasjala. Ona je i najmlađe, nove ljubitelje fudbala, ali i nas stare, vratila u život”, kaže fudbalski trener i sjajan fudbalski psiholog Branislav Milačić.
Kada stvari pogleda još više fudbalski, onda kaže:
“Ja to i ne bih nazvao euforijom, jer za ono što se zove prava euforija potreban je još veći rezultat. Nazvao bih sve ovo zadovoljstvom, osjećaj navijačkog prizanja i zadovoljstva prema ljudima koji vraćaju vjeru u naš fudbal”.
Bihevioralni strateg Srđan Vukčević, komunikolog i dobar poznavalac (sportske) psihologije masa, ističe da euforija uopšte nije problem.
“Problem je kad se od nje napravi očekivanje”, kaže.
Crna Gora je prije 15 godina u jednom momentu bila 16. reprezentacija svijeta, po Fifinoj listi. Nije uspjela da se plasira na veliko takmičenje, iako je imala sjajnu generaciju (pravi tim u pogrešno vrijeme - Euro se te 2012. igrao sa samo 16 reprezentacija), od tada je uslijedio postepeni pad.
Sve do momenta kada se naša reprezentacija jedva održavala među prvih 100. Sada je bljesnula u C kategoriji, a na stadionu se ponovo traži karta više.
“Nakon dugog perioda loših rezultata, niz pobjeda u Ligi nacija izgleda kao više nego što jeste. Ono što se desilo juče često nam je važnije od onoga što se dešavalo prethodnih pet godina. Zato je euforija neka vrsta kredita: navijači danas troše radost koju bi rezultati tek trebalo da zarade”, ističe Srđan Vukčević.
Selekcija Mirka Vučinića će početkom narednog mjeseca dobiti rivale u kvalifikacijama za Euro, koje se igraju tokom naredne godine. Dolaze teži rivali, čak i puno teži, ali zamah je veliki.
Teško je, međutim, razdvojiti liniju - gdje prestaje euforija, a počinje pritisak i velika očekivanja? Veliko takmičenje i dalje je san, a i sam Jovetić, legendarni crnogorski fudbaler, radi na razbijanju presije: “sve hoćemo, sve možemo, ništa ne moramo”!
“Moramo da budemo realni i ovo sve da doživimo kao prvi korak - kao početak nečeg dobrog - ističe Brano Milačić.
“Jer, ako ne nastavimo u sličnom ritmu, bojim se da bi stvari opet mogle da se okrenu, u negativom smislu. Poznati smo po tome da više volimo da budemo prvi u selu nego drugi u gradu, i zato će utakmice koje dolaze, teže i s jačim rivalima, biti pravi test, ne samo za igrače i ekipu, već i za kompletnu fudbalsku javnost”, dodaje Milačić.
“Ova ekipa je zaslužila podršku, pa čak i u slučaju negativnih rezultata, koji prije ili kasnije moraju da dođu. Hvala im za sve što su nam priredili ove jeseni, ali je jasno da ih tek sada čeka najteži zadatak”.
Srđan Vukčević opisuje fudbalsku euforiju nacije kao neku vrstu kredita.
“Navijači danas troše radost koju bi rezultati tek trebalo da zarade”.
“Kad igrači traže da se euforija stiša, nisu nezahvalni nego je u pitanju instinkt. Dok si autsajder, igraš slobodnije jer nemaš šta da izgubiš. Kad postaneš ‘nada nacije’, odjednom imaš nešto da braniš. I noge postanu teže”.
Prirodno je, i sportski, da sa dobrim rezultatima i rastom rejtinga, rastu i očekivanja.
“Najzdravije bi bilo da navijači slobodno slave, a da ekipa tu euforiju ne nosi na teren. Ova ekipa je lopta koja se tek penje. Ko se ponaša kao da je već pala, otrči predaleko”, zaključuje Srđan Vukčević.
Vučinićev efekat: Ime koje miriše na dobro
Mirko Vučinić je uspio da psihološki podigne ekipu, ali i ostvari “kontakt” s navijačima, tvrde sagovornici “Vijesti”.
“Ljudi ga pamte kao kapitena kojeg su voljeli, pa njegovo ime samo po sebi miriše na dobro. Mozak tako radi: ono što poznajemo i volimo čita kao znak da će biti uspjeha. Taj osjećaj da je nešto drugačije ne mora biti pogrešan. Ali osjećaj nije rezultat. Rezultat tek treba da ga potvrdi”, smatra Srđan Vukčević.
Po mišljenju Brana Milačića, Mirko nije neko ko je došao s čarobnim štapićem.
“Nije čarobnjak, ali dobro poznaje stvar, prošao je sve te vatre”, tvrdi Milačić.
“Psihološki je vratio ekipu, uspio je da je podigne na tom planu, čak i iznad 100 odsto. Ekipa je, s druge strane, izvanredno odgovorila na te zahtjeve”.
Žrijeb za Euro je 6. decembra, a ako Crna Gora bude u grupi od četiri tima, prvu narednu takmičarsku utakmicu odigraće tek u septembru naredne godine. Da li bi to bila prevelika pauza?
“Možda i bi, ali narodski rečeno - što god da dođe - treba da smo mu naredni. Ako bude tako, treba iskoristi prijateljske utakmice u martu i junu za dodatnu nadogradnju, jer je ovom timu i te kako potrebno još taktičkih podešavanja”, kaže Milačić, apostrofirajući na iskušenja koja Vučinića tek čekaju:
“Lakše je podići ekipu sa dna, nego je dodatno dići kada se već podigla. I zadatak će biti težak”.
( Danilo Mitrović )