STAV
Muke s imunitetom
Sad, kad smo, potrebom da se pokažemo spremnima za Evropu, pritisnuti da donekle ograničimo imunitetska prava državnih funkcionera, mi to činimo očigledno nevoljno i praktično na kašičicu a, izgleda, i pravno-tehnički neprecizno i dvosmisleno
Teoretski objašnjavan na razne načine, danas uglavnom kao “demokratska potreba naroda da mu predstavnici budu neometani u vršenju važnih funkcija”, ili kao “neophodni uslov za ostvarivanje načela podjele vlasti”, imunitet najviših državnih funkcionera (kao uostalom i druge njihove privilegije) preživljava epohe i sisteme i, daleko od očiju javnosti, zaogrnut plaštom ustavne kategorije, opstaje, širi se i pretvara u neprikosnoveno pravo, u totalnom neskladu sa pravnim i političkim doktrinama i čak s elementarnom pristojnošću.
Nijesmo mi neki izuzetak, osim možda po tome što se kod nas rijetko, rjeđe nego iđe, postavlja pitanje opravdanosti, ili makar mjere.
Evo i sad, kad smo, potrebom da se pokažemo spremnima za Evropu, pritisnuti da donekle ograničimo imunitetska prava državnih funkcionera, mi to činimo očigledno nevoljno i praktično na kašičicu a, izgleda, i pravno-tehnički neprecizno i dvosmisleno.
Amandman kojim bi se zamijenila ustavna odredba o imunitetu, servira nam se kao neki veliki napredak, kako kažu, “da svi budu jednaki pred zakonom”. Ranije važećoj normi dodaje se jedna prosto-proširena rečenica kojom se propisuje da se imunutet članova Vlade ne odnosi na krivična djela protiv službene dužnosti, što valjda treba da razumijemo kao da oni, ubuduće, za kršenja službene dužnosti neće biti zaštićeni imunitetom.
Međutim, iz obrazloženja amandmana šljašti značajna kontradiktornost. Premijer i ministri će, prema obrazloženju, i dalje imati materijalni imunitet, dakle, ni ubuduće neće moći bit pozvani na krivičnu i drugu odgovornost za mišljenje i glasanje u vršenju svoje funkcije.
Znači, ipak će biti zaštićeni?
Malo je reći dvosmislenost, kontradiktornost, možda ima neki bolji izraz, ne znam.
Ne branim sadašnje ustavno rješenje, nije nas usrećilo, daleko od toga naša potreba da nam visoki državni funkcioneri budu slobodni, ali i odgovorni, daleko je od ostvarenja.
Odgovornost nije obezbijeđena, jednim dijelom i zbog nesrećnih odredbi o imunitetu. Zabrana pokretanja postupka bez odobrenja Skupštine u priličnoj mjeri veže ruke tužiocima, onemogućava pravovremeno utvrđivanje činjenica i obezbjeđivanje dokaza, što se kasnije teško može nadoknaditi. Ima tu prostora za efikasnije postupanje tužilaštva, nije baš da se u izviđaju ne može učiniti više.
S druge strane, zbog istih tih odredbi, nije obezbijeđena ni neometanost u radu za sve visoke državne funkcionere. To se posebno odnosi na članove Vlade, čije su nadležnosti najbrojnije a time i najveća mogućnost greške. Nesloboda u radu vidi se iz aviona, većina brine samo o tome da nešto ne skrivi, da ne izaziva sudbinu pa se vrte u krug utabanim stazama, ne preduzimajući ništa, ne mijenjajući ništa. Druga vrsta su oni što imaju petlje i poštenja da nešto konkretno pokušaju, koji su zbog toga gonjeni, progonjeni. Treća grupa su oni što se ničega ne boje, oni prolaze najbolje.
Naše ukupno razumijevanje imuniteta je nedovoljno a predloženi amandman čini ga haotičnim.
Neko je rekao da se amandmanom ministrima oduzima imunitet koji nemaju. To je na duhovit način ilustrovalo opštu konfuziju u pogledu sadržine važećih odredbi o imunitetu. Članovi Vlade, prema aktuelnoj ustavnoj odredbi, uživaju imunitet kao poslanici a sa njima zajedno i predsjednik države, predsjednik Vrhovnog suda, Predsjednik i sudije Ustavnog suda u Vrhovni državni tužilac, dakle, ne mogu odgovarati za glasanje i mišljenje izraženo u vršenju funkcije.
Jasno je što je glas za jednog poslanika, uključujući i ono pritiskanje tastera, ali za jednog ministra glas je, valjda, i potpis. Možda čak i na računu, u kafani, (evo pitam se kako je to u Evropi) ali ispod neke službene odluke ili rješenja, svakako jeste.
Neometano vršenje funkcije traži određenu dozu imunitetskih garancija, to je tako očigledno. Činjenica da pojedine bivše ministre, a posebno ministarke, krivično gone i za neka djela koja su, minimum, na ivici funkcionalnog imuniteta a da se niko ne pita koja je granica te zaštite, dokaz je suštinske potrebe za postojanjem imuniteta ali i za njegovim preciznijim propisivanjem. A predložena izmjena ide u sasvim suprotnom pravcu, više zbunjuje nego što usmjerava i u krajnjem će negativno uticati na nezavisnost najviših državnih funkcionera, podsticaće strah i prouzrokovati još veću pasivnost. Jezički, amandman o kome je riječ, je jasan: članovi Vlade neće imati imunitet za djela protiv službene dužnosti a to će definitivno značiti kraj njihovom funkcionalnom imunitetu, uprkos obrazloženju (koje više niko neće čitati).
Uzalud onda propisujemo provjeru integriteta za buduće ministre, niko se normalan neće prijaviti.
Nego, ako nije kasno, kad se već pozivate na GRECO i na još neke važne skraćenice, usaglasite ovo sa njima, što prije. Nije dobro da se ustavne promjene zasnivaju na nekom nesporazumu.
Rješenje bi moglo biti da se taj amandman izmijeni tako da se zadrži funkcionalni imunitet u sadašnjoj formi, za sve visoke funkcionere, a da onaj procesni imunitet sadržinski bude određen kao zabrana pritvaranja bez odobrenja Skupštine, takođe identično za sve zaštićene funkcije. To bi svakom časnom funkcioneru trebala biti dovoljna garancija a tužioci i sudovi neka rade svoj posao bez drugih ograničenja, kao za nas, obične građane.
Autor je bivši pravnik
( Predrag Mugoša )